"Olakšanje" je riječ kojom Alejandro Duque, jedan od sedam milijuna Venezuelanaca u egzilu, opisuje svrgavanje Nicolása Madura s vlasti. Duque je ekonomski konzultant koji živi i radi na relaciji Budimpešta – Ujedinjeni Arapski Emirati – Varaždin. Njegova supruga je iz Hrvatske, a u miru zagorskih i međimurskih brega rado provode ljeta. U razgovoru za Večernji TV, koji možete pogledati u nastavku, analizira stanje nakon pada režima u Venezueli, što je u pozadini cijele akcije, ali i što nosi budućnost.
Nicolás Maduro uhićen je i odveden u Sjedinjene Američke Države. Vidjeli smo fotografije i snimke iz New Yorka, gdje se sada nalazi u pritvoru. Kakva je vaša prva reakcija i kakve su reakcije ljudi koje pratite i s kojima razgovarate?
– Pa, uglavnom – sreća. Puno je sreće i puno olakšanja među općom populacijom u Venezueli. Ne znam jeste li vidjeli snimke proslava diljem svijeta. Bile su prilično emotivne jer je prošlo 25 godina od početka ovog razdoblja. Sve sam osobno pratio s cijelom obitelji putem društvenih mreža i videopoziva, korak po korak. Čak sam mogao vidjeti bljeskove eksplozija u pozadini, na prozorima kuća članova moje obitelji. Bilo je zastrašujuće.
Nismo znali da će cilj operacije biti hvatanje Madura. Iskreno, mislili smo da će doći do potpunog vojnog razaranja. Međutim, kada su stigle vijesti o njegovu uhićenju, svi su doslovno skočili od radosti, od sreće. Jer, iako ovo još nije kraj, ovo je početak kraja. I svi mi koji smo izvan zemlje gledamo to s velikim olakšanjem.
Ako biste to morali opisati jednom riječju, bi li to bilo olakšanje, ako sam vas dobro razumio?
– Olakšanje. Olakšanje zbog mogućnosti da se jednoga dana možemo vratiti. Neki od nas nalaze se na crnim listama i doslovno se ne možemo vratiti u zemlju. Olakšanje jer su naši ljudi, članovi mojih obitelji, sigurni. I olakšanje zbog općeg osjećaja da se ova dugotrajna noćna mora napokon bliži kraju.
Rekli ste da ovo nije kraj, nego početak kraja. Koliko je duboka polarizacija u venezuelanskom društvu, ako ona uopće još postoji?
– Vjerujem da je strategija koja se sada provodi prilično zanimljiva. Treba imati na umu da je ova vlada, odnosno diktatura, na vlasti već 25 godina. To je cijela jedna generacija. Ja sam otišao iz Venezuele kada sam imao 21 godinu. Sve je započelo kada sam imao deset, a danas imam 38 godina.
U tih 25 godina došlo je do konsolidacije vrlo čvrste strukture moći. Tu strukturu čine generali, ljudi s dubokim interesima unutar države, visoki dužnosnici, zapovjednici koji imaju izravnu kontrolu nad trupama, kao i prisutnost – danas već dokazana – Hezbollaha, Irana i Rusije, koji su sudjelovali u obuci venezuelanske vojske.
Potpuno uklanjanje te strukture predstavljalo bi ogroman rizik od anarhije u samoj zemlji. Predsjednik Trump izjavio je da će pokušati osigurati mirnu tranziciju. U tom kontekstu nema učinkovitije strategije od toga da se jedna osoba iz iste strukture ostavi pod snažnim pritiskom, kako bi se sustav postupno demontirao. Jer svaka pogreška može dovesti do toga da neki general povede, primjerice, tisuću vojnika u džunglu i započne oružani sukob sličan onome koji je Kolumbija vodila desetljećima.
Rekli ste da se sustav postupno demontira. No postoji li politička snaga koja može preuzeti odgovornost i spriječiti da se pojavi novi autoritarni vođa?
