Naslovnica Zagreb ZG Život

Nekada je za prvi rendes trebao uvod dug kao 'Rat i mir'

Klinci se danas ljube na ulicama, a mi smo to radili potajno u mračnim haustorima i parkovima
10. siječnja 2018. u 09:06 0 komentara 548 prikaza
ljubav
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL/Ilustracija

Ni zbogom mi ni štela reći

Moja je majka u svom vrtu imala puno raznolikog cvijeća. Najviše je bilo ruža, a zanimljivo je da su joj uspijevali i oleandri premda nismo živjeli u mediteranskoj klimi, već u Bjelovaru. Kada su se susjedi posjećivali, nije bio običaj da jedni drugima nose cvijeće jer su uglavnom svi imali slično cvijeće. S tim sam se običajem upoznao nakon dolaska u Zagreb.

Franjo Tuđman Zagrebačke priče Kako me je predsjednik Tuđman natjerao da ispričam vic o njemu!

I prihvatio ga.

Dobar mi je bio štos da darujem cvijeće djevojci. To je bio dobar upad. A još bolji ako bih donio cvijeće i njezinoj gospođi majci.

Dalmatinci s tim cvijećem nisu najbolje prolazili jer ih je bilo sram nositi cvijeće. Pa su ga tako neki držali ispod kaputa ili u rukavu.

Jedno su vrijeme jako popularne bile orhideje.

Najčešće sam ih poklanjao.

Meni se, inače, najviše sviđa ono prirodno poljsko cvijeće.

U posljednje vrijeme strelicija mi je hit. S ružama nećeš pogriješiti.

Jedna žena, djevojka, koja mi se svojedobno sviđala, u koju sam malo bio i zaljubljen, koju sam htio šarmirati pa onda kako to ide po redu, putovala je u Pariz. I meni je palo na pamet da je u hotelskoj sobi u glavnom gradu Francuske (a znao sam u kojem će hotelu biti) dočeka cvijeće.

Razmišljao sam imam li ikoga poznatog u Parizu da mi napravi tu uslugu, kupi cvijeće i odnese u hotel.

A onda mi je prijateljica Morana Paliković, tada još nije bila ni Vončina ni Gruden, budući da je klizala, ali još nije bila šefica Piruete, rekla da to najnormalnije radi cvjećarnica Herzmansky iz Zagreba.

To je bila najpoznatija cvjećarnica ne samo u Zagrebu, već u bivšoj Jugi. Oni su ukrašavali dvorane za najveće bankete, za Titove prijeme, a slagali su bukete, dakako, za drugaricu Jovanku Broz.

Bio sam prijatelj Maje Herzmansky, to jest Maje Štrban, koja nas je, nažalost, napustila.

vanil-kiflice Zagrebačke priče Tetec mi je pričao o Giti, gdje su se jele vanil-kiflice i najbolja čokolada s rižom

Maja mi je to bez problema organizirala jer im je taj posao bio uhodan s nizom svjetskih gradova. Bilo je to, pazite, sedamdesetih godina.

Cvijeće je stiglo u parišku hotelsku sobu. Zaista je to bilo iznenađenje. A što je bilo poslije, možda ću vam ispričati, a možda bolje da ne. Otišla je, ni zbogom mi ni štela reći.

Tagore je napisao: Cvijet s tugom gubi latice, ali umjesto njih s radošću očekuje plod.

Rado se sjećam i pendreka

Koje vas slike najčešće vraćaju u mladost?

Kada sam to pitanje postavio vama, počeo sam razmišljati o svojim slikama.

Kada vidim kako se na ulicama u Zagrebu ljube klinci, a mi smo to radili potajno u nekim mračnim haustorima i parkovima. Ipak se ne bih mijenjao, premda znam da je sada puno lakše curama doći do momaka i obratno nego nekada, kada je za prvi spoj, rendes, trebao uvod kao Tolstojev “Rat i mir”.

Nostalgija?

Sada se s veseljem sjećam i kada me milicajac udario pendrekom u parku, kada sam pao na velikoj maturi iz zemljopisa, a da ne govorim o tome da se sjećam kada sam s 13 godina bio zaljubljen u jednu djevojčicu tako jako da sam u žlici juhe koju sam jeo vidio njezino lice.

