Sestre iz šesteročlane obitelji, Ana i Luca Caktaš iz sela Konjsko u Dalmatinskoj zagori, u projektu Moja.hr ovogodišnje su predstavnice Splitsko-dalmatinske županije koju će, kažu, s ponosom predstavljati. Ani su 24 godine, studira socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Od diplome je dijeli još samo diplomski rad. Luca je tri godine mlađa od sestre. I ona je na studiju u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu. Trenutačno završava treću godinu preddiplomskog studija pedagogije.
Prijatelji iz više od 20 zemalja
U svom jednominutnom filmu sestre su podijelile uloge pa je Ana preuzela režiranje i scenaristički dio posla, a Luca je odradila onaj glumački i kostimografski.
– Za natječaj mi je javila rodica koja zna da volim snimati pa mi je proslijedila članak i rekla da bi htjela vidjeti moj film. Nisam se puno premišljala i odlučila sam prihvatiti izazov – kaže Ana.
Iako se nakon diplome namjerava detaljnije posvetiti filmu jer se u ovoj grani umjetnosti našla, kaže da se njezina ljubav prema snimanju javila tek paralelno uz studij.
Svakako pozivam mlade da dožive svijet vlastitim očima i da saznaju zašto je Hrvatska zemlja za njih. Iz odabira, a ne obveze. Jer je vrijedna nekih odricanja, poručuje Ana
– Prethodnih sam se godina prijavljivala na programe razmjene mladih Erasmus+ i htjela iz vlastite perspektive istražiti Europu. Putovanja i odlazak u nepoznato bila su katkad izazovna, ali dobije se tako puno. Upoznala sam i izgradila zajednicu prijatelja iz više od 20 zemalja, učila jezike i razmjenjivala običaje. Prikupljala sam iskustva i dijelila ih sa svojom okolinom ovdje, koju zanimaju avanture s puta. Tada sam usputno počela dokumentirati mobitelom i stvarati videouratke. Tu je sve počelo. A fotoaparat sam nabavila prije svega nekoliko mjeseci iz želje da naučim prenijeti poruku putem umjetnosti, konkretno filma. Nisam težila perfekcionizmu, već sam se vodila emocijom – objašnjava Ana. U budućnosti bi ona, dodaje, htjela snimati kratke filmove društvene tematike, ali i usavršavati vještine videoeditinga.
– A ja bih se nakon završetka studija najviše voljela zaposliti i ostati u Hrvatskoj, prema kojoj osjećam snažnu povezanost još od malena. Zavoljela sam Zagreb i iskustva koja kao grad pruža studentima. Društvena sam osoba, a kreativnost izražavam plesom, kojim se bavim dugi niz godina, ali pišem i ljubavnu poeziju. Naći ćete me na otvorenom, u prirodi, na okupljanjima mladih, posebno na proljetno-ljetnim festivalima, ali i karaokama. Kažu da super pjevam i da imam osjećaj za scenu – nastavlja Luca.
Ana se trenutačno nalazi u Italiji, na Erasmusu. Svaki povratak kući s putovanja kod nje budi osjećaj sve sve snažnije povezanosti s domom. Njihov je otac pomorac pa ga je kao dijete ispitivala o lijepim mjestima koje je vidio ploveći po svijetu:
– On bi odgovarao da nema ljepšeg od Konjskog. Dugo mu nisam vjerovala i mislila sam da se šali, a sad mi je već puno toga jasnije – kaže Ana.
Selo priraslo srcu
Pokraj Konjskog nekoć su prolazile stare rimske ceste, prije nekih devedeset godina tu je bilo 900 duša, danas ih nema ni 300. No sestrama je njihovo selo drago i priraslo im je srcu.
– Provela sam semestar i u Pragu, ali nisam se uklopila i nedostajalo mi je to da se mogu sama šetati ulicama, pogotovo noću. Svakako pozivam mlade da dožive svijet vlastitim očima i da saznaju zašto je Hrvatska zemlja za njih. Iz odabira, a ne obveze. Kako bi shvatili da je vrijedna nekih odricanja pod cijenu ostanka. Upravo je to osjećaj koji nas je poveo ovom natječaju i ideji za realizaciju filma. Priča je osobna i vjerujem da je će se s njome mnogi poistovjetiti – kaže Ana Caktaš.
Svojoj mlađoj sestri ona je i predložila i ideju za film koji su snimile za projekt Moja.hr. U filmu kombiniraju dokumentarne i glumljene scene, arhivske fotografije i osobne trenutke. Prošlost i sadašnjost vješto su povezale detaljima:
– Čim sam čula Aninu ideju, imala sam osjećaj da će to biti to. Uživala sam u procesu odabira odjeće i frizure, u šminkanju, ali i samom snimanju. Kako sam sada većinu vremena u Zagrebu, već tri godine, lijepo je bilo podsjetiti se mjesta na kojima smo se igrale, maštale i bezbrižno lutale kao male djevojčice. Podsjetila sam se da život danas tako brzo ide, a sve što je katkad potrebno učiniti jest stati i udahnuti – kaže Luca Caktaš.
