Obično se kaže da je neki dio naše zemlje najljepši baš u određeno godišnje doba, ali ima jedan predio koji je veličanstven cijele godine. U proljeće sav zazeleni, rascvjeta i miriše, ljeti se sve njiše, treperi i ugodno rashlađuje, s jeseni je on čarobna niska vatrometno ogrnutih planina, brda, proplanaka i titravih šuma, a zimi... Eeeeee, zimi je čista bajka. Snježna, hladna, krckava. Svuda prostrana bjelina. U tom kraju još uvijek ima iskonske tišine, spokoja, mrklog mraka, čistog zraka, kristalno bistre vode, divljih zvijeri... I najmanje ljudi. Možda baš zato u velikoj mjeri ostade tako netaknut i predivan .Lika je to.
I dogodi se početkom ljeta da sam pozvana na jedno novinarsko putovanje u taj raj. Točnije, u Perušić i njegovu okolicu. Tamošnja vodstva općinske Turističke zajednice i Pećinskog parka Grabovača, uz pomoć jedne zagrebačke agencije, pozvala su šaroliku novinarsko-blogersko-influencersku grupu da dva dana budu njihovi gosti. I tako se nas 15-ak, pod budnim vodstvom Hane Klain, jednog sunčanog utorka ranom zorom okupilo i uputio iz Zagreba prema Perušiću. Od ostalih sudionika putovanja nisam znala nikoga, osim jedne kolegice koju dugo nisam vidjela. No tijekom kratkog uvodnog predstavljanja i upoznavanja u omanjem autobusu ispostavilo se da jedino ja znam kamo mi to zapravo idemo i što nas sve čeka. Jer Liku i Perušić nosim u genima. Tamo još uvijek živi moja vitalna baka koja će za tri i pol mjeseca proslaviti stoti rođendan. I dok sam ja bila iznenađena što sam se našla u grupi koja ide u gradić iz kojeg sežu moji inače dvostruki lički korijeni, ostali su bili iznenađeni mojim sjećanjima i pričama kako je taj kraj izgledao kada smo sestra i ja u njega dolazile kao djeca, redovito provodeći dio ljetnih i zimskih praznika s bakom i djedom, stvarajući tako neke od naših najljepših i najživopisnijih uspomena iz djetinjstva.
Zbog svega je toga atmosfera u busu bila živahna. No da će se prvotno dogovoreni plan morati korigirati, shvatili smo već na autocesti. Našli smo se u kilometarskoj koloni. Ispostavilo se da je tunel Mala Kapela zatvoren zbog vojnih vježbi koje su se taj dan u njemu održavale pa se sav promet preusmjeravao na staru magistralu. Imalo je to svojih prednosti. Bolje se vidi kraj kroz koji se prolazi. I tako smo uz nešto malo kašnjenja stigli u Perušić. Odmah smo se zaputili prema ulazu u Pećinski park Grabovača. Tamo su nas s kavom i slasticama dobrodošlice dočekali naši mladi domaćini, ljudi koje se zavoli već nakon sat-dva: direktorica perušićke Turističke zajednice Mateja Smolčić, ravnateljica javne ustanove Pećinski park Grabovača Jelena Milković te Mario Paral, edukator, vodič i, kako ćemo uskoro shvatiti, mladić zlatnih ruku i zlatne duše.
Dok smo se krijepili, Jelena nam je ukratko otkrila kako se nalazimo na jedinstvenom području jer je Grabovača jedini pećinski park u Europi, na čijem se zaštićenom području nalazi više od 40 špilja, od kojih su mnoge još uvijek neistražene. Sve je to razlog što se taj perušićki dio Like prozvao "zemljom špilja", a za prodiranje u dubine, u utrobu Zemlje i otkrivanje mnogobrojnih špiljskih dvorana i prolaza već desetljećima su najzaslužniji speleolozi. Čim oni obave svoj istraživački dio slijede ih znanstvenici iz raznih drugih područja. A iznad i oko špilja isprepletena je mreža brojnih poučnih i pješačkih staza koje šetače vode kroz netaknutu prirodu.
