Memoari bivšeg grčkog premijera Alexisa Tsiprasa, ljevičarske zvijezde koja je brzo izgorjela u sudaru s krutom europskom realpolitikom, doista otkrivaju više nego što je to uobičajeno za taj žanr, koji političarima najčešće služi za samopromociju i naknadnu rehabilitaciju narušenog imidža. Tsipras u svojoj knjizi "Itaka", nazvanoj po Odisejevu otoku, simbolu dugo očekivanog povratka kući, neuobičajeno otvoreno prepričava jednu od najdramatičnijih i najintenzivnijih kriza u povijesti Europske unije, grčku dužničku krizu i krizu eura. Iznoseći rijetko viđenu rekonstrukciju mučnih pregovora o financijskoj pomoći Grčkoj, Tsipras precizno prepričava sastanke s tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i njezinim tvrdokornim ministrom financija Wolfgangom Schäubleom, šefom Europske središnje banke Marijem Draghijem... što nije baš uobičajeno za takvu vrstu publicistike, s obzirom na to da političari u takvim prilikama obično izbjegavaju navođenje konkretnih imena, citate i precizne opise, a pogotovo emocionalne i političke detalje kakve pronalazimo kod Tsiprasa. U njegovu slučaju riječ je o pravoj ispovijesti, u kojoj on priznaje vlastite pogreške i pogrešne procjene, otvoreno govori o vlastitim strahovima, zabludama, neodlučnosti i lomljenju u vezi s napuštanjem eurozone.
Ljevica je tu ono poslovično Buridanovo magare. Vuče crvena zvijezda i domovina komunizma, čvrsta ruka i sloboda ubijanja protivnika (o čemu posebno mašta hrvatska ljevica) .... a opet, s druge strane, obećali su se lgbtq, migrantima i woke feminizmu. Bezz njih nemaju kog zastupati, jer radnik, građanin, seljak i prije svih mladost, ne žele ni čuti za Ruski crveni fašizam.