Prve organizirane i uvježbane naoružane postrojbe u Hrvatskoj bile su specijalne policijske postrojbe koje su ustrojene u policijskim upravama. Nisu to bili neki strašno opremljeni, naoružani i uvježbani momci, nego tek grupe mladih ljudi, uglavnom ispod tridesete, koje je vodila iskrena želja za obranom domovine. Na prve ratne zadatke, s kojih se mnogi nisu vratili, odlazili su u trapericama i tenisicama, a na ramenu su im bile puške skupljene sa svih strana, od lovačkih do onih kupljenih posljednjom ušteđevinom.
S vremenom su – dok je ZNG još bio u povojima – upravo specijalci prolazili tečaj “Prvi hrvatski redarstvenik”, navukli prve zelene odore i naoružali se cijevima nabavljenim unatoč tome što je zemlja bila pod embargom. Mladi ljudi koji su vatreno krštenje prošli puno prije nego što je Hrvatska međunarodno priznata prerasli su u – jake snage MUP-a. Alfe, Rode, Omege, Poskoci, Gromovi, Grofovi, Bakovi... Svaka je županija imala svoju postrojbu, momke na koje se računalo i kojima se vjerovalo. A kada je trebalo braniti domovinu, za njih nije bilo neizvediva zadatka.
 


Na položajima
Nije bilo novinarskog izvještaja koji, bez obzira na medij, nije spominjao upravo “jake snage MUP-a”, a one su u to doba nesmiljenih svakodnevnih napada na gradove bile raspoređene na ključne položaje obrane zemlje.
Duž linije koju je Vojislav Šešelj želio vidjeti kao novu granicu – Virovitica – Karlovac – Karlobag – bili su raspoređeni specijalci karlovačke Policijske uprave. Dražen Perković, tadašnji dozapovjednik Gromova koji i danas vodi interventnu postrojbu, prisjeća se da su bili ustrojeni kao jedina oružana formacija i sudjelovali u akcijama na Plitvicama, u Topuskom, Saborskom i Slunju.
– Priznanje je bilo proslavljeno pucnjavom, a gradom je zavladala euforija pa se na tren učinilo da će se nakon toga dogoditi nešto što će prekinuti rat. Međutim, bili smo daleko od mira. Dečki su bili raspoređeni na prilaze gradu, tuklo se po njima iz svega oružja, a granatirana je bila tadašnja baza Gromova u bivšem vojnom skladištu. No, sve nas je to potaknulo da idemo dalje – prisjeća se Perković.



Cjenkanje za poginule
Bolno ranjivi “trbuh” Hrvatske – pakračku bojišnicu – držali su specijalci bjelovarsko-bilogorske PU.
Tadašnji zapovjednik Omega Hamdija Mešinović prisjeća se da su vijest o priznanju čuli s radija koji je svaki sat emitirao vijesti.
– Javili smo dečkim na položajima – kaže Mešinović koji i danas – petnaest godina kasnije – još uvijek nosi odoru specijalca.
– Nismo imali prilike za slavlje jer su upadi, ubojstva i pljačke bili svakodnevni. Omege su bile raspoređene uz liniju Pakrac – Kusonje – Buća, takozvanu demilitariziranu zonu, u neposrednoj blizini četnika koji nisu prezali ni od čega. Vodili smo pregovore, a osobno sam se s europskim promatračima i našim dužnosnicima “cjenkao” za svakog poginulog suborca. Vraćali smo se s lažnim obećanjima o prekidu vatre – sjeća se zapovjednik Omega. Za slavlje – dodaje – nismo imali vremena jer snajperski i minobacački napadi nisu jenjali.



Napadi bez kraja
– Bili smo u neposrednoj blizini četnika i nije bilo ne samo dana nego i sata bez incidenta, minobacačkog ili snajperskog napada, terorističkih upada, ubojstava...
Uz predstavnike policije i lokalnih vlasti te europskih promatrača, poznatih “sladoledara”, i sam sam sudjelovao u pregovorima s JNA jer je trebalo osigurati demilitarizirani dio u kojem je smjela patrolirati samo policija. Na tim pregovorima razmjenjivali smo zarobljenike i vraćali se uglavnom s punim sanducima naših mrtvih suboraca. O tome bi puno mogao ispričati tadašnji ratni liječnik dr. Miroslav Kinčl koji je imao više posla s mrtvima i njihovim obiteljima nego s ranjenim suborcima – priča Mešinović.
– Na dan prvog priznanja svi smo, kao i obično, svakog sata slušali vijesti. A kada je kasno poslijepodne objavljeno da nas je priznao Island te idućeg dana, 13. siječnja, Vatikan, zaboravili smo na sve ratne strahote. Sjećam se da smo kupili Večernjak i gledali naslovnicu koja je sva bila u bojama hrvatske trobojnice.



