Provjera točnosti nekog navoda – tzv. fact-checking – postoji najmanje stotinu godina. Nikad nije propitkivana, sve do relativno nedavno, kad su internet i posebno društvene mreže donijeli novu paradigmu skupnog naziva 'građansko novinarstvo'. Od tada provjera točnosti podataka javno postaje politički instrumentalizirana.
Što bi, u najčišćem značenju, značila provjera podataka? Na primjer, kaže li neki političar da je prosječna plaća u mjesec dana porasla 20 posto, nađu se službeni podaci Zavoda za statistiku i vidi je li postotak točan ili ga je napuhao. Reducirano do apsurda, govori li netko javno da trenutačno pada kiša u Splitu, tamošnjim je stanovnicima dovoljno pogledati kroz prozor i provjeriti laže li ili govori istinu. Svi ljudi provjeravaju na neki način izjave svojih sugovornika i u privatnom životu.
Fact checkeri su si sami krivi, postali su čista cenzura. Već samim izborom tema, gdje se politički mainstream nije uopće provjeravao, ideološki su odabrali stranu i time nisu niti malo objektivni. Na to treba dodati i da današnji fact checkeri ne znaju što su činjenice, što su hipoteze, vrijednosti, itd. Naročito ovi naši koje mi plaćamo... Često ta ekipa sama donosi vrijednosni sud, glumi moralne vertikale i time cenzurira neistomišljenike. A fact checkeri ne bi smjeli biti tu da vode rasprave i donose moralne presude, već da provjeravaju činjenice. Ovako su samo još jedan politički dionik u društvu jasne ideološke opredijeljenosti... Zbog toga treba pozdraviti njihovo potencijalno ukidanje, a treba ih maknuti s proračuna. Cenzura nije dobra, bez obzira što se provodi pod izgovorom društvenog interesa.