Nakon što je 12. travnja 1961. sovjetski kozmonaut Jurij Gagarin svemirskim brodom Vostok-1, poletio u svemir, Amerikanci su u zahuktaloj svemirskoj utrci osvojili Mjesec. Njihov je astronaut Neil Armstrong osam godina kasnije ušao u povijest kao prvi čovjek koji je u tada najskupljem odijelu na svijetu večerao i doručkovao na Mjesecu. Na današnji dan 21. srpnja 1969. zakoračio je na tlo tog Zemljinog prirodnog satelita te je šest i pol sati nakon slijetanja izustio znamenitu rečenicu: „Ovo je mali korak za čovjeka, divovski za čovječanstvo“.
Tog ljeta 1969. godine misija Apollo 11 približavala se svom vrhuncu. Najspektakularniji pothvat u povijesti čovječanstva započeo je 16. srpnja, kada je u 14 i 32 sata po našem vremenu pet raketnih motora uz gromoglasnu tutnjavu pokrenulo 3100 tona tešku metalnu svemirsku kompoziciju. Iz Svemirskog centra John F. Kennedy na Floridi lansiran je tada Apollo 11, a u orbitu ga je ponijela raketa Saturn 5. Na 384 000 kilometara dug put do Mjeseca krenuli su zapovjednik Neil Armstrong, bivši probni pilot poznat po smirenosti, pilot zapovjednog modula, Michael Collins te pilot lunarnog modula Edwin „Buzz“ Aldrin. Upravo je Collins dizajnirao i simbol misije – amblem s prikazom orla koji slijeće na Mjesec noseći u kandžama kao simbolom mira maslinovu grančicu. Imena letjelica također su bila prožeta simbolikom - prema motivu s amblema lunarni modul nazvan je „Eagle“ (Orao), dok je zapovjedni modul dobio ime „Columbia“, prema divovskom topu iz romana Julesa Vernea „Od Zemlje do Mjeseca“.
O letu stoljeća Večernjakovi su novinari tada iscrpno i svakodnevno izvještavali te je kroz gotovo 10 brojeva objavljeno na desetke zanimljivih članaka koji su i danas sačuvani u našoj arhivi. Te 1969. popratili smo čak i modni dio svemirske priče, jer upravo je te godine bila sašivena do tada najkompliciranija i najskuplja odjeća na svijetu. Specijalna svemirska odijela u kojima su Armstrong i Aldrin 20. srpnja stupili na površinu Mjeseca stajala su 75 000 dolara, a bila su izrađena od tada novootkrivenih materijala. Odijelo se sastojalo od čak 14 slojeva, a bilo je podijeljeno u tri glavna dijela - prvi dio, najbliži tijelu, bila je odjeća s tekućim hlađenjem. Drugi dio je bio tzv. grudnjak, koji je obuhvaćao cijelo tijelo, osim glave, a posljednji, vanjski dio svemirskog odijela, bio je višeslojno, kombinirano termalno odijelo. Koljena, laktovi i ramena bili su dodatno pojačani tkanim metalom 'Chromel-R'. Na odijelo je bila montirana i kaciga u kojoj je bio sustav za reguliranje tlaka i temperature te mikrofon i slušalice za vezu s kolegama i zapovjednim centrom na Zemlji. Astronauti su bili opremljeni i specijalnim naprtnjačama koje naravno nisu bile modni dodatak - u njima su bili rezervoari za kisik i vodu, izvor električne energije te dijelovi sustava za komunikaciju. Svaka naprtnjača bila je teška čak 54 kg, no, astronauti su na Mjesecu osjećali samo jednu šestinu te težine.
U zoru 16. srpnja 1969., posada se uputila prema lansirnoj rampi 39A u Svemirskom centru Kennedy. Svaku sekundu tog povijesnog događaja s obližnjih je plaža i prometnica s uzbuđenjem promatralo oko milijun ljudi, a trećina čovječanstva je ispred malih ekrana s pažnjom pratila izravan prijenos tog povijesnog događaja. Direktan prijenos, iz Houstona, gledao se i na programu tadašnje Televizije Zagreb. Spektakl je u novinarskom centru u Houstonu pratilo čak 3500 reportera i snimatelja iz Amerike i svijeta te oko 850 novinara, iz čak 53 zemlje. Najviše predstavnika sedme sile stiglo je iz Japana, više od stotinu, a svoje je novinare u Houstonu tada imala i bivša Jugoslavija. Uz zaglušujuću buku i vibracije koje su snažno zatresle tlo, Saturn V se točno u 13:32 sati po mjesnom vremenu odvojio od Zemlje. Bio je to trenutak kada su tri člana posade krenula na put u povijest. Prema pisanju naših novinara, Apollo 11 se najprije dizao uspravno, a nakon toga se brod, za promatrače sa Zemlje, postavio u vodoravan položaj te je iščezao u visinama'.