Euforija u zemlji
U tadašnjoj improviziranoj policijskoj postaji u skladištu robne kuće u Pakracu spontano smo se okupili i napravili malu feštu na koju su nam dobri ljudi donijeli pečenje, kolače... Izvukli su i zadnje zalihe iz smočnica kako bi ih donijeli nama, a mi smo to onda nosili dečkima na punktove koji su bili pod vatrom jer nije bilo opuštanja. Vijest o priznanju samo je pojačala upade i ubojstva – kazuje Mešinović. – Međunarodno priznanje, ma koliko Hrvatskoj tada značilo, nije donijelo toliko željeno olakšanje – prisjeća se tadašnji zapovjednik zadarske specijalne jedinice policije Poskok Svemir Vrsaljko.
– Neki su mi suborci zamjerili što ne dijelim euforiju u koju je pala cijela zemlja, no znao sam da nas čeka najteži dio – vraćanje okupiranih dijelova domovine. Kao nepopravljivi optimist očekivao sam da će međunarodno priznanje rezultirati ukidanjem embarga na uvoz oružja kako bismo lakše odradili zadaće koje su nas čekale. Međutim, to se nije dogodilo.
Zato sam se i ljutio kada su Zadrom na vijest o priznanju odjekivali rafali, a mi smo tada morali voditi računa o svakom metku. Na snazi je bila opća opasnost i policijski sat, ali ljudi su izlazili na ulice, otvarali prozore, ponijela ih je prva dobra vijest nakon dugog vremena. Svi se se izlagali opasnosti od granata kojima su četnici zasipali Zadar – sjeća se Vrsaljko.
Ratu se – bio je u pravu zapovjednik Poskoka – nije nazirao kraj. Vrsaljkove momke i specijalce iz ostalih županija čekalo je najteže – Velebit.
Na surovu planinu popeli su se u kolovozu te u snijegu i ledu dvije godine držali položaje s kojih se kretalo u odlučujuće akcije Maslenica, Medački džep, Oluja...

Priznanje Hrvatske pomaknulo je crte bojišta. Tako je krajnji jug zemlje, okupirani Cavtat i Konavle, vraćen, a tromeđa Hrvatske, Bosne i Hercegovine te tadašnje Jugoslavije, a danas Crne Gore, povjerena je upravo specijalcima. – Iako ustrojeni poput vojnih postrojbi, bili su predstavnici redarstvenih snaga u demilitariziranom, ali nipošto sigurnom području. Granate iz Trebinja, pucnjevi s čuka, incidenti i upadi neprijatelja u međunarodne vode oko Prevlake bili su njihova svakodnevica.

– Kad je Sveta Stolica priznala Hrvatsku, bila je to potvrda da će našu zemlju priznati i drugi. Nakon toga dana suborci i prijatelji znali su reći: “Papa je rekao 'da’.” Naša specijalna postrojba tada je imala malo vremena za slavlje i još manje za razmišljanje o politici. Prošli smo teško razdoblje tijekom 1991. godine – borbene zadatke u Gospiću, Topuskom i Osijeku, ranjavanja, pogibije suboraca... Na dan priznanja, pamtim, dečkima i meni srca su kucala još jače za Hrvatsku i njezinu budućnost koja je dobrim dijelom ovisila o nama. Nadzirali smo kretanje JNA u Rijeci i okolici, vojarne, osiguravali prijevoz oružja koje je dolazilo preko riječke luke te čak bili zaduženi za sigurnost predsjednika Franje Tuđmana za njegova posjeta Lici. Sve se radilo tajno, noću, jer je JNA u Rijeci imala jako uporište, a mi smo bili slabo naoružani – prisjeća se Tomislav Dizdar, jedan od zapovjednika riječkih Ajkula, danas zamjenik načelnika Policijske uprave.

Vijest o priznanju širila se među braniteljima brzinom svjetlosti. Prenosila se usmeno kroz rovove, putovala radiovalovima, prenosila na leđima teklića... Tako je vijest stigla i do branitelja Dubrovnika utaborenih u tvrđavi na Srđu. – Nije to bila prva crta obrane grada – prisjećaju se branitelji. – Bila je to nulta linija jer su četnici na Bosanki bili udaljeni manje od puškometa, mogli su gađati i kamenjem. I ondje, daleko od svojih domova u Rijeci, Varaždinu, Sisku, bili su specijalci, a među njima i oni koji su Dubrovnik – tada razrovan granatama i skriven iza skela nakon najžešćih napada – vidjeli prvi put u životu. Neki od njih vidjeli su ga, na žalost, i – posljednji put.

DOM IZ SNOVA

FOTO Evo kako izgleda stan Ide Prester u Beogradu: Ovu oazu mira ne bi prodala ni za živu glavu

veliki pregled

Kolinda Grabar-Kitarović još jednom oduševila linijom, a ovako se mijenjala tijekom godina

SLAVI ROĐENDAN!

FOTO Nekad i sad! Evo kako se Ella Dvornik mijenjala tijekom godina, neke kombinacije su nas iznenadile

Promet i razvoj

Jedan od najbolje povezanih gradova u Hrvatskoj bilježi rekordna ulaganja u cestovnu infrastrukturu

Promjene u ponašanju

Projekt "Mentalna higijena" u više od 100 škola: briga o emocijama djece važnija nego ikad

Poznati analitičar uputio važnu poruku dijelu građana: Evo što morate učiniti što prije, ostalo je još samo nekoliko radnih dana…