“K’a mali san najprije tija bit arhitekt pa onda zubar pa mesar pa svašta nešto... Al’ uvik san volija vatat’ ribu. Meni da je bilo dat’ bocu vode i tunju i mog’a san tako bit cili dan... Ma to mi je oduvik bija gušt – govori Romano Prelević, 25-godišnjak iz Šibenika. Ono što ga je kao dječaka veselilo, danas je ono od čega živi. Romano je profesionalni ribar i uzgajivač školjaka, s obrtom koji je prije više od godine preuzeo od oca koji ga je bio naslijedio od svog oca. S tatom je bio na uzgajalištu otkako je prohodao, proplivao je sa šest godina jer se isprva bojao mora, sve dok nije zaronio i vidio što sve ispod površine ima pa ga je odmah prošao strah. Na koću je prvi put išao s dvanaest godina. Treća je generacija ribara u obitelji, a tradiciju je prije više od četiri desetljeća začeo njegov djed.
– Neću sad reć’ da ovi pos’a radim iz ljubavi, ja san jednostavno na njega navik’a, meni je to prirodno. Zapravo, neman osjećaj posla. Ja to živim. I ne bi se minja. Nema stresa – dodaje. Kod šibenskog mosta ima polja školjki. Kada bi godina bila kako treba, moglo bi tu biti petnaestak tona pidoča (dagnji), no uvijek se dogodi nešto pa ili orada napravi štetu ili padne puno kiše i od previše slatke vode školjke uginu i na kraju se računica svede na nekih pet tona.
Nema praznog hoda
Romano kaže da “ribe ima čudo u moru”, no ima godina kad neke vrste kao da iščeznu, ne zbog izlova, nego mijenjaju stanište, zbog klime. – Pa ribaru je u cilju da ribe ime, a ne da se sve izlovi. Evo, bija je slučaj i s kozicama da ih godinama nije bilo, a sad su opet tu – navodi.
Ono što ti roditelji daju zapravo i nije tvoje, već pripada tvojoj djeci, djeci tvoje djece... i to je jedan od razloga zbog kojih je, kaže, odlučio ostati u Hrvatskoj i nastaviti tradiciju svog djeda i oca – loviti ribe i uzgajati školjke
Ovaj mladi ribar završio je srednju školu za računalnog tehničara za strojarstvo, potom i Trokut akademiju za programiranje. Stečena znanja bazirana na strojarstvu primjenjuje u svakodnevnom poslu, kod popravaka motora na koći, stroja za čišćenje školjki... Osim mehanike, s ocem on radi i struju i vodu i građevinu pa sami i zidaju kuću. – Mi svaki dan nešto radimo. Jedino što ne volin je ne radit’ – kaže. Glavninu obiteljske radne snage čine on, otac i majka. Svaki se dan dogovaraju što će sutradan raditi, praznog hoda nema.
Romano ima i dvojicu braće, jedan je stariji, a drugi mlađi od njega. Sestra Nora najmlađa je. Braća su na studiju u Zagrebu pa priskoče u pomoć kad dođu kući, no za ribarstvo i školjkarstvo i sve ostale poslove nisu ni izbliza zagrijani kao njihov srednji brat. A posla ima napretek. Obitelj Prelević ima i mali restoran na plaži Podvrške na Murteru u kojem se priprema njihova hrana – ribe, školjke, maslinovo ulje... Pidoče su u svibnju i lipnju, podučava nas Romano, najbolje jer su najpunije. Njegove se školjke osim na uzgajalištu prodaju i na šibenskoj pijaci i na Murteru, što svježe, što u obiteljskom restoranu. Riba uglavnom završi na otkupu. Uz ribarstvo, školjkarstvo i ugostiteljstvo, bave se Prelevići i stočarstvom i maslinarstvom. Na Kornatima pase njihovo stado od tristotinjak ovaca, na tom su otoku i njihove masline.
Prvak u kik-boksu
– Moji pradida i prababa s majčine strane, Metod i Petra Markov, bili su prije bar sto godina prvi stalni stanovnici Kornata. I televizija ih je snimala. Živili su u uvali Ropotnica na otoku Kornatu, al’ nisu bili od ribe, od mora, nego od polja – bilo je boba, suvi smokava, maslina, ulja, ovčjeg sira... – kaže Romano. Odlazi on u ispomoć i na Kornate, ali uza sav posao pronađe vremena i za sebe. Tunja (ribolov iz ruke) i dalje mu je gušt, kao i kad je bio dijete. Gušt su mu i kik-boks koji trenira više od deset godina te powerlifting, a u ovom je sportu snage lani na međunarodnom natjecanju u Mostaru osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji. Gušt mu je i sudjelovanje u ovogodišnjem projektu Moja.hr u kojem predstavlja svoju Šibensko-kninsku županiju. Jedan od razloga zbog kojih je odlučio ostati u Hrvatskoj je taj što smatra da ono što ti roditelji daju zapravo i nije tvoje, već pripada tvojoj djeci, djeci tvoje djece... Što će prikazati u jednoj minuti, Romano ne želi otkriti, samo kaže da će biti i podmorja i njega. – Bit ćeš glumac? – pitamo. – Ma kakav glumac, ja ću u filmu biti ja – odgovara.
Ono što ti roditelji daju zapravo i nije tvoje, već pripada tvojoj djeci, djeci tvoje djece... i to je jedan od razloga zbog kojih je, kaže, odlučio ostati u Hrvatskoj i nastaviti tradiciju svog djeda i oca – loviti ribe i uzgajati školjke
