Među onima koje su vaterpolisti isticali kao zaslužne za naslov prvaka svijeta, uz kondicijskog trenera Peru Kuterovca i fizioterapeuta Damira Luketića, našla se i jedna krhka dama.
Na velikom dočeku u Zagrebu zlatni dupini su svojoj sportskoj psihologinji Renati Barić (45) priredili špalir i ovacije, što je uz reakciju navijačkog mnoštva dovelo do njezine borbe sa suzama radosnicama. Kada vaterpolisti slave, onda rijetko tko ostane suh, tako je u Budimpešti bilo i sa psihologinjom Renatom. Obredu skakanja i guranja u bazen nije pristupila dragovoljno, u tome su joj neki od igrača “pripomogli”.
– To uopće nije bilo dragovoljno, što se mene tiče. Malo sam neiskusna u tim stvarima, ovo mi je bilo prvo veliko natjecanje na kojem sam bila s vaterpolistima. Nekoliko minuta prije kraja finala, kada je već postao jasno da će dečki postati svjetski prvaci, čula sam da bi mi se to moglo dogoditi. Probala sam se skloniti, u tome sam i uspjela na neko vrijeme, no onda me ugledao Luka Lončar koji je izašao iz bazena i potrčao za mnom. U posljednji tren uspjela sam na sudački podij baciti tenisice i mobitel – kaže prof. dr. sc. Renata Barić, sveučilišna profesorica. Predaje na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu kojem zahvaljuje, kao i svojoj obitelji, a s vaterpolistima surađuje od travnja 2016.
– Kada su me zvali prvi put, nekoliko mjeseci prije Olimpijskih igara u Riju, rekla sam izborniku Ivici Tucku da je za Igre već kasno, da nemamo dovoljno vremena i da ne možemo napraviti čudo jer to je proces za koji treba vremena. Sada, nakon 15 mjeseci, ipak se vidi psihološki pomak. Vidim da to osjećaju i igrači i izbornik, ali i njihovi suparnici i njihovi mediji koji su spominjali da hrvatska u svom stručnom stožeru ima i psihologa i da nam je momčad sada mentalno jača. Psihološka priprema samo je jedan dio pripreme sportaša, ova je momčad bila vrhunski pripremljena, i kondicijski i tehničko-taktički, tako da je ovaj psihološki dio imao svoje čvrsto pokriće – kaže profesorica. Koja je još reprezentacija u Budimpešti imala svog psihologa?
– Italija je imala stariju kolegicu koja je već 30-ak godina u reprezentaciji i sa sadašnjim izbornikom i pomoćnim trenerom radila je još dok su bili mladi igrači. Srbi na licu mjesta nisu imali psihologa, no čini mi se da su prošle godine surađivali s jednim kolegom – kaže. A baš je polufinalna utakmica sa Srbima bila ogledni primjer neke nove mentalne snage hrvatskih dupina. Jer, uoči tog dvoboja trebalo je u drugi plan potisnuti kompleks manje vrijednosti nastao na tri uvjerljiva poraza na posljednja tri velika natjecanja.
– Uopće nisam inzistirala da naša priprema ide u tom smjeru. Kao i za svaku drugu utakmicu, radili smo na planu mirnoće, koncentracije, strpljivosti i ustrajnosti u provedbi naših taktičkih ideja. Nismo govorili o stvarima za koje ne želimo da se događaju, pa nismo spominjali komplekse, ali smo pričali o našoj snazi i taktičkim ciljevima – ističe R. Barić.
Osoba od povjerenja
Nakon velike pobjede nad tada aktualnim olimpijskim, svjetskim i europskim prvacima Srbima i uoči finala s domaćinima Mađarima, izbornik Tucak prilično je glasno i opetovano naglašavao da je Hrvatska u Budimpeštu došla po zlato. A to je pomalo odskakalo od onoga što psiholozi uoči takvih utakmica propovijedaju.
