Ima li na svijetu zemlja u kojoj jake političke stranke proživljavaju noćne more od same pomisli da dođu na vlast? Ne samo da postoji, nego živite u njoj. Naša je Hrvatska taj svjetski fenomen.
Otkako je, naime, prošlotjedno izbacivanje Branimira Glavaša iz HDZ-a ozbiljno poljuljalo Sanaderovu ionako tanku saborsku većinu, Račanov SDP višekratno poručuje da nije vrijeme za izvanredne parlamentarne izbore, a Slavko Linić na Radiju 101 otvoreno priznaje da oporba nije spremna za prekoredno preuzimanje vlasti.
Ako tako govori najjača oporebna stranka, koja je prije samo godinu i pol vladala Hrvatskom, što je onda s drugim, slabijim strankama, koje u vlasti mogu sudjelovati samo kao SDP-ovi pobočnici? I što to govori o politici, o ljudima koji se svakodnevno nude kao bolji, pametniji, sposobniji od vladajućih u ovom četverogodišnjem krugu?
I ako takav defetizam prosipaju jaki igrači, ne postavlja li se pitanje čemu uopće stranke i njihovo političko djelovanje kad i ti tzv. snagatori već u prvoj klizavoj situaciji priznaju nemoć i podižu bijelu zastavu u znak predaje, a nikakva bitka nije ni počela?
To ne znači, naravno, da bi SDP trebao sadistički cipelariti HDZ kako bi na njemu, trenutačno načetom Glavaševim udarom, demonstrirao svoju snagu niti da treba samoinicijativno zazivati izvanredne izbore ako mu već ne odgovaraju. Ali, priznati nepripremljenost za preuzimanje vlasti čini se ipak izvan pameti.
I političkim je laicima jasno da nijednoj oporbenoj stranci trenutačno ne odgovaraju novi izbori za Sabor. Logično, svima bi bilo lakše da neugodne poslove obavi Ivo Sanader. Jer, tko može ostati popularan dok lovi generala Antu Gotovinu da bi ga izručio Haaškom sudu i njegovom slobodom kupio početak pregovora s Europskom unijom?
Kome bi to mogao ostati neokrnjen rejting kad mora umirovljenicima nametnuti izračun mirovina prema formuli koja bi bila povoljnija za državne financije, ali ne i za njihov životni standard? Tko bi se to mogao nadati boljim izbornim postocima kad prije poziva građanima da izađu na birališta mora skresati troškove zdravstvenog resora i značajan dio cijene zdravstvenih usluga svaliti na njihova leđa?
Tko bi se to mogao predstavljati kao zaštitnik nacionalnih interesa i državne suverenosti kad mora biti dobar i kooperativan i prema MMF-u, i prema EU, i prema SAD-u, i prema partizanima, i prema ustašama, i prema vragu i prema Bogu...? Ne, naravno da nitko u oporbi ne vapi za izvanrednim izborima. Pa, tko bi poželio, što bi rekli u Sanaderovu dalmatinskom zavičaju, leći u kašetu punu brukava?
Netko će to nazvati kukavičlukom, netko pragmatizmom. Bilo jedno ili drugo, svejedno je. Bitno je da okolnosti u kojima vlada Ivo Sanader i odbojnost prema naprasnoj promjeni svog statusa, koju upravo zbog tih okolnosti osjeća najjača oporbena stranka, najbolje čuvaju sadašnju podjelu uloga.
Jedini kome bi izvanredni izbori možda i odgovorali, ali to neće nikad priznati jer bi priznanje bilo slabost, jest HDZ. Uz pretpostavku, naravno, da bi zaokret od HDZ-ove oporbene politike za posljedicu imao gubitak glasova razočaranih HDZ-ovih birača i poraz na izborima. No, to je druga priča i nije problem države nego samo jedne stranke.
Međutim, priznanje jakih oporbenih političara da nisu spremni za vlast izlazi izvan okriva stranke i moglo bi se nazvati problemom koji utječe i na efikasnost države. To što je SDP izrekao naglas, naime, nije njihova ekskluzivna boljka već prije epidemija koja se odavno proširila na političkoj sceni.
Kad je prije pet godina pobijedila koalicija šest stranaka, vidjelo se koliko je kadrovski tanka i s koliko muke popunjava osvojene pozicije. Kad se, pak, prije godinu i pol na vlast vratila Hrvatska demokratska zajednica, ponovilo se isto.
Sanader je jedva sklopio Vladu, a mnogi mu resori i danas pucaju po šavovima. Za funkcioniranje državnog sustava bilo bi lakše kad bi se kadrovska politika u velikim strankama, koje se smjenjuju na vlasti, temeljila na stručnosti, obrazovanju i prethodnoj uspješnosti, a ne na poslušnosti, kimanju glavom i kompromisima.
Tada bi u Hrvatskoj bilo malo više i uspješnih ministara i prepoznatljivih zastupnika i moderne, odlučne politike vrijedne pamćenja. Bez toga, ostaju strepnje. Čak i od pobjede na izborima.
Otvori KEKS Pay
