Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti 55 godina Večernjeg lista

Ugled Večernjeg stvorili su vrhunski profesionalci. Ovo su samo neki od njih

Doajeni pisane riječi, fotografije i karikature koje čitatelji neće zaboraviti
02. srpnja 2014. u 10:10 0 komentara 796 prikaza
Pavao Cajzek
Foto: Siniša Hančić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/10

        Bili su najbolji Večernjakovi autori, fotografi, čitatelje su uveseljavali karikaturama, kritizirali u Embargu, stvarali povijest hrvatskog novinarstva, bili vezani kao pupčanom vrpcom ili su to još uvijek za Večernji list. O njihovim anegdotama, nagradama, načinu rada, stilu pisanja razgovarali smo s kolegama koji su s njima dijelili istu ljubav prema novinarstvu, iščitavali njihove tekstove u 55-godišnjoj arhivi Večernjaka ili jednostavno promatrali njihov način rada. Oni su legende Večernjeg lista.

Pavao Cajzek        

Nakon 26-godišnje karijere u Večernjem listu, Pavao Cajzek i danas je sinonim za fotoreportera Večernjaka! Uvijek u potrazi za savršenom fotografijom ostao je zapamćen kao iznimno pedantan – nije odustajao dok ne bi dobio najbolju fotografiju.Pavao Cajzek za sebe je govorio da nije ni kroničar ni svjedok vremena, već novinar-fotoreporter koji je nastojao pošteno raditi svoj posao.U Zagrebu je 1950. godine završio jednogodišnju novinarsku školu, a 1954. i srednju ekonomsku, a profesionalno se novinarstvom počeo baviti u Narodnom jedinstvu, glasilu zagrebačke Narodne fronte, a odatle je 1. veljače 1951. prešao u Narodni list. Godine 1959. počeo je raditi u Večernjem listu, kojem je ostao vjeran do umirovljenja, 30. lipnja 1985. godine.Ta “tajna veza” s “Večernjakom” trajala je i u njegovim umirovljeničkim godinama pa Cajzek svoje je iskustvo prenosio mladima predajući predmet Osnove novinske fotografije u zagrebačkom Obrazovnom centru za kulturu i umjetnost, kao i u Vjesnikovu Centru za izobrazbu novinarskih kadrova.Mnogi njegovi kolege potvrditi su kako je dokaz njegove skromnosti i to što u 35 godina aktivnog profesionalnog bavljenja fotografijom nije imao nijednu samostalnu izložbu premda su mu slike bile uvrštene u brojne skupne izložbe.Tek 1994. godine, u sklopu proslave 900. obljetnice grada Zagreba, postavljena mu je samostalna izložba “Priča o Zagrebu, snimio Pavao Cajzek”.Njegove fotografije danas su vrijedan dokument o prošlosti grada Zagreba, ali i nadasve zanimljiv podsjetnik na ne tako davnu prošlost i vrijeme u kojem je Cajzek pisao i stvarao.     

Mladen Stražimir Straža

Na sam spomen imena Mladena Stražimira Straše, rođenog Kustošijaneca, dodaje se – doajen crne kronike. Naime, godinama je s mjesta događaja, na koje je ponekad stizao prije policije ili Hitne pomoći, izvještavao o svim crnokronikaškim zbivanjima u gradu te se prometnuo u istaknutog kroničara zagrebačkih događaja. No Straža nije bio samo auto, nego i jedan od utemeljitelja Večernjaka.Svoj gotovo pedesetogodišnji novinarski staž započeo je 1955. godine u sportskoj rubrici Narodnog lista kao student Pravnog fakulteta, a u svojoj je novinarskoj karijeri izvještavao iz prvog Zaljevskog rata te čitatelje obavještavao i o sudskim epilozima s većine onovremenih velikih sudskih postupaka. Ipak većina kolega još dobro pamti njegovu reportažu o kući prostitucije u Trnjanskoj. Straža je, naime, saznao da neka žena, uz sobu, nudi i komade, pronašao stan, proveo tamo noć. Sutradan je sve napisao u novinama, ali nije napisao koji je to točno stan. Pred zgradu su nakon objave teksta pohrlili građani misleći da u cijeloj zgradi žene nude usluge, no na istoj adresi bilo je i običnih stanara. Oni su, ljutito zbog teksta, s palicama pristigli u Večernjak i htjeli pretući Stražu, koji je pobjegao na stražnji izlaz zgrade.     