Neki dan odnio sam kompjutor na popravak. U susjednom kafiću sjedim i čekam da popravak završi. Za susjednim stolom sjedi jedna sedamnaestogodišnja djevojka i godinu-dvije stariji momak. Svatko od njih u ruci ima mobitel. Sjedio sam sigurno 40 minuta. I gledao sam ih. Oni su gledali svaki u svoj mobitel, tipkali. Nisu progovorili nijednu riječ, nisu se nijednom pogledali. A nisam imao dojam da su bili posvađeni.

Nekada bih se ja već ljubio.     

Ajgemahtec je proizvod svih političkih opredjeljenja

Sjeća li se netko onih boca s mlijekom koje su ostavljane pred stanovima? Bile su to staklene boce sa širokim vratom. I pravo pravcato kravlje mlijeko. Nije baš pedagoški, ali ispričat ću:

Kada smo se vraćali kućama u ranim jutarnjim satima, boce s mlijekom bile su pred vratima stanova. Prva pekarnica koja se ujutro otvarala, odnosno cijelu noć pekla kruh, bila je u jednom dvorištu u Preradovićevoj, negdje oko sredine ulice, u blizini nekadašnjeg Pionirskog kazališta (kasnije Zagrebačkog kazališta mladih). Govorim o šezdesetima. Najprije bismo kupili kruh pa onda ispred nečijih vrata “posudili” mlijeko. (Oprostite, stanari. Ispričavam vam se naknadno. Sada to ne bih napravio. Nekada smo to smatrali fakinskim štosevima). Taj se užitak, taj okus topla kruha i hladnog mlijeka, onako iz boce, u zagrebačko praskozorje, kada tek počinju cviliti prvi tramvaji (još nisu bili niskopodni), nikada ne zaboravlja. Zanimljivo, skoro da nema nijedne pjesme o mlijeku, a o vinu koliko želite!

Kad govorim o okusima, nezaboravan je i nedjeljni ajgemahtec. Dobar ajgemahtec, anjgemahtec ili kako se već izgovaralo, znale su pripremati samo Zagrepčanke, ali i pokoji Zagrepčanec. To su znale i moja majka i teta. I moj tetak. Moj otac nije kuhao. To su znale i vaše mame, tete i bakice. Ajgemahtec se posebno priprema. Sad kad govorim o tome, osjećam miris nedjelje. Ondašnje. Društveno uređenje bilo je socijalističko, ali dobar ajgemahtec bio je proizvod svih društveno političkih opredjeljenja. Pa onda pohana piletina, pire krumpir, zelena salata i štrudl od jabuka ili višanja. Neponovljivi nedjeljni objed. Barem u Zagrebu. Bilo je dopušteno i srkanje.

Volim uglavnom sve jesti. Ne volim samo rižu. Zašto? Odmah poslije rata moja je strina, kod koje sam stanovao, bila neka važna aktivistica Crvenog križa. Crveni je križ dobivao stotine kilograma riže pa se nešto zadržalo i kod aktivistice. Jeli smo rižu ujutro, u podne, navečer. Sve je bilo od riže: juha, glavno jelo, kolači. Danima. Mjesecima. A možete misliti kakve je kvalitete bila ta riža. Nagovara me već godinama supruga na Uncle Ben’s i kojekakve druge fine vrste, ali još se nisam odlučio, premda se čovjeku s vremenom mijenja okus. Doduše, i ukus. Možda bih uz neke okuse okusio i rižu.     

Fotografije koje su nas nasmijale, ali i šokirale. Najveći hit dolazi iz Zagreba!

ljubav
1 / 30
Mnoge šokantne ili smiješne fotografije objavljene na društvenim mrežama u kratkom roku postanu viralne zahvaljujući brojnim lajkovima i komentarima. Upravo neke od njih donosimo vam u našem pregledu.
Chansonfest Zagrebačke priče Skladatelj se zaljubi u stihove, vjenča ih glazbom i oplodi interpretacijom ZAGREBAČKE PRIČE Kad me ugledate da stojim na ulici, recite mi da četvorka ne vozi ZAGREBAČKE PRIČE U svezi dalekovidnice, pripetavanja i lučbe valja se sjetiti i “Adio, bijela”

VIP izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.