Prije 45 godina, usred hladnoratovskih tenzija, na istom su se mjestu, u isto vrijeme, okupili kraljevi, predsjednici i premijeri iz 128 zemalja svijeta. Svi su oni došli na ispraćaj jednog čovjeka – Josipa Broza Tita. Doživotni predsjednik bivše Jugoslavije i Saveza komunista te jedan od posljednjih velikih vođa Drugog svjetskog rata umro je na današnji dan, 4. svibnja 1980., u 88. godini života. Sahranjen je četiri dana kasnije, a njegov je sprovod zapamćen kao jedan od najvećih ispraćaja državnika u povijesti te ujedno i diplomatski događaj bez presedana koji je na istom mjestu okupio predstavnike suprotstavljenih ideologija i interesa, zbog čega danas I umjetna inteligencija kaže: “Josip Broz Tito je i u svojoj smrti ujedinio svijet!” No, budući da je upravo Tito bio percipiran kao ključna figura koja je ujedinjavala kulturno i vjerski raznoliku, te kroz povijest etnički sukobljenu Jugoslaviju, upravo je njegova smrt, po mnogima, označila i početak smrti Jugoslavije - država koju je stvorio i vodio izdahnula je samo desetljeće kasnije.
Zdravstveno stanje Josipa Broza Tita naglo se pogoršalo tijekom 1979. godine, u prvom redu zbog embolije u lijevoj nozi, odnosno komplikacije koja je bila posljedica dugogodišnjeg dijabetesa. Zbog problema s cirkulacijom Tito je početkom siječnja 1980. primljen u bolnicu, no unatoč pokušajima liječenja, uključujući i operaciju premosnice koju je savjetovao međunarodni liječnički konzilij, u kom su bili i dr. Michael DeBakey iz SAD-a i dr. Marat Knjazev iz SSSR-a, Titovo zdravstveno stanje nije se popravilo. Kako bi spriječili širenje već uznapredovale gangrene liječnici su mu 20. siječnja amputirali lijevu nogu.
Iako se nakratko oporavio, krajem veljače došlo je do zatajenja bubrega, a potom srca i pluća, te krajem travnja i moždanog udara. Josip Broz Tito, preminuo je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. svibnja 1980. godine, točno u 15:05 sati, tri dana prije svog 88. rođendana. Neki liječnici iz konzilija, poput doc. dr. Jože Drinovca, kasnije su tvrdili da je Tito bio klinički mrtav 75 dana prije službenog datuma smrti te da su ga na životu umjetno održavali aparati, no potvrdio je da je umro 4. svibnja.
Ubrzo nakon što je smrt predsjednika i službeno potvrđena, predveče tog dana prekinut je televizijski program te je emitirana vijest čiji sadržaj mnogi i danas pamte: "Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito." Bilo je to službeno priopćenje Centralnog komiteta SKJ i Predsjedništva SFRJ.
Nezapamćena scena na Poljudu
Vijest o Titovoj smrti prekinula je te nedjelje i televizijski prijenos nogometne utakmice Prve savezne lige, između Hajduka i Crvene zvezde, na stadionu Poljud u Splitu. Kada je u 41. minuti utakmice predsjednik Hajduka, Ante Skataretiko, objavio vijest, cijeli stadion s oko 50.000 gledatelja i igrači obje momčadi, briznuli su u plač, a potom spontano zapjevali "Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo". Ta je scena s Poljuda postala jedan od najupečatljivijih simbola kolektivne žalosti koja je zahvatila zemlju u kojoj je bila proglašena sedmodnevna nacionalna žalost te su bili otkazani svi zabavni, kulturni i sportski događaji.
Predsjedničkim Plavim vlakom Titovo je tijelo prevezeno iz Ljubljane, preko Zagreba, do Beograda, a u mjestima duž pruge gomile ljudi dočekivale su vlak kako bi odale počast preminulom predsjedniku. Kovčeg s Titovim tijelom bio je izložen u zgradi Savezne skupštine, gdje su stotine tisuća ljudi, pristiglih iz svih krajeva bivše države, danonoćno čekale u redovima kako bi se oprostile od vođe koji je tijekom tri i pol desetljeća obilježio njihove živote, ali i čitavo jedno povijesno razdoblje.
Uz državničke počasti, ali i iznimno emotivnu ceremoniju, Josip Broz Tito sahranjen je u Beogradu 8. svibnja 1980. godine. Nepregledna pogrebna povorka, duž čije trase su stajale stotine tisuća građana, kretala se tog dana ulicama grada prema Dedinju. Uz zvuke Internacionale i jugoslavenske himne "Hej, Slaveni" povorka je stigla do Titova posljednjeg počivališta. Prema vlastitoj želji, pokopan je u Kući cvijeća, zimskom vrtu svoje rezidencije, a u tom su se trenutku diljem zemlje oglasile sirene. U kontrastu s jednom od najvećih sahrana na svijetu, Titova je grobnica iznimno jednostavna – na bijelom mramornom bloku zlatnim je slovima uklesano samo: “JOSIP BROZ TITO 1892–1980.”, bez crvene zvijezde i bilo kakvih drugih komunističkih simbola, što je kasnije potaknulo različita tumačenja – od toga da je to bila Titova želja, preko toga da je riječ o previdu, pa do špekulacija o masonskim teorijama.
