Europska populacija sve je starija, a Hrvatska stari još brže od EU i pri vrhu smo država čije je stanovništvo starije od prosjeka EU. Posljednji Eurostatovi podaci govore da je medijalna dob hrvatskih građana 45,5 godina, dok je prosjek EU 44,9 godina. Djece mlađe od 14 godina imamo manje od 14%, dok je udio starijih od 65 godina premašio 23%. Najbrže rastuća je skupina starijih od 80 godina, a to su ujedno i najranjiviji i medicinski najkompleksniji pacijenti.
EU je prepoznala starenje stanovništva kao rastući izazov zdravstvenih sustava u sljedećim desetljećima te od zemalja jugoistočne Europe očekuje uvođenje i standardizaciju gerijatrijske medicine, i to prema standardima razvijenih europskih zemalja. Gerijatrijska sekcija Hrvatskog liječničkog zbora raspravljat će o strateškom razvoju gerijatrijske medicine u RH sredinom lipnja, a mi smo o tome razgovarali s prof. Nenadom Bogdanovićem, profesorom gerijatrije koji se na čuvenom Karolinska institutu u Švedskoj kao neurogerijatar bavi istraživanjima, dok istovremeno u Karolinskoj bolnici radi s pacijentima.
Odmah objašnjava kako u praksi često dolazi do miješanja pojmova gerontologije, koju u Hrvatskoj imamo razvijenu, i gerijatrije, koja još nije sustavno razvijena, a riječ je o različitim područjima: gerontologija proučava starenje, dok gerijatrija liječi starijeg, kompleksnog pacijenta.
– Gerijatrijski pacijent nije samo stariji pacijent. To je osoba s multimorbiditetom, polifarmacijom, funkcionalnim padom i kognitivnim oštećenjima. Ključno je razumjeti da kronološka dob nije isto što i biološka dob; dva pacijenta iste dobi mogu imati potpuno različitu funkcionalnost i zdravstveni status – objašnjava razliku prof. Bogdanović.
Središnji koncept moderne gerijatrije je "frailty" ili krhkost – stanje povećane ranjivosti organizma u kojem i mali stres može dovesti do naglog pogoršanja, hospitalizacije ili trajnog gubitka funkcionalnosti. Gerijatrija zato zahtijeva drukčiji pristup: procjenu funkcionalnosti, kognicije, nutritivnog statusa, rizika padova i socijalnog konteksta. Tu klasični medicinski pristup, usmjeren na pojedinu dijagnozu, često nije dovoljan jer cilj gerijatrije nije samo liječenje bolesti nego i očuvanje funkcionalnosti, samostalnosti i kvalitete života.
U tom smislu, od zemalja jugoistočne Europe očekuje se razvoj gerijatrijske medicine, jačanje primarne zdravstvene zaštite, rana detekcija "frailtyja" i kognitivnih poremećaja, integrirana skrb između zdravstva i socijale te razvoj multidisciplinarnih timova.
– Naglasak je na skrbi usmjerenoj na pacijenta, a ne samo na bolesti. Posebno se očekuje razvoj standardiziranih i validiranih alata za ranu detekciju "frailtyja", sarkopenije, kognitivnih poremećaja, polifarmacije i rizika padova. To uključuje screening testove, procjenu krhkosti te Comprehensive Geriatric Assessment (CGA), odnosno sveobuhvatnu gerijatrijsku procjenu. Ključno je da se takvi alati koriste već u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, gdje se pacijenti prvi put susreću sa sustavom – napominje naš sugovornik.
Gerijatrijska specijalizacija obuhvaća internu medicinu, neurologiju i psihijatriju i usmjerena je na skrb pacijenta koji se s liječenja vraća u svoj ili umirovljenički dom i podrazumijeva planiranje skrbi, od medicinske do socijalne. U Hrvatskoj imamo svega dvije specijalistice gerijatrije i nije ih moguće u kratkom roku educirati. Nemamo ni gerijatrijsku infrastrukturu, a ni dodiplomske nastave iz gerijatrije. Zato se sustav gerijatrije u Hrvatskoj mora osloniti na postojeći kadar, ponajprije liječnike obiteljske medicine koji u praksi i skrbe za najveći broj starijih pacijenata.
