Svijet već danima trese nogometna groznica. Može li euforija koja je kod nas zavladala vratiti društvu malo optimizma i što sve to govori o našem društvu jedno je od pitanja za sportsku psihologinju prof. dr. sc. Renatu Barić.
– Ljudi imaju prirodnu potrebu osjećati se dobro. Živimo u teškim vremenima kada nije lako naći razloge za zadovoljstvo i sreću pa i priča o nogometu i nacionalnom identitetu dolazi do izražaja pri tako velikim natjecanjima. U principu, ići u neku sportsku arenu simbolično znači ići u sportsku bitku, rat. A kada sportaši u nacionalnom dresu idu u bitku, onda to rade i navijači. Neka psihologijska istraživanja pokazuju da identificirati sebe sa svojim nacionalnim sportskim timom i sportski navijati utječe pozitivno na psihološko zdravlje. Pri tome, prema psihologu Danielu Wannu, postoje tri kategorije: navijači koji se visoko identificiraju s nacionalnim timom, srednji i oni koji se povremeno uključe. Prvima je ta identifikacija dio osobnog identiteta, a mi smo nacija u kojoj je velik dio navijača na taj način identificiran s nogometnom momčadi. Također, kako sportska ekipa ide dalje kroz samo natjecanje i cijela se društvena zajednica veže uz to. Ljudi se i međusobno osjećaju povezani s nečim višim što im pomaže da se kratkoročno osjećaju dobro i daje nadu, a to osobito djeluje kada se ljudi zbog općeg stanja u društvu osjećaju loše. No, ako se sjećate, kada smo 2008. izgubili od Turske već dobivenu utakmicu, nacija je tri dana pokazivala depresivne simptome...
Jesu li te amplitude zdrave?
To je pozitivan fenomen jer ljudima barem krako daje pozitivan efekt. Istraživanja pokazuju da ljudi tada malo zaboravljaju na svakodnevne probleme. Nije to samozavaravanje, realitet čeka, samo smo ga stavili na čekanje.
Gotovo su svi ludi za nogometom, koliko je taj sport biznis?
Danas je sport općenito, a pogotovo nogomet, postao biznis. To više postaje ekonomsko pitanje nego ono izvorno pitanje igre,sportskog duha i nadmetanja. To, kao i stalni imperativ rezultata, sportašima i njihovim trenerima stvara dodatni pritisak da stalno moraju pobjeđivati kako bi zaradili za sebe, za klub, omogućili bolji transfer, bolje se prodali...
Čini li vam se da je uspjeh tenisača Borne Ćorića i Marina Ćilića zbog nogometne groznice neopravdano u drugom planu?
Da nije nogometa u Rusiji, oni bi također, zasluženo, bili na pijedestalu. Slavilo bi ih se i spominjalo danima. Trenutačno i na Mediteranskim igrama naši sportaši postižu sjajne uspjehe, no očito smo nogometna nacija...
Ako sportaši narodu donose tako puno zadovoljstva, što bi političari mogli naučiti od njih?
Sport njeguje prave vrijednosti, rad, poštenje, trud, odricanje, žrtvu. Da bi netko postao vrhunski sportaš mora imati i vjeru i ogromnu želju za uspjehom. A naši političari? Čini mi se da je u njih više prisutna želja da afirmiraju sebe nego da svojim radom pomognu svima nama, što im je posao i zadatak. Kod nekih od njih kao da nedostaje rada, truda, poštenja te povjerenja i poštivanja naroda. Nema ni pravog cilja ni strategije. A sve to resi dobrog vođu, trenera. Osim cilja i vizije treba imati i apsolutnu posvećenost cilju te da se na putu do tog cilja ne skreće, a naši se političari često daju skrenuti s puta jer ne mogu odoljeti egu, moći, novcu, statusu, povlasticama.
Nogometni izbornik Zlatko Dalić govori o poniznosti, dostojanstvu, iskreno priznaje kad igra nije bila dobra. To ne čujemo od političara...
To su neke od temeljnih ljudskih vrijednosti. Biti radišan iistodobno samokritičan. Realan i skroman. Sviđa mi se to što je izbornik rekao. Uspio je održati kontrolu i spriječiti euforiju jer naše sportaše često obuzme euforija i jako smo sretni iako natjecanje još traje i ništa još nije gotovo. A za sportaša nije dobro postane li zadovoljan. Sretan da, li nikad zadovoljan. Da smo sad upali u zamku pozitivnih emocija i prepustili se euforiji, došlo bi do pada, podsvjesno manjeg angažmana, i onda se lako dogodi da se iduća utakmica izgubi. Ovaj put to se ne događa jer izbornik drži konce, i drži ih dobro. A političari bi apsolutno trebali paziti i na dostojanstvo nacije jer oni predstavljaju sve nas. I tim bi se poslom trebali baviti samo oni koji su toga svjesni i koji zaista
imaju osobnu odgovornost. Ne samo za sebe i svoju riječ koji su dali – a naši političari doista svašta govore, pogotovo prije izbora – nego i odgovornost prema narodu koji im je i dao povjerenje.
Čini li vam se da idemo obrnuto pa da, kada je nepoštenje u pitanju, sportaši uče od političara?
Uvijek je to stvar osobnog digniteta, dostojanstva i morala. Ipak, činjenica jest da se sportaše često izrabljuje, svodi ih se na nešto što se kupuje i prodaje te se na njima zarađuje, pa se neki sportaši znaju osjećati iskorišteno. Zato smo mi kao struka, sportski psiholozi, tu da i sportaše i trenere učimo pozitivnom pristupu, da im sport bude baza gdje će iskoristiti svoje
potencijale da bi postali bolje osobe i sretniji ljudi.
Koje su slabe karike naših sportaša?
Ne bih rekla da su naši sportaši po nečemu različiti i deficitarni. Općenito, ima sportaša koji su rođeni pobjednici, imaju pobjednički mentalitet i predispozicije, ali im malo nedostaje do uspjeha. Tu puno znači sportski psiholog koji pomaže da ovladaju emocijama, suoče se s natjecateljskim stresom, kontroliraju pažnju i koncentraciju, bolje funkcioniraju s ekipom... Posao sportskog psihologa sličan je trenerskom, a rad sa psihologom nije samo za one koji imaju problema već i za one koji jednostavno žele biti bolji. Ako mogu nešto izdvojiti, rekla bih da je za hrvatske sportaše tipično da su – borci. Njima, kao i našem narodu općenito, ništa
nije dano i to nas tjera da više grizemo. To je taj naš borbeni duh.
Kako tumačite da je upravo u nogometu najviše korupcije, kriminala i huliganstva?
Dijelom zbog masovnosti, to je najrasprostranjeniji sport. Objašnjenje za novac jest u tome što se uz taj sport vežu skupine kojima nogomet nije samo sport nego platforma za biznis, novac, statusna obilježja. U takvim okolnostima, na prvome mjestu više nije sportaš, već su iza njih kao paravana na prvome mjestu financijski ili drugi interesi. Sport bi trebao simbolizirati zdrav život, a događa se kontradiktorna situacija da se sad uz njega najviše reklamiraju pivo, klađenje i nezdrave grickalice.
Luku Modrića i Dejana Lovrena slavi se kao junake, a zanemaruje se da su osumnjičeni za laganje?
To je optimizam pamćenja, u stilu – pamtim samo sretne dane. Možda je to licemjerno jer pitanje je što ako se situacija okrene. No, na ovaj način, kada nacionalna reprezentacija ostvaruje uspjeh, i svaki se čovjek osjeća uspješno.