Svjetska elita, hladnoratovske napetosti i vješto izbjegnuti susreti
Ono što je Titov sprovod učinilo povijesnim događajem jest nevjerojatan broj stranih delegacija koje su mu prisustvovale, što je bila potvrda njegovog međunarodnog ugleda i demonstracija globalnog utjecaja koji je imao jugoslavenski vođa. Službeni podaci govore da su na sprovod došle delegacije iz 128 od tadašnje 154 zemlje članice Ujedinjenih naroda. Među prisutnima su bila četiri kralja (Belgije, Norveške, Švedske, Jordana), šest prinčeva, 31 predsjednik države (uključujući talijanskog Sandra Pertinija, iračkog Saddama Husseina, rumunjskog Nicolaea Ceaușescua, istočnonjemačkog Ericha Honeckera, sjevernokorejskog Kim Il Sunga). Na ispraćaju su bila i 22 premijera, među njima i britanska premijerka Margaret Thatcher, indijska Indira Gandhi, kineski Hua Guofeng, te 47 ministara vanjskih poslova.
Na Titovu su sahranu došli i predstavnici sedam multilateralnih organizacija, uključujući UN kojeg je predstavljao glavni tajnik Kurt Waldheim, šest oslobodilačkih pokreta i četrdeset političkih stranaka iz cijelog svijeta. Taj nadasve jedinstven skup lidera, koji su predstavljali čitav politički spektar – od komunističkih vođa, do zapadnih demokrata i monarha, bio je odraz Titove jedinstvene uloge na svjetskoj sceni koju je imao kao suosnivač Pokreta nesvrstanih i lider koji je tijekom Hladnog rata uspješno balansirao između Istoka i Zapada.
Prisustvo iznimno velikog broja svjetskih čelnika u Beogradu, etiketiralo je Titovu sahranu kao diplomatski događaj bez presedana, posebno u kontekstu zaoštrenih, hladnoratovskih odnosa nakon sovjetske invazije na Afganistan krajem 1979. godine. Titov je pogreb pružio rijetku priliku za neformalne kontakte i razmjenu mišljenja među svjetskim liderima no kako su se tada na istom
mjestu u isto vrijeme našli i predstavnici suprotstavljenih ideologija i interesa, atmosfera je bila nabijena tenzijama. Kako bi se potencijalno neugodni susreti između predstavnika suprotstavljenih blokova sveli na minimum, pažljivo je planiran raspored sjedenja, ali i kretanja delegacija te je besprijekoran protokol spriječio da se odavanje počasti preminulom jugoslavenskom lideru, pretvori u poprište diplomatskih sukoba i neželjenih incidenata između delegacija zemalja koje su tada bile u sukobu.
Posebnu pozornost zapadnih promatrača izazvala je tada prisutnost tadašnjeg sovjetskog vođe, Leonida Brežnjeva, s obzirom na kompleksne odnose između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948. godine. Uz Brežnjeva, prisutni su bili i drugi ključni akteri hladnoratovske scene. Sjedinjene Države predstavljao je ondašnji potpredsjednik Walter Mondale i majka tadašnjeg predsjednika, Lillian Carter, no Jimmy Carter nije se pojavio, baš kao niti kubanski vođa Fidel Castro. To je potaknulo brojne kritike i špekulacije, posebno Carterov nedolazak usred napetosti nakon sovjetske invazije na Afganistan, što je protumačeno kao diplomatski propust SAD-a, dok je Brežnjevljev dolazak ‘preveden’ kao pokušaj Moskve da ojača utjecaj u post-Titovoj Jugoslaviji.
Kontroverze i naknadno lansirane priče
Ispraćaj globalnih razmjera, u koji su tada bile uprte oči cijelog svijeta, neizbježno su pratile i neke kontroverze. Počele su kružiti priče prema kojima je Plavi vlak prevozio prazan lijes, dok je, zbog lošeg stanja, Titovo tijelo iz Ljubljane u Beograd bilo prebačeno helikopterom. No najpoznatija je teorija o dvostrukom pokopu i navodnom pijesku u lijesu koji je bio izložen javnosti. Naime, prema nekim izvorima, uključujući i tvrdnje bivšeg visokog dužnosnika jugoslavenskih tajnih službi, Obrena Đorđevića, Titovo se tijelo zbog gangrene i lijekova počelo brzo raspadati te je iz higijenskih razloga odlučeno da se u izloženi lijes stavi pijesak kako bi se simulirala težina tijela.
Špekuliralo se o tome da je prvi pokop zapravo bio samo simboličan, s replikom sarkofaga, dok je stvarni, službeni pokop, prema nekim izvorima, obavljen kasnije, tijekom noći, u strogoj tajnosti. Tijelo je navodno bilo položeno u metalni sanduk, grobnica produbljena, zalivena betonom i prekrivena mramorom teškim devet tona. Sve je to navodno bilo iz sigurnosnih razloga, odnosno zbog straha od moguće krađe Titovih posmrtnih ostataka, što se tri godine ranije dogodilo s tijelom Charlie Chaplina na švicarskom groblju. Iako spomenute tvrdnje nikada nisu službeno potvrđene, one su bile i ostale predmet špekulacija o sahrani stoljeća u Kući cvijeća na Dedinju, Titovom posljednjem počivalištu koje i nakon 45 godina intrigira javnost te svjedoči o kompleksnosti njegove ostavštine.
>> FOTOGALERIJA Tajna koja je gotovo uništila svijet: 'Vrata su izletjela, vidio sam ogroman snop svjetlosti', a onda je došlo pola milijuna 'likvidatora'
Ako ne znaš sto je bilo... plakalo se na tu vijest, mada danas mnogi to poriču.