Šest minuta nakon starta, zapovjednik Neil Armstrong javio je Svemirskom kontrolnom centru u Hustonu da su radio veze sa Zemljom odlične i da je Apollo 11, paljenjem drugog stupnja rakete nosača dostigao brzinu od oko 25 000 kilometara na sat. Samo 10 minuta nakon lansiranja, u 14 sati i 42 minute, Apollo 11 je ušao u privremenu putanju oko Zemlje, tzv. 'parking putanju', na oko 185 kilometara od našeg planeta. U 17 sati i 16 minuta uključen je treći stupanj rakete Saturn 5, kako bi izbacio Apollo 11 iz putanje oko Zemlje, te ga uputio prema Mjesecu. Astronauti su se potom oslobodili rakete-nosača te su izvršili manevar spajanja 'nosom u nos' s mjesečevim modulom - svemirska je kompozicija, zatim krenula na trodnevno putovanje prema Mjesecu.
Iako je najprije sve teklo prema planu, posljednje minute spuštanja na Mjesec pretvorile su se u neizvjesnu i dramatičnu borbu s vremenom, neočekivanim upozorenjima sustava i opasnim terenom. Bili su to sati kada su se daleko u svemiru testirale granice ljudske izdržljivosti i mogućnosti tehnologije. U Mjesečevu orbitu letjelica je ušla nakon nepunih 76 sati leta 19. srpnja, a već sljedećeg dana Armstrong i Aldrin prešli su u lunarni modul „Eagle“ koji se odvojio od zapovjednog modula Columbia te su započeli završne pripreme za spuštanje, dok je Collins u „Columbiji“ ostao sam.
„Orao ima krila“, javio je Armstrong kontroli misije, no ubrzo nakon što je krenuo u završnu fazu spuštanja, postalo mu je jasno da nešto nije u redu. Primijetio je da pokraj kratera na površini prolaze dvije do tri sekunde ranije nego što je bilo planirano - „prebacili su ciljanu točku“, letjeli su prebrzo, što je značilo da će sletjeti kilometrima zapadnije od predviđene, ravne i sigurne lokacije. Pretpostavlja se da je uzrok tome bio u maskonima, specifičnim područjima veće gravitacije na Mjesecu koja su letjelicu povukla s kursa. Bili su to trenutci kada je napetost dosegnula vrhunac, a na visini od oko 1800 metara, oglasio se tada i prvi od nekoliko neočekivanih programskih alarma: 1202.
Ni Armstrong, ni Aldrin nisu znali što znači zvuk tog alarma, a u Kontrolnom centru u Houstonu zavladala je panika. Dok su inženjeri grozničavo analizirali podatke, jedan od njih, mladi inženjer Jack Garman dešifrirao je kod kao znak za preopterećenje računala. No, uvjeravao je direktora leta Genea Kranza da je sustav dizajniran tako da odbaci manje važne zadatke te da nastavi s onim ključnim, nakon čega je donesena odluka. „Nastavite, dajemo zeleno svjetlo!“, javio je posadi Capcom Charles Duke.
Iako su se alarmi 1202 i 1201 i dalje nastavili povremeno oglašavati, Armstrong se usredotočio na ono što je vidio kroz prozor. Uvidio je da ih računalo vodi ravno prema rubu kratera kasnije nazvanog Zapadni krater, a to je bilo područje puno stijena veličine automobila. U tom trenutku, dok mu je je Aldrin javljao podatke o visini i brzini Armstrong je pilotirao modulom tražeći sigurno mjesto.
Svjetleći signal upozorio je tada astronaute da im je ostalo goriva još za samo 90 sekundi leta. Iako je vidljivost bila smanjena jer je motor podizao oblake fine mjesečeve prašine, na visini od tridesetak metara, kada je goriva bilo za još 60 sekundi leta, Armstrong je uočio čistu površinu. U 20:17:40 UTC, Aldrin je konačno uzviknuo: „Kontaktna lampica!“, što je značilo da je jedna od sondi na nozi modula dotaknula tlo, a već nekoliko sekundi kasnije, „Eagle“ je čvrsto stajao na površini Mjeseca. Armstrong i Aldrin su tog 20. srpnja sletjeli u 'More tišine', na površini našeg najbližeg svemirskog susjeda.
Nakon što je Armstrong ugasio motor, u letjelici je zavladala gromoglasna tišina. Nekoliko trenutaka kasnije, nakon što je potvrdio da su svi sustavi isključeni, Armstrong se obratio svijetu. „Houston, ovdje Baza Mir. Orao je sletio.“, rekao je smirenim glasom, koji je odisao težinom trenutka. „Primljeno, Mir... Mir, čujemo vas na tlu. Ovdje je gomila ljudi koji su skoro poplavili od napetosti. Ponovno dišemo. Hvala puno“, odgovorili su iz Kontrolnog centra u Houstonu, u kojem je napetost konačno zamijenila erupcija olakšanja i ponosa.