Ico Voljevica

        Grga – nosati debeljko – zabadao je nos gdje god je stigao, a njegove dogodovštine prepričavale su se gotovo cijelog dana. Ta je karikatura “rođena” u Kerempuhu, a onda se poslije svakodnevno objavljivala na zadnjoj stranici Večernjaka. Svojim dogodovštinama Grga je čitatelje razveselio gotovo sedam tisuća puta, što je ubrzo upisano kao svojevrstan fenomen u tadašnjem novinarstvu. Crtao ga je Ico Voljevica, jedan od vodećih jugoslavenskih karikaturista s velikom međunarodnom reputacijom: pregnantno, jasnim potezima. Tako je Grga karakteristično stiliziran, veoma prihvatljiv i čitak za svakoga – baš zato je postao zaštitni znak Večernjaka. Grga je svojim dogodovštinama i izjavama ujedno jasno ocrtavao karakter Voljevice – alergičan na parazite u društvenom organizmu, na nemar, neodgovornost, na špekulante, na prazne brbljavce, sumnjive bogataše u konačnici na glupost. Grga je branio čovjeka i njegovo dostojanstvo i čak i onda kada su njegove poruke društveno oštre, nikada nisu zlurade, vulgarne ili destruktivne. U punih 38 godina izlaženja ove prepoznatljive Večernjakove karikature autoru Ici Voljevici Grga je donio Grand prix na svjetskim festivalima karikature u Montrealu 1974. godine, tri nagrade Hrvatskog novinarskog društva i brojna druga priznanja.

Zdenka Korošec

Svoje prve novinarske korake započela je u Večernjem vjesniku, a dugovječni novinarski staž zapečatila u Večernjem listu.Pišući najprije o društvenim i privrednim temama, Korošec se prometnula u novinarku koja je komentirala događaje u zdravstvu, medicini, zdravstvenom i mirovinskom osiguranju te postala jedna od onih za koje se jasno znalo –da zdravstvo drži u “malom prstu”.No bez obzira na to, Zdenka Korošec uvijek se rado sjećala svoji prvih novinarskih zadataka.– Sjećam se kad su me poslali na ugao Mandaličine i ulice Nad lipom, gdje je bila straćara koja se sva tresla od trošnosti. U tom trenutku izašla je na balkon žena od 120 kilograma i sve se urušilo – tako je Korošec opisivala svoje prve novinarske dogodovštine na zadacima koje je obavljala. Usto, dobro je pamtila i svoj tekst o uspjehu zagrebačkih onkologa u liječenju raka dojke, koji bi izdvajala kao najdraži.Odlikovana je Ordenom rada sa srebrnim vijencem, a primila je i više priznanja Zbora liječnika Hrvatske i Medicinske akademije Hrvatske.     

Boris Osim

         Biti u Embargu – crvenom okviru sa 35 redaka teksta – značilo je biti javno, ali argumentirano prozvanim. Za taj mali okvir koji su iščitavali baš svi do 1990. godine govorilo se – “star je koliko i Večernji list”. Embargo su pisala četiri autora, a najdulje je taj okvir ispisivao Boris Osim, točno 15 godina i 11 mjeseci. Često bi kolegama govorio kako je ispisivanje Embarga krvav posao, ali da je to ujedno jedini posao koji je htio raditi u novinarstvu. Njegov je stav bio jasan svim urednicima – ta se najčitanija rubrika u kojoj se protivilo zabranama nikada nije smjela cenzurirati. Kolika je bila popularnost svih tih godina Embarga, bila je jasna prijetnja koja se na ulicama često mogla čuti: “Dat ću vas u Embargo!” Boris Osim zbog Embarga šest je puta bio tužen na sudu, ali nijednom osuđen.     

Ive Mihovilović

        Mjesečno je ispisivao šezdeset novinskih kartica, baš nikada nije otputovao izvan zemlje i nije dolazio u redakciju, a ipak je bio najdugovječniji vanjskopolitički komentator u povijesti Večernjeg lista. Prvi freelancer, profesionalac nenadmašne radne energije, začetnik modernog novinarstva... tako će danas kolege opisati Mihovilovića čija je rubrika Spectator bila osobito popularna u Večernjaku. Svakodnevno ju je objavljivao od 23. svibnja 1961. do svibnja 1987. godine, a iščitavajući njegove kolumne jasno je da je Ive Mihovilović bio pravi vizionar. – Novinar mora biti dovoljno znatiželjan da bi mogao zadovoljiti znatiželju onih kojima se svakodnevno obraća, ali da one kojima se svakodnevno ne obraća ne tretira kao neznalice – govorio bi novinar Mihovilović. Svoje prve novinarske korake počinje 1924. godine u Istarskoj riječi u Trstu, jedinom hrvatskom tjedniku u fašističkoj Italiji, a kasnijih je godina pisao i knjige čija se tematika uvijek vezala za Trst i Italiju. Ive Mihovilović bio je među kolegama novinarima poznat kao autor koji je svoje kolumne uvijek pisao noću, a arhivu svojih podataka stvarao izrezujući članke žiletom. Njegova kolumna Spectator zapravo je pseudonim nastao još u Vjesniku jer je posve neprimjereno bilo potpisivati ga na toliko tekstova koliko ih je u jednom broju objavljivao.     

