Margaretha Geertruida Zelle, koja je ušla u povijest kao Mata Hari, rodila se na današnji dan, 7. kolovoza 1876., u nizozemskom gradu Leeuwardenu. Prve godine njena djetinjstva bile su bezbrižne i idilične. U želji da joj stvori čvrste temelje za život u visokom društvu, njen otac, imućan klobučar, obasipao ju je poklonima, omogućio joj je luksuzan život i školovanje u vrhunskim obrazovnim ustanovama. No, poput kule od karata, ta se bajka iznenada srušila. Kada je Margaretha bila tinejdžerica, godine 1889., njen otac je bankrotirao, što je nedugo zatim dovelo do razvoda njenih roditelja i raspada obitelji. Samo dvije godine kasnije njezina majka umire, nakon čega je tada 15-godišnja Margaretha bila prepuštena rodbini koja ju je ubrzo poslala u Leiden kako bi se odškolovala za odgojiteljicu. Tu je pak za mladu djevojku uslijedila nova, neugodna epizoda. Ravnatelj škole ubrzo je ‘bacio oko’ na nju te joj se počeo otvoreno udvarati. Doznavši to, Margarethin skrbnik ju je odmah ispisao iz škole, no to je za nju bilo rješenje jednog problema, ali i otvaranje niza drugih životnih problema, jer ostala je sama, bez potpore i bez jasne vizije vlastite budućnosti. Pred njom je tada bio samo jedan cilj – čim prije pronaći izlaz iz siromaštva. Jedini put koji je tada, u očaju, vidjela kao spasonosno rješenje bio je brak. Sa samo 18 godina Margaretha je stoga napravila korak koji je iz korijena promijenio njenu trenutačnu situaciju, ali i trasirao njen budući životni put - odlučila je odgovoriti na jedan intrigantan oglas koji je pročitala u novinama i koji je privukao njezinu pažnju. Bio je to oglas Rudolfa MacLeoda, 20 godina starijeg nizozemskog časnika. Kao kapetan u kolonijalnoj vojsci MacLeod je tada bio stacioniran u tadašnjoj Nizozemskoj Istočnoj Indiji, današnjoj Indoneziji, te je putem oglasa tražio mladu ženu koja bi mu pravila društvo u dalekim krajevima. Za Margarethu, njegova je ponuda predstavljala izlaz iz agonije siromaštva i neizvjesnosti, jer tim bi brakom brzo stekla financijsku sigurnost, ali i društveni status. No, nije tada niti slutila da će ta brzopleta, mladenačka odluka, donesena u stanju potpunog očaja, postaviti temelje njene buduće nevjerojatne transformacije u misterioznu i fatalnu Matu Hari.
Samo nekoliko dana nakon prvog susreta Margaretha i nizozemski kapetan MacLeod su se vjenčali, a ubrzo nakon toga preselili su se u današnju Indoneziju. Živjeli su na Javi i Sumatri, no njihov je brak bio daleko od sretnog. Mračna je istina ubrzo isplivala na površinu, Rudolf je bio alkoholičar, sklon nasilju, avanturama i nevjeri. Svoju je mladu suprugu otvoreno ponižavao, ali i
krivio za svoju stagnaciju u vojnoj hijerarhiji. Tvrdio je da su njezino ponašanje i reputacija naštetili njegovom ugledu kod nadređenih, zbog čega je ostao bez željenih promaknuća unutar kolonijalne vojske. Te su grube i neosnovane optužbe dodatno narušile njihov već ionako ozbiljno poljuljan odnos, produbivši jaz između supružnika. Iako se Margaretha našla u mučnoj atmosferi stalnih kritika i emocionalnog zlostavljanja, u tom se turbulentnom odnosu ipak rodilo dvoje djece, sin Norman-John i kći Louise Jeanne - Nonnie.
