– Smatram da je ove godine natječajna tema "Ostajem u Hrvatskoj" projekta Moja.hr najbolja moguća tema. I da bi svaki mladi čovjek prije odluke da ode van trebao pročitati članke o ovogodišnjim finalistima i pogledati njihove filmove u kojima prikazuju zašto su odlučili ostati u Hrvatskoj. Najveće bi dostignuće bilo kada bi barem jednoga dirnule te riječi i te minute, i kada bi i on odlučio ostati u Hrvatskoj. A ja ću i dalje biti dječak koji svim svojim srcem voli Hrvatsku, koji i dalje uči o njoj i koji će raditi još više da moju priču kako sam ostao u Hrvatskoj čuje što više ljudi – govori tako 25-godišnji Anton Kudryashov, Rus po rođenju, a Zagorac srcem i dušom, koji obožava odlaske u klet s prijateljima i mašta o tome da jednoga dana na nekom brijegu ima svoju te da u njoj i živi. Ovogodišnji predstavnik Krapinsko-zagorske županije u projektu Moja.hr u Hrvatsku je došao iz Rusije kad mu je bilo osam godina. Sudbina je, kaže, valjda htjela da se doseli u Zagorje, u Konjščinu, gdje je najprije učio jezik, pismo i kulturu.
Danas, sedamnaest godina poslije, prisjeća se kako nije znao kamo točno ide niti je odmah baš shvatio da mijenja domovinu: – Kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam što znači biti udaljen od domovine. Koliko god to bilo lijepo imati dom u dvije sasvim različite države, može biti i jako zeznuto, barem u početku. Ali ja volim i jednu i drugu kulturu, i bio bih najsretniji čovjek na svijetu kada bi postojala država koja bi uzela od svake moje domovine ponešto i spojila u jedno – kaže.
Čim je došao, prisjeća se, nekako je osjetio da će mu Konjščina u budućem životu puno značiti, unatoč početnom ruganju vršnjaka i neshvaćanju da je iz jednoga velikoga grada u velikoj državi došao u malo mjesto u Hrvatskoj: – S godinama sam spoznao da za državu nije presudna površina, ne čine je tisuće i tisuće kilometara, nego tisuće i tisuće dobrih ljudi koji u njoj žive. I to što je Konjščina po veličini i broju stanovnika kudikamo manja od moga ruskoga grada danas smatram plusom. Ljudi se poznaju, puno su otvoreniji i dobri su međuljudski odnosi – objašnjava.
U Hrvatskoj je krenuo u školu od trećeg osnovne. Prvotno zadirkivanje zamijenilo je prihvaćanje vršnjaka, pomagali su mu, imali razumijevanja za njegovo sporije čitanje i pisanje. On je za svaku riječ koju danas izgovara i svako slovo koje napiše najzahvalniji svojoj učiteljici Darinki koja je za njega imala beskrajno strpljenje i pažnju: – Zagorski sam dosta brzo svladao iako mi je na momente bilo čudno jer sam u školi učio književni jezik, a doma su te iste rečenice zvučale posve drukčije. Ali s vremenom sam shvatio razliku i obožavam govoriti zagorski. Kada sam u društvu, većinom tako i govorim. Volim to narječje jer se tako spajam s kulturom i ljudima oko sebe. I smatram da ne smijemo zaboraviti ne samo zagorski nego i druga narječja jer tako njegujemo i štitimo tradiciju – kaže Anton. Srednju je završio za komercijalista, zaposlen je, piše priče i pjesme, koje oživljava uz pomoć umjetne inteligencije, a upravo je dovršio i knjigu "Moja Konjščina".
Snimanje velika ljubav
Velika ljubav mu je i snimanje. I, naravno, Konjščina. – Ovdje sam izgradio novoga sebe, Konjščina je za mene mjesto odakle kreće sve moje, odakle krećem ja. Svaki kutak naše općine za mene je poseban, tu su moje uspomene, mjesta na koja odlazim razmišljati kad naiđem na neku prepreku, mjesta kamo odlazim puniti baterije...
Kao stranac s iskustvom života u drugoj državi mogu reći da je Hrvatska najbolji mogući odabir za život. Hodaš ulicom i prolaznik te pozdravi, nasmiješi se i zaželi ti dobar dan. Zar to nije lijepo? Zar to nije to dokaz da Hrvatsku najprije čine dobri ljudi i velika srca? Svaki Hrvat morao bi biti ponosan što je imao sreću roditi se ovdje, a onaj tko misli drukčije, nije svjestan svoje sreće. A ispunjenje mog sna bit će kad posjetim svaku općinu u Hrvatskoj jer smatram da svaka ima ono nešto. I da, definitivno ostajem u Hrvatskoj, ona mi je dala dom – rekao je ruski Zagorac, Anton Kudryashov iz Konjščine.
Rus zavolio klet:)