Jednom od tih staza uputili smo se u najpoznatiju špilju – Samograd. Unatoč vrućini od više od 35 Celzijevih stupnjeva, prije ulaska u samu špilju odjenuli smo tople jakne jer se u špilji temperatura kreće između sedam i deset stupnjeva. Kad smo bili spremni naša vodičkinja, mlada Martina Jurković, povela nas je u utrobu Samograda, niz mnogobrojne prije više od stotinu godina ručno isklesane kamene stepenice, kroz zadivljujući svijet špiljskih stalagmita i stalaktita koji iznova tako jasno potvrđuju da nema većeg i maštovitijeg umjetnika od prirode same, pored dva sigasta mosta i svjetlucavih stijena te mobitelom osvijetljenih šišmiša koji su zapravo pravi domaćini tog impresivnog podzemnom zdanja koje na trenutak podsjeća na neki magični dvorac, a onda već nekoliko koraka dalje imate osjećaj kao da ste u nekoj velebnoj katedrali. Dok smo polako prolazili, penjali se i spuštali, razgledavali i divili se svemu što vidimo, Martina nas je uputila u povijest špilje, njezin nastanak prije otprilike dva milijuna godina, otkrivanje, sastav stijena, svijet živih bića koja u njoj obitavaju. Znalački je uzvraćala i na sva naša pitanja i potpitanja. A bilo ih je u tih nešto više od sat vremena, kako ne.
Pri izlasku iz hladnih špiljskih dubina opet nas je zaskočila paklena vrućina koju je ipak bilo lakše podnositi jer je oko nas šumio lagani povjetarac pa smo se šumskog stazicom uputili prema vidikovcu Ploče, na vrhu brda Grabovača, s čijih 770 metara visine puca pogled na modrozelenu rijeku Liku, drugu najdulju ponornicu u Europi, šumovite obronke Velebita, grad Gospić, sela Klanac i Pazarište te susjedne vrhove Metlača i Sklopača. Dok smo preko pomno poslaganog kamenja prilazili samom vidikovcu, jedna je zmijica šmugnula tako brzo da nismo uspjeli razaznati radi li se o riđovki ili poskoku. Izazvalo je to malo uzbuđenja, ali banuli smo na njezin teritorij i prekinuli je u sunčanju. Vraćajući se prema ulazu u Pećinski park, Mateja i Jelena prepričale su nam kako je njihov mali tim zaposlenika zajednički osmislio slogane Grabovače i Perušića. Bilo je više prijedloga i ideja, na kraju su pobijedili "Ispod zemlje, iznad očekivanja" za Grabovaču i "Istraži zemlju špilja, oživi prošlost" za Perušić kao turističku destinaciju. Razgovaralo se i o tome kako se nakon studija odlučilo vratiti u svoj kraj i entuzijastično zasukati rukave te svake godine osmišljavati i stvarati nešto novo čime se zadivljuje one koji dođu. U to spadaju i šumske orgulje, čija melodija i glasnoća ovise o jačini vjetra koji jezdi između drveća oko drugog, deset metara visokog vidikovca, eko dječje igralište s toboganom, pješčanikom i ljuljačkama, Panov labirint, a posebna je atrakcija mala udolina u kojoj je botanički vrt i prava hobitska kućica koja vas, ma koliko god godina imali i ma koliko god veliki i visoki bili, odmah preobrazi u dijete pa vam nije dovoljno da se, otvorivši okrugla, drvena zelena vrata u kućicu samo navirite već u nju želite ući ma kako se pritom trebali skvrčiti. Sve je u njoj maleno: krevet, peć, stol, police, prozor, zavjesa, fenjer...
– Kada uđu, djeca se ne daju van iz kućice. Ima i onih koji u njoj žele prespavati. Djeci je ta kućica "zvijezda" parka – govore nam naši domaćini i u tom trenutku netko u obližnjem poštanskom sandučiću pronalazi ručno napravljenu i predivno oslikanu knjigu svih biljnih vrsta koje rastu u Parku, a nalazi se tu i karta Međuzemlja.
