Kad bi veliki trgovci zaposlili u svojim lancima zvučnih imena i
golemih parkirališta još 40.000 ljudi, koliko je izračunano da bi
trebali zbog rada nedjeljom, prodavačice koje izdišu radeći među
policama i na blagajnama, i petkom i svetkom, ne bi bile toliko
izmrcvarene. Kad bi, pak, ovima koje već zapošljavaju pošteno platili
prekovremeni rad, milijunski profiti koje ostvaruju prodajući već
godinama svoju robu i nedjeljom istopili bi se poput brojčane statue od
leda.
No, ovako je jednostavnije, preko leđa onih koje imaš inkasirati
izvanrednu zaradu. Pa, dok traje, traje.
Kad bi poslodavci imali predodžbu o vlastitoj odgovornosti za razvoj
hrvatskog tranzicijskog društva u stabilnu zajednicu, u kojoj će svi
dijelovi usklađeno funkcionirati, ne bi 80 posto svih novosklopljenih
ugovora o radu bilo na određeno vrijeme.
Upravo zato zvuče licemjerno i hladno primjedbe poduzetnika kako je
hrvatska radna snaga troma, kako vapi za zavjetrinom u kojoj će u miru
čekati mirovinu i kako je potrebno poduzeti mjere koje će
fleksibilizirati tržište rada. S njihova aspekta tržište uistinu jest
fleksibilno kad sa svojim radnikom potpišu ugovor na tri ili na šest
mjeseci, pa poslije slobodno i bez zavrzlama mogu odlučiti da mu ga
jednostavno neće produljiti.
S pozicije radnika, ista je priča nešto drukčija. Potpisujući papir s
ograničenim rokom trajanja, oni privremeno izlaze s burze u svijet
rada, ali istodobno su egzistencijalno ucijenjeni, potpuno nesigurni,
životna im se perspektiva svodi na držanje "fige" da će poslodavac po
isteku ugovora biti milosrdan, pa im podariti barem još jedan kvartalni
ili polugodišnji angažman.
Govoriti o tromosti radne snage u Hrvatskoj također je licemjerno.
Naravno da bi poslodavcima odgovaralo da radnike mogu seliti iz pogona
u pogon, premještati ih po Hrvatskoj kako ne bi u nekom drugom kraju
morali zapošljavati druge ljude. Nema spora da poslodavac ima pravo
kresati troškove, ne razbacivati se gdje ne mora. Nema spora ni o tomu
da radnik ima pravo to odbiti, bez obzira na to što će zbog toga
vjerojatno ostati bez posla. Sve je stvar izbora.
Međutim, mi živimo u Hrvatskoj, a ne u nekoj uređenoj, socijalno
osjetljivoj, skandinavskoj zemlji. Izgledi da čovjek koji je ostao bez
posla u Hrvatskoj nađe novo radno mjesto u kratkom roku ravne su
izgledima prosječnog igrača lota da dobije "jack-pot". Trećina
nezaposlenih u Hrvatskoj, naime, posao čeka ili traži, kako tko više
voli, dulje od tri godine.
Kad se ljudi u Hrvatskoj budu mogli zapošljavati dinamikom kojom se
zapošljavaju u razvijenom svijetu, na koji se svi vole pozivati kad im
odgovara, onda će poslodavci s punim pravom moći kritizirati tromu
radnu snagu i zahtijevati fleksibilizaciju koja bi olakšala otpuštanje
radnika. Kad oni najbahatiji, okićeni različitim statusnim simbolima,
počnu otvarati nova radna mjesta, umjesto da na neviđeno kupuju novi
model "porschea", onda će njihovi prigovori biti na mjestu.
Čast ozbiljnim poduzetnicima koji gledaju u budućnost i zbog novca ne
gube ljudskost, ali dok novopečeni bogataši koji su imovinu stekli u
kakvoj sumnjivoj privatizaciji budu svoje ljude tretirali kao roblje,
nemaju moralno pravo govoriti o nepokretnim i nemotiviranim radnicima,
i ponašati se kao činovnici MMF-a koji s visina poručuju što nam je
raditi.
Američki Hrvat Steve Bubalo uložio je 120 milijuna kuna u
poljoprivredno dobro Vrana pokraj Biograda kad je vidio, kaže, koliko
plodna Hrvatska uvozi hrane. Sjećate li se kad je neki ušminkani
tajkun, koji plovi jahtom oko Hvara ili negdje igra golf, uložio koji
milijun u zapuštenu Liku, neiskorištenu Slavoniju, plodnu Baranju...?
Nikad.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Tranzicijsko licemjerje
Otvori KEKS Pay
