Tko prizna, pola mu se prašta, poslovica je za koju je izgledno čula i šefica zagrebačkog Odbora za preimenovanje ulica Ivana Kekin, a sigurno i povjesničar Hrvoje Klasić, koji je u ovoj epizodi preimenovanja nepoćudnih zagrebačkih ulica bio možemovcima i zagrebačkim esdepeovcima u funkciji eksperta. Preimenovanje četiriju uličica na teškoj gradskoj istočnoj periferiji pretvorilo se već u parodiju. Od četiri nepoćudna imena (Šarić, Bonifačić, Lukas i Arko), a čije ulice zagrebačka Skupština misli preimenovati na sjednici 16. listopada, jer je riječ o pripadnicima ili simpatizerima ustaštva i NDH, odmah se izdvojilo ime industrijalca Vladimira Arka i pokazalo kao prvi "ćorak". Svjedoka i svjedočanstava o pravoj biografiji Arka je i previše, od Tehničke enciklopedije pa do izjava živućih članova nekad ugledne i važne zagrebačke obitelji Arko, koji poništavaju Arkove veze s nepoćudnim režimom, naprotiv, dokazuju da je Arko bio u ustaškom zatvoru godinu i pol dana, a kao razlog se ističe njemački zahtjev da se utamniči tvorničara alkoholnih pića zbog subverzije. Još gore po istinu, jer te činjenice Ivani Kekin i Klasiću ne znače ništa. Bilo je zanimljivo čekati nekoliko dana, pa vidjeti što će smisliti kao protuargument, sve kako ne bi morali promijeniti svoju odluku o preimenovanju. U međuvremenu je službeno reagirala i Matica hrvatska, pojašnjavajući da ni njihov najdugovječniji predsjednik (1928. – 1945.), Filip Lukas, također nije bio ni dužnosnik ustaškog režima, a ni njihov simpatizer. Matičari čak Vladi RH predlažu donošenje zakona koji bi oko preimenovanja ulica i trgova stvorio obvezujući pravni okvir kojim bi se onemogućilo neutemeljeno ideološko prekrajanje naziva. Ističu i to da je Županijski sud u Zagrebu 2017. poništio presudu iz 1945., kojom je Lukas osuđen na smrt zbog protunarodnog djelovanja. Potencijalno, dakle, od četiri preimenovanja, do sada prijete čak dva ćorka.
Upravo tako jako piše: "činjenice Ivani Kekin i Klasiću ne znače ništa." Jedino je bitna mržnja prema hrvatskoj državi.