Naslovnica Zagreb ZG Život

Kad piće nudi netko tko ima beriva kao Krleža, bira se francuski konjak

Anegdotu mi je ispričao Tomislav Ladan. Nakon svakoga razgovora s njim osjećao bih se kao da sam bio na godišnjem
30. siječnja 2018. u 14:48 0 komentara 383 prikaza
konjak
Foto: Petar Glebov/PIXSELL/Ilustracija

I to da ima onoliko zvjezdica koliko ih je na Kantovu nebu

Godine 2008. umro je prevoditelj, književnik, čovjek enciklopedijskoga znanja, jedan od najvećih svjetskih i europskih erudita Tomislav Ladan.

Poznavali smo se četrdesetak godina.

Nekoliko puta sam ga intervjuirao.

Stanovali smo u blizini, pa smo se susretali na Britanskom trgu.

mikrofon zagrebačke priče Kuntarić je za pobjedu na prvom Zagrebfestu saznao u rovu kod Trsta

Ladan je svake večeri išao na posao u Leksikografski zavod u Frankopansku ulicu u Zagrebu, gdje je bio glavni direktor te urednik Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika.

U devet sati počeo bi raditi, pa do kasno u noć.

Često sam ga pratio od Britanca do Frankopanske.

Nakon svakoga razgovora s njime, osjećao sam se kao da sam bio na godišnjem odmoru.

Danas ću izdvojiti jednu anegdotu koju mi je ispričao, uz napomenu da mi je obećao napisati i predgovor za zbirku anegdota.

Priča Ladan:

Odjednom sam čuo glas, ovako više kao glas načitane tetke nego nekog muškarca:

– Mladi druže, vidite li vi ovdje ovu anđeosku kopilad?

A to su bili neki anđeli na zidu jer smo bili u bivšem Hrvatskom domu koji je pretvoren u Dom Jugoslavenske narodne armije.

Rekao sam:

– To ne mogu biti nikako ni kopilad ni bastardi jer anđeli su samo duhovni entiteti.

– Ah, šta vi znate, balavče jedan, o duhovnim entitetima – uzvratio je.

Tada sam prepoznao tog čovjeka, pa sam rekao:

– Druže Krleža, znam ja mnogo više o tome nego što biste vi pomislili. De natura angelorum.

Onda je on rekao:

– E, kad ste tak učeni, idemo si nekaj popiti. Ljutu ili meku?

– Čujte, druže Krleža, kad nudi piće netko tko ima prihode i nadležnosti i beriva kao vi, to može biti samo francuski konjak koji ima na sebi onoliko zvjezdica koliko ih ima na Kantovu nebu.

A on meni:

– Vi ste još i bezobrazni!

– Manje-više, druže Krleža.

I tako je počelo naše prijateljstvo, završio je sa svojim kazivanjem Ladan.

Dobio je i pjesmu: Jer sve se može steći kad živiš svoje riječi...

Rijetko se posvećuju zabavne pjesme piscima. Međutim, pjesma napisana prije nekoliko godina posvećena je ravnatelju Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, jezikoslovcu, velikanu riječi, prevoditelju, književniku Tomislavu Ladanu:

Ako znanje je moć

Ja želim znati sve

Zašto moćni ljudi nose oružje

Ako pamet je lijepa

Želim biti lijep

Novi mister složene rečenice

Jer sve se može steći

Uz riječi, riječi, riječi

Mi mučimo se s novcima

I nemamo tih briga...

Kao bogata sirotinja

Što panično se boji knjiga

Jer sve se može steći

Kad živiš svoje riječi

Kao Tomislav Ladan

I nema tu ironije

Kad s krivog mjesta dolaze

Idoli kojima se svatko divi

Znanje ti ne koristi

I lakše je odustati

Svečanost je kada netko živi

Kao Tomislav Ladan

Na šarenim papirima

Uz brojku stoji slika

Neshvaćenih genija

I slavnih književnika

Ako pamet je lijepa

Želim biti lijep

Da svijet zna mene

I ja znam svijet

Kao Tomislav Ladan

Album “Stvari” na kojoj Djeca pjevaju pjesmu “Tomislav Ladan” producirali su Jura Ferina i Pavle Miholjević iz Svadbasa, a s njima je radio i Daniel Biffel, tada iz sastava Pun Kufer.

vjenčanje zagrebačke priče Na vratima jednosobnog stana ima mjesta i za sedmo prezime

Hoće li Mamić, Šuker i ekipa organizirati kup nekoga maestra?