Obiteljska tragedija i novi identitet
Ubrzo nakon sretnih događaja rođenja djece, obiteljski život MacLeodovih je 1899. godine pogodila velika tragedija, oboje djece se teško razboljelo. Kći Nonnie jedva je preživjela, no dvoipolgodišnji sinčić Norman je preminuo. Iako se tada proširila priča da je djecu otrovala dadilja, danas se vjeruje da je uzrok smrti dječaka bila komplikacija uzrokovana liječenjem kongenitalnog sifilisa, bolesti koju je Rudolf prenio na Margarethu, a ona je potom zarazila djecu. U to se vrijeme sifilis liječio toksičnom živom, što je bila izuzetno opasna praksa koja je sa sobom nosila ozbiljne rizike i teške nuspojave. U najtežim slučajevima trovanje živom moglo je dovesti i do smrti pa se pretpostavlja da je upravo to i bilo kobno za malog Normana.
Nakon tragičnog gubitka djeteta, par se vratio u Europu, gdje su se 1906. godine službeno rastali. Skrbništvo nad kćeri najprije je dobila Margaretha, no njen bivši suprug Rudolf kategorički je odbijao plaćati alimentaciju te je tako, ostavši bez sredstava za život, bila prisiljena prepustiti mu kćer. Nakon toga svog bivšeg supruga više nikada nije vidjela. S 26 godina Margaretha se ponovo našla u agoniji, na ulici, bez novca, bez posla i bez obitelji. Ostala je potpuno sama te se 1903. godine preselila u Pariz. U boemskoj atmosferi grada u kom se miješaju različiti kulturni utjecaji Margaretha je pronašla plodno tlo za osobni rast, pa je metropola svjetla i umjetnosti ubrzo postala pozornica njene spektakularne transformacije u novi identitet – intrigantnu Matu Hari.
Kako bi zaintrigirala i fascinirala europsku publiku sofisticiranog ukusa u pariškom kabaretu i raskošnim umjetničkim salonima, pažljivo je iskonstruirala priču o svom egzotičnom podrijetlu. Predstavljala se kao javanska princeza koja potječe iz drevne kraljevske loze i odrasla je u raskošnim palačama, okružena mističnom kulturom i tradicijom. Po drugom scenariju, predstavljala se kao kći indijske hramske plesačice, čiji je život od djetinjstva bio posvećen umjetnosti i duhovnosti te svetim orijentalnim plesovima i ritualima. Tom je dvostrukom ulogom vješto stvarala privid da je čuvarica drevnih, svetih znanja orijentalnih plesova, koji su istovremeno bili i umjetnost i molitva, čime su njeni nastupi dobili notu mističnosti, jer bili su karta za putovanje u egzotične, daleke kulture.
Debitantski nastup Mate Hari u muzeju Musée Guimet, 1905. Godine, bio je neviđena senzacija. Njezin ples bio je vješto upakiran u priču o egzotičnoj umjetnosti i religiji, a svaki pokret njezina tijela bio je pažljivo osmišljen kako bi dočarao mistične rituale dalekih zemalja. Provokativnim stilom, s postupnim skidanje velova, sve dok nije ostala gotovo potpuno naga, snažno je uzburkala pariško društvo vješto pri tom stvarajući iluziju da publika svjedoči nečemu svetom i drevnom, a ne tek erotskom spektaklu. Graciozni pokreti ruku i hipnotički pokreti kukova bili su predstavljeni kao drevni simboli plodnosti i duhovnosti, dok je postupno skidanje velova tumačeno kao ritualno otkrivanje dublje istine. Ta vješta manipulacija percepcijom omogućila je Mati Hari da balansira na tankoj liniji između provokacije i prihvatljivosti. To je njene nastupe u očima tadašnjeg visokog društva istovremeno činilo i šokantnima, ali i dostojnima poštovanja.