– Znači, tu je netko sakrio knjigu. Već sam se bio zabrinuo gdje je jer je nisam mogao naći – ozario se Mario listajući edukativne stranice koje je sam izradio, uvezao i oslikao. Zapravo, sve što je bilo oko nas osmislili su i napravili ti mladi ljudi prepuni ideja i volje. Jelena je zapalila iskru, čuvari prirode su zidali kućicu čijih je pet četvornih metara obloženo drvetom i zemljanom žbukom, Mario je uredio i opremio unutrašnjost... I sad mu je želja da u botaničkom vrtu osvane i kućica na drvetu. Sve već ima razrađeno, i gdje bi i kakva bi bila. Dok nam to otkriva, neka razigranost i milina s njegova lica obuzimaju i nas. I evo, već je pronašao i ubrao nekoliko jagoda pa nam ih pruža da se zasladimo. Nije čudno što je netko dobacio: "Koje li divote, kao da smo u nekoj maštovitoj slikovnici."
Valjalo je od svih tih uzbuđenja, dojmova i prijeđenih koraka malo i predahnuti. Štogod i pojesti. Stoga smo se vratili u Perušić te se uputili u mjesni pansion i restoran u kojem ćemo biti smješteni. Dočekao nas je obilan ručak: domaća bistra juha s rezancima, janjetina i teletina ispod peke, pečeni lički krumpiri, salate po izboru, domaći kruh i sočne štrudle od jabuka. A prije svega zdravica uz ličku šljivovicu. Nakon takva ličkog objeda opet smo bili spremni za akciju. Autobusom smo krenuli u smjeru Otočca, ali smo brzo skrenuli s ličke magistrale prema Kosinju. Vozeći se uzanom seoskom cesticom pa onda malo i makadamom kroz šumu, stigli smo u Ekoselo Krš, gdje nas je sav nasmijan pozdravio vlasnik Tomislav Baričević sa suprugom. U povećoj drvenoj sjenici s otvorenim kaminom, opet uz domaću ličku rakiju dobrodošlice, pažljivo smo slušali Tomislavovu priču o nastanku divnog i prostranog imanja usred divljine na kojem se nalaze četiri kameno-drvene kuće za odmor različitih veličina, nazvane Lika, Velebit, Gacka i Krš. Tu je i velika igraonica sagrađena u istom stilu te oveći bazen. Sve su to malo pomalo svojim rukama izgradili Tomislav i njegov otac. Koliko je tu truda uloženo da bi sve bilo što autentičnije, ali i udobnije, uvjerili smo se obišavši svaki kutak Kuće Velebit. Kada je Tomislav govorio o okolnoj netaknutoj prirodi, miru i tišini, zvjezdanom noćnom nebu, zraku, svemu što energizira i ozdravljuje, vjerovali smo svaku riječ. Na odlasku pogledom su nas ispraćali i jeleni i srne koji obitavaju u šumskom predjelu koje okružuje imanje čije ime kazuje na kakvom je reljefu nastalo.
Nakon kraće vožnje već smo bili na još jednom očaravajućem mjestu, na kamenom Kosinjskom mostu. Tamo smo dočekali smiraj dana pa smo svi mobitelima htjeli zabilježiti prizor od kojeg smo svi udivljeno zašutjeli – rijeka, most i suton. Iz daljine se uskoro začulo konjsko rzanje te se pred nas, u starinskim drvenim kolima s upregnuta dva konja, dovezoše u svoje stare nošnje odjeveni članovi Pokladne udruge Dedi iz Donjeg Kosinja. Na svakome od tih kršnih momaka u srednjoj ili poznijoj dobi prepoznatljiva je lička kapa s resicama, a u mnogih je tu bio i autoritativni brk koji bi se začas rastegnuo u osmijeh. Sjatismo se svi oko konja i vozača konjske zaprege, najstarijeg brke, pravog "Likote". I dok su trajali taj veseli foto-session i šetnja Kosinjskim mostom, odjednom se začulo – pljus. Trenutak nepažnje i mobitel jedne novinarke odletio je s ograde mosta na dno rijeke Like. Svi smo se načičkali po mostu, navirivali i pokušali locirati novi, netom kupljeni mobitel. Ugledala ga je sama vlasnica, ali izgledi da ga ikada više drži u ruci bili su nikakvi.
