Kad se na kraju 2025., jedne ratne, prilično mračne i opasne godine, na istoj liniji nađu Elon Musk i Dmitrij Medvedev, onda znamo da je stvar već ozbiljna. Njih dvojica dokazanih demokrata na društvenoj mreži X raspravljali su o Europi – kako je treba rasformirati. Ljudi za koje nimalo ne mislim da služe kao uzor vlastitoj naciji govore o integritetu i suverenosti europskih nacija. Dirljivo. Slabost Europe koju oni i njima slični zamišljaju i projiciraju jako je poželjna onima koji računaju ili pak ne vide da će nacionalne podjele i nostalgija za „starim suverenitetima“ ponovno pretvoriti europski kontinent u geopolitički plijen. A upravo to je temelj poruka s Muskova i Medvedevljeva komentara - rastaviti Europu na komadiće, oduzeti joj kapacitet da se nosi s izazovima 21. stoljeća i gurnuti ju natrag u rascjepkanost.
Europa, naravno, nije savršena. Veliku ideju je uvijek teško slijediti. Ali pomisao da bi se nešto tako kompleksno, sofisticirano i strateški ključno kao što je Europska unija moglo napustiti radi populizma malih i lažnih lidera i tobožnje „čiste“ nacionalne suverenosti jednako je opasna kao i nepoznavanje povijesti. A povijest europske integracije, a to vrijedi i za energetsku, jer počeli smo kao Zajednica za ugljen i čelik, jasno govori. Svaki put kad je Europa bila podijeljena, bila je slaba. Svaki put kad je bila slaba, bila je ovisna. I svaki put kad je bila ovisna – netko drugi je pisao njenu budućnost. Danas se, uoči 2026. godine, ponovno nalazimo na raskrižju. Amerika je okupirana sobom, ali u isto vrijeme želi nad Europom dominirati energijom.
Rusija želi redefinirati poredak silom i usput na energiji dobro zarađivati. Kina je pokrenula svoju energetsku renesansu i investira u čistu energiju više nego svi ostali zajedno. Energetska tranzicija na kraju 2025. više nije okolišna ili klimatska politika nego pitanje opstanka. U takvom svijetu zagovarati povlačenje iz EU-a znači zagovarati povratak u fragmentaciju u kojoj Hrvatska, Slovenija, Češka, ali ni Francuska i Njemačka ili bilo koja druga članica nemaju nikakve šanse biti energetski, ekonomski ili sigurnosno suverene. Današnja suverenost mjeri se u kilovat-satima i dokazuje izgradnjom električne mreže, a ne mahanjem zastavama.
Ako posljednje desetljeće išta pokazuje , onda je to da se suverenitet više ne brani zidovima nego mrežama – energetskim, digitalnim, mrežama infrastrukture. Upravo zato je u ratu Rusije i Ukrajine energetska infrastruktura glavna meta. Od Europske zajednice za ugljen i čelik do današnjeg Zelenog plana, europski projekt uvijek je za ključno polugu imao energiju. Danas je upravo energetska tranzicija povijesno najveći pokretač europske integracije.
Ovisnost o Moskvi bila je najskuplja europska pogreška u 21. stoljeću. Alternativa? Sigurno nije američki ili katarski LNG. Jedina sigurna alternativa je više Europe, ne manje. Više integracije, ne rastakanje. Više zajedničkih ulaganja u obnovljive izvore, mreže i infrastrukturu – ne povratak u mala nacionalna krda koja su Europa već toliko puta pretvarala u pepeo.
Energetska tranzicija nije ideološki projekt. Ona je geopolitička nužnost. Do kraja 2025. Europa i Hrvatska su već trebali prepoznati da bez zajedničkih kapaciteta, zajedničkih pravila i zajedničkog tržišta nema niti jedne od ključnih komponenti modernog suvereniteta - otpornosti, predvidljivosti i sigurnosti opskrbe. Zato i jest apsurdno gledati kako jedan globalni milijarder i bivši ruski predsjednik pozivaju na „povratak suverenosti“ europskih država. Upravo oni i njima slični najviše profitiraju kad su europske države slabe, podijeljene i ovisne.