Opasna mreža špijunaže
Za kratko vrijeme Mata Hari je postala najtraženija egzotična plesačica i kurtizana u Europi, a njezini su ljubavnici redom bili visoki vojni časnici, političari i bogati industrijalci iz raznih zemalja. No, kada je 1914. godine izbio Prvi svjetski rat, njezina je karijera plesačice već bila na zalasku. S obzirom na to da je bila državljanka neutralne Nizozemske, Mata Hari se mogla slobodno kretati i prelaziti granice, te je zbog toga, ali i zbog njenih brojnih veza s utjecajnim muškarcima, postala sumnjiva obavještajnim službama. Iako su detalji njezine navodne špijunske karijere nejasni, pretpostavlja se da je ta epizoda njenog života započela u jesen 1915. godine, kada je Mata Hari boravila u Haagu, gradu koji je, zbog neutralnosti Nizozemske, u Prvom svjetskom ratu bio središte diplomatskih aktivnosti. U njezinim brojnim vezama i kontaktima koje je imala u različitim društvenim krugovima njemački je konzul Karl Kroemer tada prepoznao veliki potencijal. U ime njemačke obavještajne službe Kroemer je stoga ponudio Mati Hari 20.000 franaka, a od nekadašnje se plesačice tražilo da zauzvrat postane njemačka špijunka, koja će djelovati pod tajnim kodnim imenom H-21. Bio je to trenutak kada se Mata Hari, očajnički tražeći financijsku sigurnost u nesigurnim vremenima, uplela u opasnu mrežu međunarodne špijunaže, što će za nju imati duboke i teške, a u konačnici i kobne posljedice.
U ljeto 1916. godine, kada je bila potpuno opčinjena strastvenom vezom s mladim ruskim kapetanom, Vadimom Maslovom, život Mate Hari dobio je novi, neočekivani obrat. Zapazio ju je ugledni šef francuske protuobavještajne službe, kapetan Georges Ladoux, koji je u njenim jedinstvenim talentima također prepoznao priliku za suradnju. Mata Hari se s Ladouxom susrela u diskretnom pariškom kafeu, daleko od znatiželjnih očiju, a kapetan joj je tada ponudio vrtoglavu svotu od čak milijun franaka. Bio je to iznos koji bi joj, pristane li biti francuska špijunka, osigurao bezbrižnu budućnost. Za Matu Hari, koja je maštala o idiličnom životu s Maslovom, bila je to prilika da svoje snove pretvori u stvarnost. Nakon kratkog oklijevanja, pristala je na Ladouxov prijedlog, ne sluteći tada da je ta odluka početak njezinog kraja.
Kobna igra dvostruke agentice
Mata Hari je vrlo brzo dobila prvi zadatak koji je trebala odraditi za Francuze - od nje se tražilo da zavede njemačkog vojnog atašea u Madridu, majora Arnolda Kallea, te da pri tom od njega izvuče vojne tajne. No, nesigurna i naivna u ulozi špijunke, ona je tijekom susreta, pokušavajući doznati nešto od njega, Kalleu nesmotreno odala neke naoko beznačajne informacije, te je on vrlo brzo prozreo njezinu igru.
U siječnju 1917. Kalle je u Berlin poslao šifrirane radio-poruke u kojima je detaljno opisao aktivnosti njemačkog agenta H-21, navodeći pri tom podatke koji su nepogrešivo ukazivali da je riječ o Mati Hari. Te su poruke bile poslane starim kodom koji su Francuzi već dešifrirali, što su Nijemci tada već dobro znali. U toj složenoj igri obmane Nijemci su namjerno, koristeći taj probijeni kod, puštali da informacije cure do francuske obavještajne službe. To im je omogućilo da plasiraju dezinformacije, ali i da testiraju opseg francuskih kriptografskih sposobnosti. Žrtvovanjem određenih informacija Nijemci su tada postigli veći strateški cilj - kompromitiranje Mate Hari kao agenta. Tim su je proračunatim potezom "otpisali", prepustivši ju na milost i nemilost Francuza.
Nakon što je francuska obavještajna služba presrela njemačke poruke, namjerno poslane zastarjelim kodom, šef francuske protuobavještajne službe, kapetan Georges Ladoux dobio je prividno čvrste "dokaze" na temelju kojih je mogao uhititi Matu Hari zbog njezinih špijunskih aktivnosti. Ne sluteći da se oko nje plete mreža i steže smrtonosni obruč, Mata Hari je nastavila sa svojim uobičajenim životom, no ubrzo je bila uhvaćena u pažljivo osmišljenu zamku njemačke taktike i francuske želje za pronalaskom žrtvenog jarca. I prije no što je shvatila ozbiljnost situacije, njezina je sudbina bila zapečaćena.