– Jedna od karakteristika psihologa jest da prilagodi način rada ljudima s kojima radi i da to implementira u njihov mentalitet. To što je govorio izbornik odražavalo je sklop mentalne gladi za najvišim ciljem, a gospodin Tucak je u tom trenutku očito osjećao da smo mi za zlato posve spremni i unatoč tome što ga treba osvojiti u hramu vaterpola velesile kao što je Mađarska. To je bio sportski način izražavanja vjere u svoje mogućnosti. To je bio okvir cijele priče, no mi ni u jednom trenutku nismo iz vida izgubili proces – način na koji ćemo to realizirati. Zato nije bilo rezultatskog pritiska – naglašava profesorica, a o izborniku kao suradniku kaže:
– Bez visoke razine suradnje s izbornikom i njegovim stožerom posao psihologa je nemoguć. Uostalom, on je bio taj koji me je prvi kontaktirao i koji je poželio suradnju sa psihologom.
Objašnjava i kako je izgledao njezin rad s vaterpolistima kroz pripreme i natjecanje.
– Nisam cijelo vrijeme s njima bila na pripremama jer bi to dečkima bilo prenaporno. Takav je bio dogovor. Dolazila sam povremeno, na dva-tri ili tjedan dana, a kada god sam bila s njima, odradili bismo nekoliko grupnih radionica, ali i kratkih dnevnih razgovora s trenerima. Nekad je to bio rad na njihovu zajedništvu u obliku nekih igrica, takozvanog “team buildinga”... Između toga radila sam individualno s igračima. Nekad su to bile tehnike relaksacije, a nekad smo razgovarali o stvarima koje ih muče. Nekad 10 minuta, a nekad sat vremena, u hodu, u vožnji do bazena...
Čini se da je zlatnim dupinima postala osoba od povjerenja.
– Mislim da jesam i da sam bila njihov “link” prema izborniku. Pomagala sam izborniku da lakše i brže osjeti njihove potrebe i pravovremeno reagira te da se neke njegove zamisli o karakteristikama igre i željenom mentalnom stavu lakše provedu i ustabile kod igrača. Za cijelu momčad bila je vrlo važna i njezina suradnja s kapetanom i ponajboljim svjetskim vaterpolistom Sandrom Suknom.
– Nije etično isticati što sam radila s pojedincima, no za Sukna mogu reći da je on meni bio od velike pomoći. Nas dvoje razgovarali smo dosta o momčadi, o onim stvarima za koje on misli da su potrebne u našem radu. Uostalom, nekim igračima je trebala veća, a nekima manja psihološka podrška. Treba poštovati i igračevu potrebu da u nekom trenutku to i ne želi, da ga se ne remeti u rutinama na dan velike utakmice. To su sve vrhunski sportaši, imaju svoje rutine, pojedinačne i momčadske. Moj je posao da svoj rad uklopim u taj njihov uhodan sustav što je i za mene bilo novo iskustvo. To je nešto što je trebalo na licu mjesta osluškivati i opažati – ističe prof. Renata Barić, koja je pročelnica sekcije za psihologiju sporta i tjelesnog vježbanja Hrvatskog psihološkog društva. A ono pak psiholozima, za rad sa sportašima izdaje posebne dopusnice. Prof. Barić sa sportašima radi već više od 12 godina.
Pripremala sam i veslače
– Prije nekoliko godina surađivala sam sa šest naših rukometnih reprezentativaca, a pripremala sam i naš četverac na pariće za Olimpijske igre u Londonu, što je bila vrlo uspješna suradnja. Trenutačno radim s nadarenim gimnastičarom Tinom Srbićem, a radila sam i s Marijem Možnikom. No ima nekih sportaša, iz tenisa, rukometa i nogometa, koji mi nisu dali dozvolu da ih spominjem. Uostalom, i moj način rada je taj da ja budem igrač iz pozadine, a nikako netko tko drugima nešto docira i tko je u prvom planu – zaključuje.
Opet DUPINI. To je stvarno PROVOKACIJA. Stalno s pokvarenom namjerom iritiraju čitatelje.