Beogradski mediji vodili su početkom 1990-ih nesmiljenu propagandu protiv Hrvatske. Dominirao je narativ o ustašizaciji, nova vlast na čelu s Franjom Tuđmanom prikazivana je kao sljednica NDH, stalno se izvještavalo o ugroženosti Srba itd. Ta medijska kampanja preoblikovala je percepciju stvarnosti i politički sukob pretvorila u etničku mržnju, što je bio ključ za početak velikosrpske agresije. Što se događa danas? Lijevo-liberalna oporba već mjesecima optužuje HDZ da sustavno rehabilitira ustaštvo, da u Hrvatskoj buja fašizam, da je Plenković "legalizirao" radikalne desne ideologije radi opstanka na vlasti itd.
Iako su kontekst, pozadina i svrha tih dvaju narativa različiti (jedan je bio alat za rat i uništenje hrvatske države, a drugi služi za mobilizaciju birača i političke obračune), postoje i sličnosti. Oba narativa stvaraju osjećaj izvanrednog stanja, odnosno sugeriraju da se u društvu događa opasna promjena koja zahtijeva hitnu reakciju. Nekad je to bila "obrana golorukog naroda", a danas je to "obrana demokracije i ustavnog poretka".
Vrijeme je da se zapitamo: nije li cijena stalne proizvodnje izvanrednog stanja postala previsoka? Olako korištenje najtežih povijesnih kvalifikacija radi prikupljanja jeftinih političkih bodova otupljuje društvenu oštricu. Kad se građane uvjerava da žive u državi koja samo što nije skliznula u mračnu prošlost, stvara se atmosfera nepovjerenja koja izravno šteti društvenoj koheziji. Umjesto da energiju trošimo na rješavanje stvarnih životnih problema, mi se iscrpljujemo u ideološkim bitkama. Već sam to predlagao, ali vrijedi ponoviti: neka Vlada povijesne prijepore prepusti timu stručnih i razumnih ljudi, koji će konsenzusom iznjedriti mudra rješenja kako bi se napokon zatvorilo teško poglavlje naše prošlosti.
Hrvatska nije izoliran otok. Svaka tvrdnja o bujanju fašizma i institucionalnom kaosu snažno odjekuje u međunarodnim krugovima. Oni koji se natječu u tome tko će jače ocrniti vlastitu državu zapravo daju besplatno streljivo svima onima koji Hrvatskoj nikad nisu željeli dobro. Naš međunarodni ugled, turistička privlačnost i investicijska klima ovise o slici stabilne, moderne i tolerantne europske države. Sustavno potkopavanje te slike radi kratkoročne stranačke koristi nije ništa drugo nego politička neodgovornost. Štoviše, agresivna retorika slijeva izaziva jednako agresivan odgovor zdesna. To je začaran krug radikalizacije u kojem dijalog postaje nemoguć. Građani, umorni od stalnih tenzija, tonu u apatiju ili se dodatno polariziraju, što je siguran put ka destabilizaciji demokratskog poretka.
Hrvatska više nema vremena za gubljenje. U svijetu koji se dramatično mijenja treba nam unutarnji mir, a taj mir mogu donijeti jedino dva stupa hrvatske političke arhitekture: HDZ i SDP. Iako ideološki suprotstavljene, te dvije stranke dijele najveću odgovornost za državu. Vrijeme je da se zaustavi praksa u kojoj se politički protivnik proglašava neprijateljem naroda ili izdajnikom. Nužan nam je dijalog i konsenzus o temeljnim vrijednostima moderne Hrvatske.
Prestanak proizvodnje izvanrednog stanja nije čin kapitulacije, nego čin najvišeg domoljublja. Građani ne žele živjeti u ideološkom laboratoriju u kojem se svaki dan testira njihova izdržljivost na konflikte. Oni žele stabilnu državu u kojoj se problemi rješavaju argumentima, a ne etiketama. Poziv na dijalog HDZ-a i SDP-a nije poziv na ukidanje političke borbe, već na njezino civiliziranje. To je jedini put da Hrvatska konačno iziđe iz 20. stoljeća i punim plućima prodiše u 21. stoljeću.
Otvori KEKS Pay
Ko radi protiv države i nitko drugi nego napisi u novinama da toliko ne potičete mržnju ne bi ništa bilo ali vama očito paše kaos i svim silama želite lijeve na vlasti a sad žuti