Dok Iran i SAD ponovno sjedaju za pregovarački stol u Ženevi, diplomatski proces odvija se u atmosferi kakva nije viđena godinama, između nade u postizanje dogovora i realne mogućnosti velikog regionalnog rata. Razgovori koji se vode iza zatvorenih vrata sve se češće opisuju kao možda posljednja prilika za političko rješenje prije nego što vojna logika preuzme kontrolu nad krizom.
Paralelno s pregovorima ubrzano se razrađuju vojni scenariji, ali i politički planovi za budućnost Irana u slučaju destabilizacije režima i moguće američke intervencije. Iransku delegaciju predvodi ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi, jedan od najiskusnijih iranskih pregovarača, koji je sudjelovao i u prijašnjim nuklearnim sporazumima. Uz njega su zamjenik ministra Majid Takht-Ravanchi, pravni stručnjaci i nuklearni tehničari, što jasno pokazuje da Teheran pregovore ne promatra kao političku gestu, nego kao složen strateški proces. Iranski cilj ostaje dosljedan: potpuno ili postupno ukidanje međunarodnih sankcija koje godinama opterećuju gospodarstvo, uz zadržavanje prava na civilni nuklearni program.
Iranska strategija temelji se na principu reciprociteta, svaka nuklearna obveza mora biti praćena konkretnim ekonomskim olakšanjem. Američku delegaciju predvode posebni izaslanik Steve Witkoff i savjetnik Bijele kuće Jared Kushner, uz stručnjake za kontrolu naoružanja i nacionalnu sigurnost. Washington nastoji postići sporazum koji bi nadživio političke promjene u obje države. Sjedinjene Države inzistiraju na dugoročnim ograničenjima obogaćivanja uranija, strožem međunarodnom nadzoru i trajnom uklanjanju svih potencijalnih vojnih dimenzija programa.
Američki mediji otkrili su da je američka strana iranskoj delegaciji predstavila pet zahtjeva u kojima traže od Irana da se odreknu svog nuklearnog programa koji su vlasti u Teheranu pretvorile u nacionalni fetiš. Oni uključuju uništenje svih triju nuklearnih lokacija, Fordow, Natanz i Isfahan, kao i predaju cjelokupnog obogaćenog uranija Sjedinjenim Državama. Nadalje, američki zahtjevi obuhvaćaju i potrebu da ograničenja budu trajna, bez vremenskog ograničenja, što se razlikuje od nuklearnog sporazuma sklopljenog 2015. godine.
Ključnu posredničku ulogu ponovno ima Oman. Ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi izjavio je da su obje strane pokazale "neviđenu otvorenost za kreativna rješenja", što upućuje na činjenicu da ni Washington ni Teheran trenutačno ne žele otvoreni sukob. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian dodatno je naglasio da Iran ne teži nuklearnom oružju. Istodobno, Teheran pokušava otvoriti novu dimenziju pregovora, ekonomsku diplomaciju. Iranski dužnosnici razmatraju model koji bi omogućio američka ulaganja u energetski i rudarski sektor, uključujući naftu, prirodni plin i bazne metale, slično ograničenom modelu suradnje kakav postoji između SAD-a i Venezuele.
Cilj je ublažiti sankcije i osloboditi desetke milijardi dolara zamrznute iranske imovine bez formalnog političkog poraza. Iranski dužnosnici razmatraju i nuđenje šireg trgovinskog sporazuma Washingtonu kako bi se izbjegao rat. Teheran istražuje mogućnosti predstavljanja atraktivnih investicijskih prilika američkim kompanijama, posebno u energetskom i rudarskom sektoru, koji su trenutačno pod strogim ograničenjima. Strategija se temelji na nuđenju "komercijalnih poticaja" američkim interesima putem ulaganja u eksploataciju nafte i prirodnog plina, rudarska prava te razvoj baznih metala. Iran pritom proučava primjer Venezuele, gdje su unatoč političkim napetostima dopuštena ograničena američka ulaganja u energetski sektor.
No raste i ratna retorika. Predsjednik Donald Trump nije otklonio vojnu opciju, a unutar njegove administracije ozbiljno se razmatra scenarij prema kojem bi Izrael prvi napao iranska nuklearna postrojenja. To bi Washingtonu omogućilo da u sukob uđe kao saveznik, a ne kao njegov inicijator, što bi američkoj javnosti bilo politički prihvatljivije. Koordinirana američko-izraelska operacija bila bi operativno učinkovitija i smanjila bi rizik neuspjeha. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu zagovara odlučnu akciju, upozoravajući da kombinacija iranskog nuklearnog programa, razvoja balističkih projektila i regionalne mreže proiranskih milicija predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu. Pentagon, međutim, upozorava na ozbiljne posljedice: moguće iscrpljivanje američkih zaliha preciznog naoružanja u trenutku rastućih napetosti s Kinom, ali i gotovo siguran iranski odgovor napadima na američke baze i saveznike diljem Bliskog istoka. U Teheranu se zato paralelno priprema i scenarij političkog kontinuiteta. Svjestan mogućnosti atentata ili velikog rata, vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei aktivirao je plan nasljeđivanja.
Unutar sustava profiliraju se tri centra moći. Prvi je njegov sin Mojtaba Hamenei, koji godinama djeluje iz sjene i ima snažne veze s Revolucionarnom gardom, čime jamči kontinuitet sustava. Drugi je Ali Larijani, pragmatični političar prihvatljiv različitim frakcijama vlasti. Treći scenarij uključuje jačanje sigurnosno-vojnog bloka predvođenog strategom Alijem Shamkhanijem, što bi moglo označiti transformaciju Islamske Republike iz dominantno teokratskog u otvoreno militariziran model vlasti. Međutim, ključna pogreška mnogih zapadnih analiza jest pretpostavka da bi promjena vlasti automatski značila i kraj iranskih nuklearnih ambicija. Nuklearni je program u Iranu pitanje nacionalnog identiteta i strateškog opstanka. Iranska politička elita, ali i velik dio oporbe, promatra ga kroz iskustvo Iraka, Libije i drugih država koje su odustale od oružja odvraćanja te potom ostale ranjive na vanjske intervencije. Zbog toga u Teheranu postoji rijedak politički konsenzus: Iran može preživjeti sankcije, gospodarsku izolaciju, pa čak i rat, ali ne i trajno odricanje od nuklearnog statusa. Upravo zato analitičari upozoravaju da bi Iran radije riskirao sukob sa SAD-om nego ograničio svoj nuklearni program; čak i pad vlasti ne bi promijenio ambiciju da postane nuklearna sila.
Otvori KEKS Pay
Kao mali kad sam gledao filmove, teroristi su postavljali uvjete i ultimatume. U nikoga ne upirem prstom Samo kažem.