– Rijeka je tu duboka dva-dva i pol metra, spušta se večer, voda je hladna, samo nekih 13-14 stupnjeva, obale su strmije i zarasle su u šipražje pa je rijeci teško prići. Eno, i zmija pliva točno iznad mobitela... – čuli su se komentari onoga što smo svi vidjeli i shvaćali. Pomireni s time da će moderno tehnološko čudo trajno i nijemo ostati na dnu rijeke, pažnju smo usmjerili prema dedima koji su započeli sa svojom raspjevanom koreografijom. Orile su se poznate ličke pjesme, a kada se zapjevalo "Pjevaj mi, pjevaj sokole..." i mi smo se pridružili. U trenutku kada se htjelo izvesti jedan stari seoski igrokaz s drvenim kolcima shvatilo se da nema Marija koji je, kao najmlađi među domaćinima, trebao odigrati glavnu ulogu pa je na njegovo mjesto spretno uskočio mladić iz naše grupe. I taman kada smo se pri samom zalasku sunca uz improvizirani stol sladili domaćim kolačima koje su napravile i donijele supruge deda, a njihov nam vođa, uz povremene zafrkantske upadice ostalih, opisivao da su se osnovali kako bi od zaborava sačuvali staru tradiciju i običaje, među nas je sva uzbuđena stupila novinarka koja je nekih sat vremena prije čeznutljivo svoj mobitel pogledom tražila po dnu rijeke. No sad je u ruci držala isti taj mobitel. Svi smo ostali zabezeknuti. Nastupila je opća nevjerica, a onda i salva pitanja tko ga je i kako izronio. Samo je uzvratila: "Mario." Kada se pribrala, objasnila nam je da je Mario odlučio pokušati. Prije toga je jednog starijeg člana udruge ispitivao bi li se ipak moglo prići rijeci i gdje bi bilo najbolje to učiniti. Shvativši da ozbiljno misli, ovaj je sjeo u auto i odjurio obližnjoj kući vrativši se brzo s dugačkom motkom za branje jabuka.
– I onda se Mario provukao kroz šipražje i spustio do rijeke, doplivao iznad mjesta gdje je bio mobitel i tom motkom nekako dohvatio mobitel na dnu. Dok je bio u rijeci, jedna je zmija opet plivala pored njega – prepričala nam je vlasnica mobitela sve ono što se događalo i što je gledala s mosta. Ali Marija u tom trenutku nigdje nije bilo. Nakon izlaska iz rijeke otišao se presvući, a mi smo morali dalje. Poručio je samo da se vidimo tamo gdje ćemo tu večer privesti kraju, u kušaonici rakija i likera Stilanova Lika.
Tijekom podulje vožnje do tamo smišljali smo što bi se Mariju moglo darovati u znak zahvalnosti jer je sve prijedloge vlasnice mobitela već skromno bio odbio.
I nismo nego izašli iz autobusa i pozdravili se s vlasnikom kušaonice rakije u Prvan Selu kad se začulo: "Evo Marija." Prolomio se glasan pljesak svih okupljenih, klicalo se Marijevo ime i čestitalo mu se na odvažnom i požrtvovnom podvigu. On se samo smiješio i od nelagode malo zacrvenio. Morao nam je odmah ispričati kako je on sve to doživio.