U 23 i 16, astronauti su, po prvi put, večerali na Mjesecu, a nakon 4 sata odmora, 21. srpnja, oko 4 sata ujutro i doručkovali te su započeli s pripremama za izlazak na površinu Mjeseca. Točno u 02:39 sati 21. srpnja, kabina je depresurizirana i Armstrong je otvorio vrata letjelice te se provukao kroz uski otvor i počeo spuštati niz ljestve s devet prečki. Nakon što je aktivirao televizijsku kameru, pomalo mutna crno-bijela slika stigla je do prijemnika ispred kojih je povijesne trenutke pratilo, kako se procjenjuje, 600 milijuna ljudi na Zemlji.
„Ovo je jedan mali korak za čovjeka, jedan veliki skok za čovječanstvo.“, rekao je Neil Armstrong nakon što je točno u 02:56:15, šest i pol sati nakon slijetanja, sišao s postolja lunarnog modula, a njegove su se riječi uklesale u stranice povijesti. Dvadesetak minuta kasnije, Armstrongu se pridružio i Aldrin, opisujući prizor koji je vidio kao „Veličanstvenu pustoš.“ Oko dva i pol sata dvojac je proveo izvan modula. U tlo koje je bilo mnogo tvrđe no što su očekivali zabili su američku zastavu, a potom su putem radio-telefonske veze razgovarali s američkim predsjednikom Richardom Nixonom. Taj je poziv Nixon nazvao „najvažnijim povijesnim telefonskim pozivom ikad upućenim iz Bijele kuće.“
Armstrong i Aldrin na Mjesecu su proveli ukupno 21 sat i 31 minutu. Za svog boravka na površini Mjeseca astronauti su postavili i znanstvene instrumente, uključujući seizmometar za mjerenje potresa na Mjesecu te laserski retroreflektor. Kako bi znanstvenici na Zemlji dobili svoj dio Mjeseca prikupili su 21,5 kilograma uzoraka kamenja i tla. Na ljestvama lunarnog modula, kao trajni podsjetnik na taj povijesni pothvat, otkrili su komemorativnu ploču s ugraviranim natpisom: „Ovdje su ljudi s planeta Zemlje prvi put stupili na Mjesec, srpanj 1969. Anno Domini. Došli smo u miru za cijelo čovječanstvo.“
Dok su Armstrong i Aldrin radili na površini, njihov kolega Michael Collins kružio je iznad njih u „Columbiji“, prolazeći svakih 48 minuta kroz periode potpune radijske tišine na daljoj strani Mjeseca. Istovremeno se u Mjesečevoj orbiti odvijala i tiha drama Svemirske utrke. Naime, sovjetska bespilotna letjelica Luna 15 pokušala je tada također sletjeti na Mjesec, a cilj je bio -prikupiti uzorke i vratiti se na Zemlju prije Amerikanaca, no taj pokušaj da se preduhitriti američki trijumf nije bio uspješan, Luna 15 srušila se u područje poznato kao More kriza.
Nova drama nastala je pri samom povratku u modul, kada je Aldrin nehotice oštetio prekidač za aktiviranje glavnog motora za polijetanje. U tim se dramatičnim trenucima strahovalo da će astronauti ostati zarobljeni, no problem je ipak riješen i to ni manje ni više, uz pomoć vrha kemijske olovke kojim su uspjeli aktivirati prekidač. Uslijedila je kritična faza uzlijetanja - u 17:54 UTC, „Eagleov“ modul upalio je motor i vinuo se s Mjeseca kako bi se spojio s matičnim brodom „Columbia“. S vrijednim, misterioznim teretom, prvi su se 'građani Mjeseca', 24. srpnja, vratili na Zemlju. U vanjske slojeve zračnog omotača oko Zemlje, kapsula Apolla 11 uletjela je, iznad Australije, brzinom većom od 39 000 kilometara na sat. Pad užarene kapsule zadržala su dva niza otvorenih padobrana te je, pred zoru, sletjela u Tihi ocean, 2660 km istočno od Havajskog otočja, 380 km južno od atola Johnston i 24 km od nosača aviona USS Hornet. Američki predsjednik Nixon, koji je tada bio na Hornetu, prvi im je, telefonski, čestitao na uspješno izvršenom, svemirskom zadatku i sretnom povratku na Zemlju.