– Da, postoji. Prošle godine, 2024., održani su izbori. Trebao je to biti Madurov treći mandat. Nakon zatvaranja birališta, Nacionalno izborno vijeće jednostavno je proglasilo Madura pobjednikom, bez ikakvih dokaza ili objavljenih rezultata. No civilno društvo se organiziralo i prikupilo dokumentaciju koja je jasno pokazala da je Maduro izgubio izbore od oporbenog kandidata Edmunda Gonzáleza, s približno 70 prema 30 posto glasova.
Ljudi su iscrpljeni. Umorni su. Moji prijatelji i članovi obitelji raspršeni su po cijelom svijetu. Oni koji su ostali u Venezueli, a nisu uspjeli otići, svakodnevno se suočavaju s ozbiljnim poteškoćama. Na tim izborima opozicija se po prvi put istinski ujedinila, što je stvorilo lavinu. Mnogi javni službenici, vojnici i građani koji su se ranije bojali glasati shvatili su da režim zapravo nema kontrolu nad njihovim glasovima.
No obnova institucija nakon četvrt stoljeća diktature bit će iznimno zahtjevna?
– Apsolutno. Sustav je duboko korumpiran. Korupcija je prisutna u sudskoj vlasti, zakonodavnoj vlasti, u svim institucijama. Demontirati taj sustav znači istodobno ga ponovno izgraditi. Da bi se to uopće moglo dogoditi, morat će postojati određena razina suradnje između onih koji odlaze i onih koji dolaze. U suprotnom riskiramo potpuni kaos i anarhiju.
Stanovništvo je, međutim, jasno pokazalo da želi promjenu. Vrlo je vjerojatno da će se održati još jedni izbori kako bi se cijeli proces dodatno legitimizirao i privodio kraju. Na tim izborima vidjet ćemo koliko je ta volja za promjenom snažna, ali sve upućuje na to da većina stanovništva želi jasan raskid sa starim režimom.
Dio javnosti kritizira način na koji su Sjedinjene Države provele ovu operaciju, ističući pitanje međunarodnog prava. Neki tvrde da je sve motivirano interesima – prije svega naftom. Kako vi gledate na te teze?
– Vjerujem da ova intervencija ima tri glavna motiva. Prvi je humanitarni. Američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio kubanskog je podrijetla i vrlo dobro razumije što znači živjeti pod diktaturom. Ideologije Kube i Venezuele bile su duboko povezane posljednjih 25 godina i postoji snažan osjećaj povijesne odgovornosti.
Drugi motiv je ekonomski i strateški. Kao saveznik Sjedinjenih Država, Venezuela predstavlja iznimno važan energetski i geopolitički prostor. No često se zanemaruje činjenica da je oko 90 posto venezuelanske nafte izrazito teška. Riječ je o nafti s API težinom ispod 10, vrlo viskoznoj i tehnički zahtjevnoj za vađenje. Troškovi eksploatacije su visoki, a profit nije brz ni jednostavan.
Treći motiv je ideološki i geopolitički. Venezuela je godinama bila pod snažnim utjecajem Kine, Rusije i Irana. U tom se kontekstu može govoriti i o obnovljenoj Monroeovoj doktrini – Amerika Amerikancima.
No važno je reći i ovo: za mnoge ljude, posebno u Europi, prva asocijacija na ovakve intervencije jest Irak. Ta paralela stalno se povlači i ona nije neutemeljena, jer je invazija na Irak bila katastrofalna i ostavila je duboko nepovjerenje prema američkim vojnim akcijama. To je nešto što i sam vrlo dobro razumijem.
Međutim, u ovom slučaju situacija nije crno-bijela. U Iraku je srušen cijeli sustav bez jasnog plana što nakon toga, što je dovelo do dugotrajnog kaosa. Ovdje se, barem zasad, pokušava izbjeći upravo taj scenarij. Zato se govori o postupnoj tranziciji, a ne o potpunom i naglom rušenju svih struktura. Po mom mišljenju, to je ključna razlika između Venezuele danas i Iraka tada.
U javnosti se često spominje i optužba za trgovinu drogom kao povod za djelovanje.
– To je točno i u međunarodnom pravu to se naziva casus belli – povod za djelovanje. Trgovina drogom u Venezueli postoji već više od 20 godina i u nju su uključeni dijelovi vojske koji su izravno povezani s režimom. Ne vjerujem da je to bio glavni razlog intervencije, ali je svakako poslužio kao pravno i političko opravdanje.