– Pitao sam ga gdje su prije ulazili u rijeku tu ispod mosta pa kada mi je dedi pokazao, čekao sam da se svi raziđete. Zimogrozan sam pa kada sam umočio noge u rijeku, malo me presjeklo jer je temperatura vode bila ispod 15 stupnjeva. Kako ne smijem roniti zbog nekih problema s uhom, a mobitel je bio na nekih dva i pol metra dubine, poslužio sam se tim dugačkim štapom za branje jabuka i uspio dohvatiti mobitel. Nije bio neki problem. Ali akustika je ispod mosta fenomenalna. Uzviknuo sam i onda sto puta čuo jeku kako se odbija. To mi je bio trenutak za pamćenje – u tek nekoliko rečenica sažeo je Mario svoju akciju spašavanja mobitela.
– A zmija? – pitali smo. – Ma, bila je to obična bjelouška – i dalje ne skidajući osmijeh s lica, uzvratio je naš junak dana. Sad kada smo doznali uzbudljive pojedinosti koje su se odvile ispod Kosinjskog mosta, mogli smo se posvetiti vlasniku Stilanove Like, Dragi Vlainiću, koji je i sam slušao napetu priču o neobičnom događaju koji je prethodio dolasku u njegovu kušaonicu.
I on nas je, odjeven u tradicionalnu odjeću, s ličkom kapom na glavi, proveo prostorom za proizvodnju, usput govoreći da njegova obitelj već stotinu godina uzgaja voće i proizvodi nekoliko vrsta rakija i likera, a utemeljitelj tog tradicijskog obiteljskog posla bio je njegov pradjed Ivica Vlainić-Stilan koji se početkom prošlog stoljeća iz Amerike vratio u rodnu Liku i započeo uzgoj šljiva i krušaka i proizvodnju sortnih rakija. To što je on započeo, naučio i stekao prenosi se i nadograđuje s koljena na koljeno pa je njegov praunuk Drago osmislio i, unatoč svim birokratskim odugovlačenjima i raznim drugim preprekama i poteškoćama koje u nas koče razvoj malog poduzetništva, počeo razvijati brend nazvan pradjedovim imenom. Koliko obitelji to znači, svjedoči i to što sad već peta generacija, Dragini sinovi, Stilanovi prapraunuci, ustrajno i posvećeno nastavljaju započeto. Posvjedočio nam je to i Dragin sin Ivan koji se nakon studija u Zagrebu vratio u Liku kako bi i on bio čvrsta karika obiteljskog poslovnog lanca. Sve smo to doznali u nekadašnjoj stotinu godina staroj štali koja je obnovljena u autentičnom ličkom stilu te pretvorena u prostranu kušaonicu njihovih rakija i likera. Domaćini su nas, uz vrijedne ruke Dragine supruge, iznenadili i bogatom ličkom trpezom: hrskavim, zlaćanim polama, domaćom slaninom i kobasicama, sirom škripavcem, kapulom i na kraju uštipcima. Takvo se velikodušno gostoprimstvo, kao i svi oni okusi i mirisi, pamte i glas se o tome prenosi dalje pa nimalo neobično nije zazvučao mladi Ivan kada je na pitanje nekoga iz naše grupe "je li prisutan na svim društvenim mrežama", odgovorio mirnim i sigurnim glasom.
– Nisam. Nama nije do masovnosti, mi smo mala obiteljska proizvodnja i takvi želimo ostati. Treba imati mjeru. Važniji su nam kvaliteta i svaki gost i kupac koji k nama dođu jer su za nas čuli usmenom predajom – bio je uistinu užitak čuti kako ove mudre riječi izgovara mlad, obrazovan i samosvjestan čovjek u kojega je i skromnosti i dobrote. Unatoč svem obilju viđenog, doživljenog i kušanog te se noći dobro spavalo. Idućeg dana čekao nas je opet raznovrstan program. Za doručkom u pansionu poveli smo razgovor i s dvojicom konobara, Juricom Dugorepcem iz Zagreba i Stefanom Vuceljom iz vojvođanskog Čelareva.
– Eto, ja sam pravi, rođeni Purger koji je došao u Liku i tu mislim ostati. Ovdje živim i radim već četiri godine. U gradu su svi hladni, suzdržani, susjede u zgradi i ne poznaš, a ovdje ti svi žele pomoći. Ne bih se nizašto vratio u Zagreb. Baš namjeravam ovdje kupiti kuću ili stan. Ostajem u Lici – u dahu nam je priznao Jurica Dugorepec. Zadovoljstvo nije krio ni njegov kolega.