Nakon devetodnevnog putovanja svemirskim prostranstvima, astronauti su, po povratku na Zemlju, tri tjedna proveli u karanteni, a nakon toga su, 45 dana, bili na svjetskoj turneji, posjetivši 25 zemalja, širom svijeta. Vrijednost uzoraka, koje su donijeli s Mjeseca, bila je veća od dragulja te su odmah bili otpremljeni u laboratorij u Houstonu i pohranjeni u specijalni trezor, smješten 15 metara ispod zemlje, u sklopu Centralnog svemirskog laboratorija. Osim što je ispunila Kennedyjev cilj, misija Apollo 11 bila je apsolutni tehnološki trijumf te je označila pobjedu u Svemirskoj utrci, kao najambiciozniji pothvat čovječanstva u osvajanju svemira.
Prve stranice gotovo nevjerojatne priče o odlasku čovjeka na Mjesec počele su se ispisivati u sjeni Hladnog rata, geopolitičkog nadmetanja između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Prvi potez povukli su Sovjeti 4. listopada 1957. lansiranjem Sputnika 1, prvog umjetnog satelita koji je ikada lansiran u Zemljinu orbitu. To je šokiralo Ameriku, potaknulo strah od sovjetske tehnološke nadmoći te pokrenulo ozbiljnu svemirsku utrku.
Kao odgovor Sovjetima, Amerikanci su osnovali NASA-u i pokrenuli projekt Mercury, no Sovjeti su i dalje zadržali prednost - 12. travnja 1961. kozmonaut Jurij Gagarin u povijest je ušao kao prvi čovjek u svemiru. Bio je to za mladog i ambicioznog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja izazov koji se ne odbija te je odlučio podići ulog. „Vjerujem da bi se ova nacija trebala obvezati da će, prije isteka ovog desetljeća, spustiti čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratiti na Zemlju.“, rekao je Kennedy u povijesnom govoru pred Kongresom 25. svibnja 1961., odlučno postavivši ni malo skroman cilj.
Svoju je viziju dodatno zabetonirao godinu dana kasnije, na stadionu Sveučilišta Rice, izjavivši: „Odabrali smo ići na Mjesec u ovom desetljeću i činiti druge stvari, ne zato što su lake, nego zato što su teške.“ Unatoč tome što su brojni kritičari projekt nazivali uzaludnim, program Apollo je započeo. Ostvarenje Kennedyjevog sna zahtijevalo je nevjerojatan tehnološki skok. Jedna od ključnih odluka bila je usvajanje strategije spajanja u Mjesečevoj orbiti, što je značilo da će se manji lunarni modul odvojiti od glavne letjelice, sletjeti na Mjesec, a potom se vratiti u orbitu kako bi se spojio sa zapovjednim modulom i pripremio za povratak na Zemlju. Ključnu ulogu imala je jedna golema raketa - moćni Saturn V koji je nosio čitavu misiju. Prvi koraci napravljeni su kroz projekt Gemini, u sklopu kojega su astronauti uvježbavali svemirske šetnje i manevre spajanja u Zemljinoj orbiti.
No, program je iznenada zaustavljen 27. siječnja 1967. nakon što su u požaru na lansirnoj rampi poginuli astronauti misije Apollo 1. Nakon opsežne istrage i poboljšanja standarda sigurnosti, serijom testnih misija program je ipak nastavljen. U orbitu oko Mjeseca ljude je po prvi put u prosincu 1968. odveo Apollo 8, a samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju 1969. godine, provedena je misija Apollo 10 koja je poslužila kao ključna generalna proba za povijesno slijetanje na Mjesec. Tijekom te misije lunarni modul doveden je na udaljenost od 15 kilometara iznad Mjesečeve površine, nakon čega je sve bilo spremno za veliko finale - misiju Apollo 11. Gotovo dva desetljeća nakon Sputnika i osam godina od Kennedyjevog obećanja, čovječanstvo je napokon stiglo do svog cilja, ostvarivši ono što se generacijama činilo nedostižnim.
Pišući o ovom događaju, iz jednog drugog ugla, naš je novinar Miroslav Ambruš-Kiš 2010. godine, odabrao i neke manje poznate zanimljivosti vezane za misiju Apolla 11. Jedna od njih, o kojoj se nije mnogo govorilo ni pisalo, je i ta da je NASA izgubila trake originalnog TV signala s Mjeseca. Iako su snimke povijesnog prijenosa zabilježene bezbroj puta, a te, jedine dostupne, pojavljivale su se i u dokumentarcima, snimke izvornog SSTV signala u NASA-i su pogreškom "pregazili" drugim sadržajem. NASA je pogrešku priznala, što je dodatno rasplamsalo teoriju prema kojoj američki astronauti na Mjesecu nikada nisu niti bili. Ipak, 2008. godine u Australiji su otkrivene vrpce s rezervnom snimkom. Tvrtka Lowry Digital je SSTV signal uspješno prebacila na moderne medije te je restaurirala snimke, u posljednji trenutak, uoči proslave 40. obljetnice iskrcavanja na Mjesec.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
astronauti su dobili putni nalog. Bilo bi zanimljivo znati što je pisalo u njemu