Jedan od narativa koji se često pojavljuje jest strah da bi Venezuela mogla postati američka kolonija. Koliko je taj strah realan?
– Taj narativ prisutan je u Latinskoj Americi desetljećima. Emotivno je snažan i potiče nacionalizam. No povijesno gledano, kolonijalizam znači nešto sasvim drugo. Ako govorimo o suvremenom utjecaju, on će sigurno postojati. No alternativa je sadašnji status quo, koji je za stanovništvo poguban.
Moja je obitelj satima čekala u redovima kako bi kupila osnovne namirnice. Jedan moj kolega sa sveučilišta, s kojim sam studirao ekonomiju, izgubio je posao, zapao u siromaštvo i na kraju umro od gladi jer nije imao novca za hranu. To nisu iznimke, nego dio svakodnevice. Uz to postoje politički zatvorenici, izvansudska pogubljenja i represija o kojima se u Europi vrlo malo zna.
Možete li nas vratiti još dublje u prošlost i opisati kako je sve počelo – razdoblje Huga Cháveza?
– Sve počinje 1998. godine, kada Hugo Chávez dolazi na vlast nakon dugog razdoblja lošeg upravljanja prethodnih vlada. U početku je imao ogromnu potporu naroda jer je mobilizirao siromašne i nižu srednju klasu. Izravno je redistribuirao prihode od nafte – vrlo konkretno i vrlo vidljivo. Ljudi iz državnih programa dolazili su u siromašne četvrti i doslovno nosili hladnjake, štednjake, televizore i druge kućanske aparate. Za mnoge obitelji to je bio prvi hladnjak u životu. Poruka je bila jasna: država vam daje, a zauzvrat očekuje lojalnost. Time je Chávez stvorio snažnu, emocionalnu vezu s najsiromašnijim slojevima društva.
No istodobno je postavio temelje za sustavno urušavanje gospodarstva. Počeo je nacionalizirati privatne tvrtke – pekare, tvornice, zlatarnice, industriju i poljoprivredu. Država je preuzela sektore kojima nije znala učinkovito upravljati. Gospodarstvo je počelo slabjeti, a s padom gospodarstva raslo je i nezadovoljstvo.
Počeli su prvi veliki prosvjedi. Osobno sam sudjelovao u masovnim demonstracijama 2002., 2004. i 2007. godine. To nisu bili simbolični ni mirni prosvjedi. Radilo se o masovnim sukobima s vojskom. Vidio sam ljude kako su ubijeni doslovno nekoliko metara od mene. Vidio sam djevojke kako se ruše na asfalt pogođene mecima. Te slike ostaju urezane zauvijek.
I danas nosim posljedice tog razdoblja; imam simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Bilo je to iznimno brutalno, nehumano i traumatično iskustvo. Godine 2007. moja je generacija kolektivno shvatila da budućnosti u takvom sustavu nema. Donijeli smo tešku, ali nužnu odluku – moramo otići ako želimo preživjeti.
Nakon svega što ste opisali, postoji li među onima koji su otišli ikakva nada u povratak?
– Prije 48 sati bez razmišljanja bih rekao – ne. Danas, nakon svega što se dogodilo, postoji barem tračak nade. Volio bih da moja kći jednoga dana posjeti zemlju svoga oca. No predstoji ogroman posao. Prije svega mora postojati sigurnost – za one koji su ostali i za one koji se žele vratiti. Mora se obnoviti institucionalni sustav i osigurati politička i ekonomska stabilnost. Svi obrazovani ljudi, stručnjaci i profesionalci bili su prvi koji su otišli. Ako se barem dio tih ljudi, s iskustvom i znanjem stečenim diljem svijeta, vrati u Venezuelu, obnova bi mogla biti doista iznimna.
FOTO Trump je objavio fotografiju uhićenog Madura
Otvori KEKS Pay
Tako su i kod nas 1945. komunisti i ljudi iz šume bez znanja i vještina zajašili na privatne tvrtke, nekretnine i državne ustanove