– Tu sam već tri godine. Slušao sam prijatelje koji su odlazili raditi u Hrvatsku, na more, pa sam jedne večeri malo pregledavao oglase za posao u vašoj zemlji. Nisam htio na more. I sam potječem sa sela pa sam se javio na jedan oglas, mada pojma nisam imao gdje je taj Perušić. I prije nego sam se snašao, uzvratio mi je vlasnik pansiona, sve smo se brzo dogovorili i već sam putovao u Liku. Stigao sam ovdje usred zime, snijeg je bio do koljena. Stajao sam i pitao se – pa kamo sam ja to došao. Sada znam odgovor. Ljudi su me divno prihvatili, sprijateljili smo se, pomažemo jedni drugima i, ako se mene pita, i ja bih ovdje volio ostati – iskren je bio crnokosi Stefan Vucelja koji je, da i nju upoznamo, pozvao i kuharicu, mladu, nasmijanu Tamaru Ristić iz Bačke Palanke. Ona je prije radila na Krku, ali je pri tri godine stigla u Liku. Rekla je da je tu klima oštrija nego u Vojvodini, ali je i njoj zbog ljepote kraja i dobrih ljudi toplo oko srca. Svima smo im zaželjeli sretan ostanak i da se jednom opet vidimo.
Nije prošlo dugo i već smo obilazili Stari grad u Perušiću, kojeg se još naziva i Gradina, Kula ili samo Turska kula. Od direktorice Turističke zajednice Mateje Smolčić doznali smo da su to zdanje od kamena, na tri kata i s tri kule, od kojih je sačuvana ostala samo jedna, gradili Frankopani, posjedovali plemići Perušići po kojima je Perušić i dobio ime, a onda je palo u osmanske ruke i pod vlašću Turaka, zajedno s cijelim krajem, bilo sve do oslobođenja Like. Inače, Kula je jedna od najočuvanijih obrambenih utvrda u Lici. Nedavno obnovljena i ponovno otvorena za posjetitelje. Uz raskošan miris okolnih lipa prošetali smo i oko velebne crkve Uzvišenja sv. Križa, izgrađene u 17. stoljeću. Uslijedila je vožnja autobusom prema izletištu uz rijeku Liku, gdje smo kratko predahnuli jer nas je već čekao idući pothvat, splavarenje Likom. Na pristaništu u Kaluđerovcu dočekao nas mladi splavar Luka Krmpotić koji je, čim smo svi zauzeli svoja mjesta ravnomjerno se rasporedivši po splavi da ne bi bilo kritičnog naginjanja na samo jednu stranu, započeo vožnju rijekom sve do jezera Kruščica. Bilo je meditativno. Ugodno, lijepo jutro, duboka, smaragdna rijeka, impresivne kamene stijene, guste, šumovite obale, mir, tišina... Kako je vožnja trajala više od sat i pol vremena, od Luke smo doznali štošta o umjetnom akumulacijskom jezeru Kruščica, u čijim se dubinama nalazi potopljeno selo Kruščica s crkvom svetog Ilije čiji toranj, kada se za sušnijih ljeta razina rijeke spusti, zna izvirivati iz vode. Čuli smo ponešto i o Markovu ponoru, ali i o šaranima i somovima koji privlače brojne ribiče, a tu su i plivači koji se dođu rashladiti u Lici. Mateja se nadovezala upućujući nas kratko u povijest ličkog i perušićkog kraja koju su obilježili gorštački Japodi, Rimljani, Turci... Živjelo se i borilo. Rušilo i ponovno gradilo. I u prošlom stoljeću, tijekom Domovinskog rata. I Jelena je splavarenje iskoristila da nas još jednom podsjeti na brojne poučne staze Pećinskog parka Grabovača koje prolaze pored pećina, špilja, jama, vode uzbrdo do vidikovaca ili nizbrdo do kanjona rijeke Like, kroz šumu, do centra Perušića... To su staze Čovjek i krš (1,5 km), Tragom Mirka Maleza (2 km), Flora (1,3 km), Fauna (750 m), Plava staza (4,5 km), Matina staza (10,5 km), Klisa (1,2 km), a tu je i nova Staza Pet vrhova duga čak 30 km, a spaja vrhove Grabovaču, Sklopaču, Metlaču, Risovac i Pećinski vrh. Tko je skloniji bicikliranju, dodala je Jelena, na području Perušića nalazi se više od 200 km biciklističkih staza.
