Nika Crevatini, bivša hrvatska ritmičarka, danas izbornica seniorske reprezentacije, glavna trenerica i osnivačica Gimnastičkog kluba Aura, imala je sedam godina kada je prvi put ušla u dvoranu u Puli.
Minus 48 u Krasnojarsku
– Imala sam najbolju prijateljicu koja je trenirala ritmičku gimnastiku i htjela sam ići s njom. Kada sam prvi put ušla u dvoranu, sjećam se kao da je bilo jučer. Odmah sam rekla: 'To je to, to želim.' Brzo su me stavili u naprednu grupu, a već nakon mjesec dana otišla sam na državno prvenstvo i bila peta. Tada sam roditeljima rekla da je to moj životni put, da ću biti svjetska prvakinja i trenerica ritmičke gimnastike.
Vrlo ste rano zbog sporta otišli iz Pule u Zagreb.
– Nakon nekoliko godina u pulskom klubu Gazela zaljubila sam se u rad trenerice Svitlane Sergijenko. Kada sam s 11 godina ušla u mini reprezentaciju, rekla sam roditeljima da se želim preseliti u Zagreb i trenirati s njom. Tata mi je predložio probu: šest mjeseci svaki petak nakon škole avionom u Zagreb, treninzi petkom, subotom i nedjeljom, pa povratak u Pulu. Izdržala sam taj tempo i nakon šest mjeseci smo se preselili.
Nakon toga je došao i Sibir.
– Ostala sam bez stalnog trenera i počela surađivati s ruskim trenericama koje sam upoznala na pripremama ruske reprezentacije u Poreču. Tako sam započela novu fazu u svojoj sportskoj karijeri i preselila se u Sibir, u Krasnojarsk. Kada sam došla u Sibir, rekli su mi da moram smršavjeti, pa sam oko dva mjeseca dnevno jela jednu jabuku i pila jedan čaj. Trenirala sam po cijele dane. Morala sam smršavjeti oko deset kilograma u mjesec i pol, odnosno mislim da je bilo mjesec i dvadeset dana. Imala sam 60 kilograma u tom trenutku, a trebala sam biti ispod 50. U Krasnojarsku je tada bilo minus 48. Sama sam autobusom putovala 40 minuta do dvorane. Trening je počinjao oko devet ujutro, a kući sam se vraćala oko devet navečer. Cijeli si dan u dvorani, cijeli dan treniraš i cijeli dan si predan. Bilo je trenutaka slabosti, ali ideš dalje i pregrmiš.
Kako je nastala Aura?
– Prvu malu grupu otvorila sam u Svetoj Nedelji. Imala sam samo nekoliko djevojčica, a trenirali smo u prostoriji starog staračkog doma, u uvjetima koji su bili daleko od idealnih. Sjećam se da sam roditeljima rekla da tako ne mogu uspjeti. Govorila sam: "Kako ću ja ovako? U nekoj maloj dnevnoj sobi, na prljavoj klupici? Moj životni san nije bio da budem u Svetoj Nedelji, trebam biti u Zagrebu." Bila sam na rubu toga da odustanem. Tada mi je mama rekla: "Molim te, Nika, izdrži još malo. Idemo na jedno državno prvenstvo. Pojavi se tamo i ako ti se ne svidi, zatvori klub." I pristala sam. Rekla sam: "Dobro, pripremit ću djecu, ali ako ne napravimo rezultat, zatvaramo klub." Pripremala sam ih u toj maloj prostoriji gotovo godinu dana i otišli smo na državno prvenstvo. Moja ritmičarka bila je prva, druga djevojčica koja je došla iz jednog kluba bila je druga, a grupna vježba bila je prva. Tada sam rekla: "Dobro, ostat ću još malo. Vidim da mi ide." I tako, dan po dan, iz te male grupe i gotovo nemogućih uvjeta, nastala je Aura. Danas, 16 godina poslije, klub broji više od 400 ritmičarki, imamo 17 trenerica i demonstratorice.
San je plasman na OI
Nakon svega, jedete li danas zelene jabuke?
– Ne. Taj okus odmah osjetim. Zelenu kiselu jabuku i čaj od kamilice ne jedem i ne pijem. Ako je jabuka narezana u salati, mogu, ali ovako ne. Nedavno smo se vraćali avionom s reprezentativkama i jedna gimnastičarka mi je ponudila zelenu jabuku. Samo sam rekla: 'Molim te, ne.'
Koji je vaš najveći san za hrvatsku ritmičku gimnastiku?
– Imam ih više, ali glavni je plasman na Olimpijske igre. Ako se kvalificiramo na OI, to bi bio rezultat koji bi me ispunio i za koji bih rekla: sada sam pobjednica. Znanje imamo, iskustvo imamo, volju i motivaciju imamo. Gimnastičarku imam – zaključuje Nika.
Otvori KEKS Pay
Boravio sam u Krasnojarsku sa jednom našom juniorskom sportskom ekipom. Tada u studenom bilo je - 12 stupnjeva. Hotel je bio katastrofa, hrana jednolična, ali kalorična. Grijanje u hotelu je bilo OK. Sumorno.Lijepi ljudi u Sibiru, a uvečer u šetnji sam vidio dosta usamljenih djevojaka u grupama po 3 - 4, pod jakim alkoholom, čak su nam i nešto verbalno dobacivale. Lijepe i pijane. Tuga. Jedan dan su nas domaćini vodili na nekav izlet na neku veliku branu na reci Jenisej. Taj odlazak je bio besmislen promašaj, ali sam pokraj puta vidio dosta seoskih kuća jarkih boja od debelih balvana. Ovoj sportašici ne vjerujem za navedenu temperaturi od - 48. Realno u Krasnojarsku ne ide ispod - 30 kad je najhladnije, i to ne traje dugo. Ostalo nisam čitao, ali za navedenu temperaturu garant duplo pretjeruje, da ne koristim jaču riječ.