Bogoljub Lacmanović

  – Jeste li sada, pošto je Nikolaj Buharin rehabilitiran, zadovoljni?– Samo polovično, to je tek sudska rehabilitacija, a ja tražim i čekam njegovu partijsku, političku rehabilitaciju – odgovorila je Ana Larina, udovica Nikolaja Buharina kojeg je nakon montiranog sudskog procesa Staljin strijeljao 1938. godine, Večernjakovu novinaru Bogoljubu Lacmanoviću u ekskluzivnom intervjuu objavljenom 1988. godine. Bilo je to desetak kilometara od Kremlja, središta Moskve, kada je tadašnji Večernjakov dopisnik Lacmanović u redakciju poslao sadržaj koji je i godinama poslije primjer odlično vođena razgovora.Do svog dolaska u Večernji list Bogoljub Lacmanović bio je glavni i odgovorni urednik lista Komuna te stalni suradnik Radio Zagreba, nakon čega se seli u Moskvu odakle je najprije dopisnik, a po svojem povratku i urednik u Vanjskopolitičkoj rubrici Večernjeg lista.Svoje izvještaje Večernjaku upotpunjavao je sebi svojstvenim osebujnim opisnim stilom, u njima je posebno secirao sugovornike dajući čitateljima jasnu percepciju i osobe i prostora u kojemu su vođeni razgovori, stoga ne čudi da je Večernjakov Bogoljub Lacmanović dobitnik Zlatnog pera. Osim članaka Lacmanović je napisao i dvije knjige – “Brak bez prstena” i “Od zločina do kazne”.     

Milan Ivkošić

        Čitatelji ili ga vole ili ga jednostavno ne mogu smisliti – treće opcije za poznatog Večernjakova kolumnista i komentatora nema. No malo tko, osim njegovih kolega, zna da se iza ispisanih kolumni i percepcije javnosti koja ga doživljava kao sklonog etiketiranju zapravo krije veliki mentor mnogim mladim naraštajima koji su svoje prve novinarske korake ostvarivali u Večernjem listu, učeći ih tajnama novinarskog posla. U Večernji list stigao je 1978. godine kao redaktor. Godinu poslije pa sve do 1986. godine Milan Ivkošić pisao je kolumne o književnosti u Startu i Svijetu, a zatim o radiju i jeziku u Studiju. Početkom devedesetih godina počinje pisati Zanovijetanja, koja je iz Globusa u Večernji list preselio 1992. godine, dok je 2004. godine čitatelje ili uveseljavao ili ljutio u Tjednoj inventuri koja se objavljivala u Večernjakovu nedjeljnom izdanju, a za koju je redovito, iz dana u dan, prije nego li ju je morao predati urednicima, s užitkom bilježio sve ono što ga je tog dana izazvalo, nasmijalo ili razbjesnilo. Zato će za Milana Ivkošića brojni večernjakovci reći da je on, bespogovorno, kolumnist koji definira javno mišljenje i čovjek bez trunke cenzure.     

Vito Andrić

Je li noćas pukla koja vodovodna cijev u Zagrebu, koji je semafor pokvaren u gradu, koliko točno kasne vlakovi na kolodvoru – detalji su, naravno uz druga gradska zbivanja, na kojima je inzistirao Vitomir Andrić – urednik gradske rubrike Večernjeg lista. Na uredničko mjesto te rubrike došao je 1983. godine nakon što je najprije kao honorarni, a onda i stalni suradnik i sam ispisivao tekstove za spomenutu rubriku. Stoga ne čudi što je Vitomir Andrić i danas među kolegama sinonim za gradsku rubriku koja je u vrijeme bivšeg režima imala izniman utjecaj, a njezini autori bili izričito važni i čitani. I on je, baš kao i prethodni urednici iste rubrike, mlade kolege koji su tek pristizali u redakciju dočekivao s tek nekoliko riječi: “Hijavata, što ima u gradu?” ili “Piliću, koliko se danas prometnih nesreća dogodilo?”. Naravno da je odgovor očekivao – odmah. Kao urednik od svojih je novinara očekivao neposredan kontakt s građanima, a gradska rubrika brzo među čitateljima poprima sinonim “Dežurni Večernjak”, za koji se znalo da će za svoje čitatelje napraviti sve što može.    

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.