I tako, prisjećajući se davnih vremena, rezimirajući ono što nas sad okružuje i najavljujući neke nove planove lagano smo pristali uz obalu, na mjesto s kojem smo i krenuli na splavarenje. Pozdravili smo se s Lukom i opet se brzo našli na živopisnom izletištu uz Liku, gdje je Mario uz pomoć jednog svog prijatelja pripremao objed, kotlić. Bilo je tada vremena i za uživanje u ležaljkama, s pogledom na kanjon Like, i za veselu vožnju kanuima koja je izmamila glasnu ciku i viku, i za nastavak razgovora s našim domaćinima. Ovaj put onih privatnijih. Jelena je nakon studija geografije u Zagrebu, na preporuku dvaju svojih profesora, Nenada Buzjaka i Dane Pejnovića, odmah dobila ponudu za posao u Pećinskom parku Grabovača. Bio je to izazov. Ali i dar s neba. Vratila se u rodni Perušić, baš tamo gdje i treba biti. I sad mu stostruko vraća. Srčano, energično, neumorno. Mateja je pak rođena u Krasnom, studirala je u Opatiji, menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, udala se u Otočac, i radi u Perušiću. Predano i odano. Malo smo i njoj zavidni. A naš dobri čovjek Mario potječe iz Slavonije, iz Kobaša. Tijekom Domovinskog rata, kada je imao dvije godine, cijela mu se obitelj preselila u Liku. Kupili su kuću, u Perušiću.
– I ne bih se sad nizašto vraćao u Slavoniju. Ja sam, mogu reći, postao Ličanin. Obožavam ovaj kraj i ove ljude. Velebit, šume, rijeke, Perušić, Grabovaču... Oženio sam se. Imam obitelj. Tu je meni sve – dok je pripremao kotlić, govorio je Mario. U tih malo riječi stala je sva njegova istina. Završio je Učiteljski fakultet, ali nikada nije radio u školi. Gledajući ga ta dva dana, shvatili smo da je tako i bolje. On djecu, ali i odrasle, osvaja, očarava i ovako, kao stručni suradnik-edukator u Pećinskom parku, povremeno i kao vodič po špilji Samograd, da o njegovim maštovitim idejama i djelima ruku i ne govorimo.
S tih troje mladih ljudi družili smo se samo dva dana. Dali su sve od sebe da nam velikodušno, s ponosom i ljubavlju, pokažu svoj kraj. Zajedno sa svojim suradnicima i suradnicama rade udarnički. Posvećeno. Ne štede se nimalo. Smišljaju, bistre misli i ideje, kuju planove, zavrću rukave i sami se laćaju svakojakih fizičkih poslova i pritom zrače zadovoljstvom. I zovu nas i sve one koji Liku i Perušić vole ili ih tek trebaju otkriti da im dođemo. Opet, i opet, i opet. U sva godišnja doba. Jer u svakom je pravo obilje toga u čemu se može uživati. A oni će nas svaki put dočekati nasmijani, raširenih ruku i s nečim novim. Zato smo se s njima rastali uz zagrljaje. Iskreno, prijateljski. Što još napisati? Samo to da Lika može biti sretna što se u nju vraćaju i dolaze joj takvi mladi ljudi puni ideja, entuzijazma, elana, volje, želje, predanosti i radišnosti. Lika je zaslužila njih i oni su zaslužili Liku. Neka im je svima sretno u tom rajskom kutku naše zemlje.
Otvori KEKS Pay
