Najveća i najrazornija eksplozija u znanoj nam povijesti dogodila se
30. lipnja 1908. u srcu Sibira, u gotovo nenaseljenom kraju oko rijeke
Podkamenaje Tunguske. Tunguzi i ruski trgovci krznom u trgovačkoj
postaji Vanavara u 7.16 sati zapanjeno su gledali kako se s jugoistoka
približava golemi cilindrični objekt i za sobom ostavlja plameni trag.
Nakon što je nestao iza horizonta, začuo se prasak. Primarni i
sekundarni udarni valovi i oluje slijedili su nakon toplinskog udara.
Seizmički udar zabilježen je u Moskvi, Parizu, Londonu, pa i u
Washingtonu. Seizmografski centar u Irkutsku, 550 milja udaljen od
područja eksplozije, zabilježio je snažan potres. Žarki stup vatre
bljesnuo je iznad horizonta i vidio se stotinama milja daleko. Strašna
buka čula se na udaljenosti od petsto milja. Trgovci u Vanavari,
udaljenoj 40 milja, morali su pokriti lica zbog vala topline. Putnici
Transibirske željeznice bili su uplašeni jer je tlo podrhtavalo kao da
je potres. Tamni i krupni oblaci popeli su se i do visine od 12 milja
iznad Tunguske. Zloslutna “crna kiša” zalila je cijelo područje. Na
sibirskom je nebu ostala užarena svjetlosna pruga dugačka 800 km.
Stoljetna stabla rušila su se kao šibice, a udarni val eksplozije
dvaput je obišao kuglu zemaljsku. Požari su uništili više od 2000
četvornih kilometara guste šume. U Europi su danima poslije bilježeni
neuobičajeno živopisni izlasci i zalasci Sunca zbog goleme količine
materijala koji je eksplozijom podignut u atmosferu.
Nakon 19 godina
Zbog zabačenosti te burnih događaja u Europi i Rusiji prvi istraživač
posjetio je mjesto nesreće tek 19 godina poslije. Ekspediciju Sovjetske
akademije znanosti vodio je Leonid Kulik, zanesenjak i stručnjak za
meteore. Poprište drame još je upozoravalo na strašno razaranje. 1921.
Kulik nije stigao ni blizu epicentru eksplozije, ali je čuo mnoštvo
svjedočenja očevidaca. Idućih šest godina obrađivao je podatke i
zaključio da se eksplozija dogodila s južne strane gornjeg toka rijeke
Podkamenaje Tunguske na površini od dvije tisuće četvornih kilometara.
Bio je uvjeren da se radilo o udaru meteorita. Druga ekspedicija
organizirana je 1928. godine. Uz nadljudske napore, po velikoj
hladnoći, Kulik je sa suradnicima stigao u epicentar eksplozije. Nadao
se pronaći veliki meteorski krater koji bi potvrdio njegovu tezu o
udaru meteorita u Zemljinu površinu. Nije ga našao, ali je nedvojbeno
ustvrdio temeljne činjenice, osnovu svim kasnijim istraživanjima.
Nije bilo rješenja za misterij sve dok na scenu nije stupio Aleksandar
Kazancev. Diplomirao je na Tehnološkom institutu u Tomsku, a tijekom
Drugog svjetskog rata sudjelovao je u razvijanju novih oružja i dobio
za to mnogo medalja. Bio je i majstor u šahu, o čemu je pisao i knjige,
no konačno se odlučio za karijeru pisca znanstvene fantastike. Kada se
kao rođeni Sibirac našao u ekipi ruskih znanstvenika u Hirošimi, odmah
mu je bilo jasno da je taj prizor već vidio. Uočio je brojne sličnosti
između Hirošime i Tunguske – multimegatonska eksplozija, toplinski val,
udarni val, blistavi bljesak, crna kiša, a poslije i efekti radijacije.
Stoljetna stabla srušila
su se kao šibice
Nakon oba događaja biljke su intenzivno rasle, godovi na posječenim
stablima bili su osjetno zadebljani, a primijećene su i mnoge mutacije
brojnih organizama. Opekline na sibirskim sobovima jako su podsjećale
na radijacijske opekline, a mnogima od njih otpali su i rogovi. Nakon
sibirskog udara seizmolozi širom svijeta zabilježili su udarne valove
za koje se smatralo da su normalni seizmički valovi. No, nakon
eksplozije u Hirošimi seizmografi su zabilježili posve iste valove.
Svjedoci sibirske eksplozije opisali su velik stup dima koji je danas
znan kao nuklearna gljiva. Čak i danas u Tunguskoj postoji mali trag
radijacije.
Uspravna stabla
Fotografije Hirošime ispod mjesta eksplozije prikazuju uspravno, golo
drveće jer je američka bomba eksplodirala u zraku. I u epicentru
sibirske eksplozije stabla su ostala uspravna, a u krugu od desetak
kilometara bila su polegnuta u obliku lepeze. Efekt “šume telegrafskih
stupova” karakterističan je za nuklearni udar, kao i efekt “noćnog
svjetla”, koji se pojavio odmah nakon udara. Sibirska eksplozija bila
je snage 15-40 megatona TNT-a, nekoliko tisuća puta jača od bombe
bačene na Hirošimu.
Eksplozija se dogodila na visini od 5 do 8 kilometara. Objekt, za koji
se vjeruje da je iz svemira ušao u Zemljinu atmosferu, bio je mase oko
100.000 tona i promjera od 550 metara, a direktor moskovskoga Instituta
za aerodinamiku Feliks Zigelj, nakon što je s timom analizirao tisuće
stranica svjedočanstava, ustanovio je da je tijelo dvaput intenzivno
promijenilo smjer kretanja prije eksplozije.
Doletna brzina bila mu je 10-20 puta manja od brzine prirodnih nebeskih
tijela. Iako je teorija da je riječ o meteoritu još živa, ona je prva
koju su sovjetski stručnjaci odbacili. Do eksplozije meteorita dolazi
zbog prenošenja kinetičke energije, a ne zbog oslobađanja unutrašnje
energije – do čega je, kako pokazuje analiza eksplozije, došlo iznad
Sibira. I danas se dvije najslavnije struje objašnjenja sibirskoga
događaja zovu “meteorska” i “kometska”. Sredinom 1940-ih skupina je
engleskih i ruskih astronoma, nezadovoljna Kulikovom “meteorskom”
teorijom, postavila kometsku teoriju. Podaci se opet nisu uklapali pa
je dano egzotično objašnjenje – da se 1908., prvi put u zabilježenoj
povijesti, plinski komet sudario sa Zemljom.
Sovjetski znanstvenik Astapovič, nastojeći objasniti
svjetlosno-atmosferski fenomen tunguske eksplozije, tvrdio je da je on
rezultat kinetičke energije od najmanje milijardu megađula, oslobođene
eksplozijom “prašinaste jezgre nekog malog kometa”. No, baš jačina
eksplozije opovrgava i kometsku i meteorsku hipotezu. Usto, kako to da
se prethodno nije vidio sjaj kometa, koji bi u rano svitanje bio
vidljiv mnogo dulje nego u završnoj fazi? Slijedile su još egzotičnije
teorije.
Prof. Brandt iz Berlina predložio je geofizičku teoriju tvrdeći da je
riječ o divovskoj eksploziji plina.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