Prvi radio prijenos nogometne utakmice u Hrvatskoj i tadašnjoj Kraljevini SHS bio je na Radio Zagrebu 17. srpnja 1927. godine. Godinu poslije osnivanja. Utakmica je odigrana na igralištu Građanskog na inicijativu Zagrebačkog nogometnog podsaveza. Prenošena je završna utakmica za Balokovićev pokal između Građanskog i HAŠK-a. Pobijedio je Građanski. Rezultat 4:2 (2:1). Podatke sam našao u Nogometnom leksikonu i u bilješkama nogometnog zaljubljenika i dobrog nogometnog znalca, novinara Zvonimira Magdića, kojeg zovemo Amigo.

Građanski je osvojio srebrni pehar, dar proslavljenog hrvatskog violinista Zlatka Balokovića.

Nisam siguran ima li još nekoga tko se toga sjeća? Tko je bio na utakmici? Tko je slušao radioprijenos?

Želim vam skrenuti pozornost na činjenicu da se nogomet igrao za pokal jednog violinista.

Hoće li jednog dana Mamić, Šuker i ekipa organizirati Kup, recimo, maestra Borisa Papandopula?

Ili nekoga drugoga od naših, a ujedno svjetskih, vrhunskih umjetnika?!

Zbog toga sam sretan da je Svadbas posvetio pjesmu Tomislavu Ladanu.   

Svaki mjesec jedan manje za stolom. nekima je sad i preferans upitan

Mirko Braun i ja išli smo zajedno u školu. Doduše, on u Ekonomsku, a ja u Gimnaziju. Zvali smo ga Charlie.

Bio je odličan nogometaš, igrao je za Dinamo, a bio je i reprezentativac.

Neki su dinamovci stanovali u limenkama na Borongaju, točnije u Vidrićevoj ulici. Sjećam se, u susjednoj je kući mladi Jura Pađen udarao po instrumentima.

Kada je Rudi Belin, zaista fenomenalan igrač Dinama, kada je Dinamo bio Dinamo, otišao igrati u Belgiju, iznajmio je svoj stan meni. Taj je stan bio na trećem katu, a Charlie je bio iznad mene, na četvrtom.

Nekako u to vrijeme Braun je u centru otvorio i kafić “Charlie”, koji je postao kultno mjesto. Svakodnevno subotnje okupljalište. Jer tko subotom oko podneva nije bio u “Charlieju”...

Charliejevi prijatelji, prijatelji prijatelja, dolazili smo k njemu i u ostale dane, a on nas je onako stasit (ipak sam ja prijatelj, pa nisam rekao debeo) dočekivao na vratima.

Braun je sportsku, nogometnu karijeru morao prekinuti 1966. u 24. godini zbog teške prometne nesreće, koju je doživio 1964.

Njegova supruga Zdenka bila je prava domaćica. Gospođa Zdenka Braun sama vodi kafić gotovo dvadeset godina, od njegove duge bolesti i, nažalost, smrti 2004. godine.

Charlie je bio nerazdvojan prijatelj s Dražanom Jerkovićem i Bernardom Bajdom Vukasom.

Da, po običaju subotom sam otišao na “špicu”, u Gajevu. Stojim ispred prodavaonice voća i povrća i gledam tko je ispred “Charlieja”.

– Što gledaš? – pita me u prolazu kolegica novinarka Olga Vujević i dodaje:

– Tvojih više nema, već su na Mirogoju.

Crni humor. Nasmijem se i to odmah ispričam Saši Zalepuginu, koji je sjedio za susjednim stolom.

Crni humor. Ali sve istinitiji. Nažalost.

Sve više je mojih tamo.

Gledao sam neku večer televizijski film “Tamburaši”. Sjajno su igrali, a već nekoliko godina nebeskim prostranstvima šeću Ivo Serdar, Edo Peročević, Dragan Milivojević, Zvonko Lepetić, redatelj filma Mario Fanelli…

Svake godine, pa onda svaki mjesec, jedan manje za stolom.

– Bombe padaju sve bliže! – reče neki dan netko u društvu, a drugi doda:

– To više nisu bombe, to su šrapneli!

Neka društva više ne mogu igrati ni belot. Manjka im četvrti, a i preferans je upitan.     

ljubav zagrebačke priče Nekada je za prvi rendes trebao uvod dug kao 'Rat i mir' Franjo Tuđman Zagrebačke priče Kako me je predsjednik Tuđman natjerao da ispričam vic o njemu! vanil-kiflice Zagrebačke priče Tetec mi je pričao o Giti, gdje su se jele vanil-kiflice i najbolja čokolada s rižom

VIP izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.