Kad pitamo prof. Bogdanovića koji bi bili prvi koraci prema usvajanju koncepta gerijatrijske medicine, navodi kontinuiranu edukaciju liječnika, medicinskih sestara i ostalih zdravstvenih profesionalaca koji se brinu za staru populaciju. To je i uvođenje gerijatrijskog pristupa u svakodnevni rad, korištenje standardiziranih alata za ranu detekciju, smanjenje administrativnih prepreka te prilagodba HZZO-ova normativa gerijatrijskim pacijentima.
– Danas standardni pregled u ordinaciji često traje 10-15 minuta, dok gerijatrijski pacijent zbog kompleksnosti zahtijeva 20-30 minuta ili više. Također, potrebno je i bolje povezati bolnicu, primarnu zdravstvenu zaštitu, socijalni sustav te kućnu i palijativnu skrb, jer upravo na prijelazima između tih sustava najčešće dolazi do "ispadanja" pacijenta iz skrbi – napominje.
Kako bismo bar donekle dosegnuli standarde gerijatrijske medicine razvijenih europskih zemalja, ključno je osnažiti primarnu zdravstvenu zaštitu. Zdravstveni i socijalni sustav treba povezati i razviti multidisciplinarne timove te omogućiti ranu dijagnostiku i intervenciju. U koordinaciji skrbi, liječnik obiteljske medicine mora imati veću ulogu i više ovlasti.
U postojećem sustavu tome su značajne administrativne prepreke otežano upućivanje na dijagnostiku, ograničenja u propisivanju terapije i teškoće s enteralnom prehranom i pomagalima. – To dovodi do kašnjenja dijagnoze i liječenja. Kod Alzheimerove bolesti to je posebno važno, jer nove terapije djeluju upravo u ranim fazama bolesti. Ako se dijagnoza postavi prekasno, pacijenti gube mogućnost korištenja suvremenog liječenja – navodi neurogerijatar i dodaje kako velik problem za starije pacijente predstavlja i financijsko opterećenje za nadoplatu lijekova, enteralnu prehranu i pomagala, a to vodi u neredovito uzimanje terapije i pogoršava ishode liječenja te dodatno produbljuje socijalne nejednakosti.
Prof. Nenad Bogdanović svjedočio je reformi gerijatrije u Švedskoj koja je počela 1992. kad su shvatili da klasični bolnički model više ne može odgovoriti na potrebe starije populacije. Zbog starenja stanovništva, rasta broja tzv. frail pacijenata i porasta demencije te sve većeg broja hospitalizacija i neefikasnih institucionalizacija, krenuli su s jačanjem primarne zdravstvene zaštite, koordinacijom skrbi, multidisciplinarnim timovima i brigom u pacijentovu domu te njegovim kontinuiranim praćenjem i integracijom zdravstva i socijale. Liječnik primarac dobio je znatno veću autonomiju pa može brže indicirati dijagnostiku i ima veće mogućnosti propisivanja terapije pa koordinira sustav bez velikih administrativnih prepreka.
– Razlika između Hrvatske i Švedske nije prvenstveno u znanju ili tehnologiji, nego u organizaciji i funkcionalnosti sustava. Gerijatrija u Švedskoj danas nije samo bolnička disciplina, već organizacijski model skrbi za stariju populaciju kroz cijeli sustav jer to nije pitanje budućnosti, već sadašnjosti. Sustav već kasni za demografskim promjenama, a bez brze prilagodbe to kašnjenje izravno će se pretvoriti u lošije ishode, veću ovisnost, više hospitalizacija i veći pritisak na obitelji i zdravstveni sustav – zaključuje prof. Bogdanović.
FOTO Vjerovali ili ne, danas su u Zagrebu zjapili prazni čak i kafići
Otvori KEKS Pay