Nije slučajno da se ruska diplomacija desetljećima borila protiv europskih energetskih integracija. Mislite da se veliki kopneni LNG terminal na Krku samo slučajno nije dogodio? Nije slučajno da se svaka europska ambicija – od energetskih mreža do obnovljivih izvora, doživljava kao napad na interese Kremlja. Jer to i jest. Europa koja proizvodi svoju energiju, skladišti svoju energiju i upravlja svojom energijom, samo to je geopolitički jaka i slobodna Europa.
Zato će 2026. biti godina u kojoj će se jasno vidjeti hoćemo li ući u novo desetljeće kao kontinent koji kontrolira vlastitu sudbinu ili kao tržište na kojem igraju drugi. Ako želimo prvo, onda moramo završiti ono što smo započeli - stvaranje istinske Europske energetske unije, jednake važnosti kao što je nekoć bila monetarna. Jasno je da je trenutni europski model previše spor, previše opterećen vetima i previše izložen političkim oscilacijama da bi mogao iznijeti teret klimatske neutralnosti i konkurentnosti. Trebaju nam novi mehanizmi odlučivanja, snažniji zajednički fondovi i hrabrost da se energetska politika konačno prestane voditi kao nacionalni , a počne kao zajednički europski projekt.
Gdje je u svemu tome Hrvatska? U godini koja završava, i u godini koja dolazi, naš je put jasan: Hrvatska mora iskoristiti svoju energetsku poziciju. Terminal na Krku, interkonekcije, obnovljivi izvori, digitalizacija mreža, ubrzane dozvole, pametna i depolitizirana energetika – to nije popis želja. To je nužan popis radnji i to-do hrvatskoj Vladi za očuvanje suverenosti.
Kad Musk govori o „povratku suvereniteta“, onima koji su još uvijek njime očarani bilo bi dobro objasniti da je Hrvatska upravo kroz europske procese, a ne izvan njih, zadnjih pet godina napravila najveće iskorake - diverzifikaciju opskrbe energijom, ulazak u eurozonu, Schengen, ubrzanje investicija u OIE, LNG kapacitete koji su danas traženi u cijeloj regiji. Suverenost se, dakle, ne gubi kroz Europu – nego se kroz Europu prvi put u povijesti dobiva. Ne, nama Brisel nikada neće biti kao Beograd ili Beč, kakve li zablude…
Ako išta, 2025. nas je naučila i da ne možemo više čekati. Trebali smo naučiti i da se svijet mijenja brže nego što demokracije uspijevaju donositi odluke. Zato je potrebno ono što je Europa imala u svojim najboljim trenucima - politička hrabrost. Ona hrabrost kojom je Monnet nakon rata stvarao energetsku zajednicu; ona kojom je Delors gradio jedinstveno tržište; kojom je Europa 2022. napokon rekla „dosta“ ruskom plinu.
Ne, gospodo Musk i Medvedev, Europa neće biti ukinuta. Europa će biti obnovljena i još jača. Ne rastavljena, nego integrirana. Ne ovisna, nego energetski suverena. Tu bitku Europa još nije izgubila. Zato 2026. ne treba očekivati kraj Europske unije – nego početak njene nove, energetski suverene faze. To nam ja svima želim kao najbolji dar koji ovog i još puno sljedećih Božića možemo dobiti.
Otvori KEKS Pay
Što se nisu ti silni milijuni eura utrošili na izgradnju elektrana toplana na otpad, kojim smo svakim danom zatrpaniji. Ne gradi se nijedna hidroelektrana. Čuvaju se dabrovi, rakovi, pjesak i ostale gluposti, a novac ulaže u zgrade i plaće birokracije. Ne možemo mi biti u ničemu neovisni. Onaj koji ti daje novac te čini ovisnim.