"Kurtizana - priznajem. Špijunka - nikada!"
Dana 13. veljače 1917. Mata Hari je uhićena u svojoj hotelskoj sobi u Parizu te je odvedena u zloglasni zatvor, Saint-Lazare. Suđenje, koje je započelo u srpnju, ličilo je na pravosudnu farsu. Atmosfera u sudnici bila je nabijena predrasudama i ratnom histerijom, a umjesto nepristranog razmatranja dokaza, koji su bili ili zanemareni ili namjerno izostavljeni, sudski se proces pretvorio u svojevrsni spektakl, u sredstvo političke manipulacije i propagande, što je pokrenulo sumnje da je ishod bio unaprijed određen, odnosno da je Mata Hari bila osuđena i prije no što je suđenje uopće i započelo. Naime, Francuska je u to vrijeme trpjela goleme gubitke na bojištu, što se snažno odrazilo na moral nacije te je Vladi bio hitno potreban žrtveni jarac. Kao strankinja i kurtizana slobodnog duha i sumnjivih veza, Mata Hari je bila savršena za tu ulogu. Tužiteljstvo, predvođeno Pierreom Bouchardonom, optužilo ju je da je njezina špijunaža izravno uzrokovala smrt najmanje 50.000 savezničkih vojnika, iako za tu tvrdnju nikada nije predočen niti jedan konkretan dokaz.
"Kurtizana - priznajem. Špijunka - nikada!" branila se Mata Hari, no sve je bilo uzalud. Za manje od sat vremena Vojni sud ju je proglasio krivom i osudio na smrt. U zoru, 15. listopada 1917. godine, 41-godišnja Margaretha Zelle dovedena je pred streljački vod na poligonu u Vincennesu. Odbila je da joj stave povez na oči te je prkosno pogledala svakog od dvanaest vojnika u streljačkom vodu, a zatim im je, koketno i zavodljivo, poslala poljubac, kao da im oprašta. Uslijedio je trenutak tišine nakon kojega su odjeknuli smrtonosni pucnji koji su okončali život Mate Hari. Nitko od njezine obitelji niti brojnih ljubavnika nije želio preuzeti mrtvo tijelo, te je ono donirano u medicinske svrhe. Njezina glava bila je balzamirana te se godinama čuvala u Muzeju anatomije u Parizu, no kako se pretpostavlja, 1954. godine, kada se muzej selio na novu lokaciju, glava Mate Hari misteriozno je nestala, što je zagonetnoj priči dodalo još jedan sloj misterije. Nestanak balzamirane glave potaknuo je brojne spekulacije, od toga da ju je netko ukrao zbog morbidne fascinacije, pa do toga da se nalazi pohranjena u nekoj privatnoj kolekciji, no sve do danas njena sudbina nije razjašnjena.
Iako je od njenog pogubljenja prošlo više od stoljeća, priča o Mati Hari, fatalnoj ženi koja je utjelovila misteriju, zavođenje i opasne intrige i dalje fascinira javnost diljem svijeta i intrigira nove generacije. O priči koja balansira između istine i mita napisane su knjige i snimljeni filmovi, no na temelju deklasificiranih dokumenata, detaljnih analiza sudskih spisa te pisama suvremenika, s godimana se počela stvarati jedna drugačija slika koja baca potpuno novo svjetlo na život Mate Hari koja je, kako se čini, bila više žrtva ratnih okolnosti i društvenih predrasuda jednog vremena, negoli krivac i vješta špijunka.
Otvori KEKS Pay
Tako se "zaboravilo" da je Aleksandar Karađorđević potpisao Rapallski sporazum i dao Zadar i otoke Italiji. Pogledati u Hrvatskoj enciklopediji Rapallski ugovor