Slijepa božica pravde dosad nije bila milostiva prema Hrvatskoj. Na tom komadiću lijepe zemlje što se prostire između Drave i Jadrana pravde nema na mnogim razinama. Pravdu tako priželjkuju hrvatski ratnici, koji u današnjoj Hrvatskoj ne vide ideale za koje su se borili.
Za pravdom vapi prezreno radništvo, koje je za tajkunizacije završilo na ulici, gledajući s pločnika kako različiti grabežljivci raznose što stignu. O pravdi su dugo razmišljali umirovljenici, godinama zakidani, jedva spajajući kraj s krajem, daleko od dostojanstva koje bi trebalo pratiti pozne godine. Ima li uopće još smisla nadati se da bi se, barem u nekom segmentu nepravde, mogla odjednom pojaviti pravda? Ima li smisla nadati se da bi, nakon petnaest godina, ratno profiterstvo moglo biti kažnjeno, da bi oni, koji su na različite načine opljačkali ovu zemlju, mogli ostati bez tog blaga jer, jednostavno, nije pravedno da zadrže ono što im ne pripada?
Nekako se ne ufam previše da će trenutačna politička rasprava o kažnjavanju ratnih profitera uroditi stvarnim rezultatima. Ali ta je sumnjičavost razumljiva. Jer, osim što se rasprava razbuktava uoči izborne godine, puno smo se puta uvjerili da su se u Hrvatskoj negativci uvijek uspijevali izvući, a novcem kojega su se domogli nečasnim poslovima danas kupuju bolju prošlost i smiruju nečistu savjest. Naravno, ako ih muči. No, bez obzira na to može li ratno profiterstvo biti proglašeno ratnim zločinom ili ne može, prosječni Hrvat zna da je to bila agresija unutar agresije, da se u vrijeme rata, dok se netom uspostavljena država borila za opstanak, dogodio gospodarski genocid. Hrvatska je isisana i izmrcvarena, a za to nitko nije odgovarao.
I danas ima ljudi, uglavnom iz visokih struktura nekadašnje HDZ-ove vlasti, koji smatraju da je za državu gotovo suicidalno baviti se tim stvarima, otvarati stare rane, raspetljavati mračne epizode jer su, primjerice, samo posebno skovani ljudi mogli u ratu pod embargom nabavljati oružje na crnom tržištu. Za neke koji bi i sami mogli puno ispričati o tom vremenu, jer su bili neposredni svjedoci događaja, već same priče o tome da bi se nezakonitosti koje su se dogodile tijekom ratnih godina mogle istraživati ravne su izdaji nacionalnih interesa. Kao da bi se temelji hrvatske države zbog toga rasklimali, poput gnjiloga babina zuba.
No, moja Hrvatska neće biti ni ljepša ni čvršća ni stabilnija ni razvijenija ako se o tome bude šutjelo. Zašto bi šutnjom bili zaštićeni paraziti i kriminalci koji su koristili ratnom situacijom, pravnom nezrelosti sustava i benevolentnim političkim ambijentom za lopovluke? Zašto bi Hrvati i dalje trebali biti zbunjeno stado pasivnih promatrača? Možda su samo posebno hrabri ili posebno pustolovni ljudi mogli, primjerice, kupovati oružje na crno, ali ti ljudi nisu trošili svoj novac, nego hrvatski, nisu imali svoje račune, nego državne, nisu nastupali sami, nego je iza njih stajala država. I ti ljudi, ma koliko bili zaslužni, nisu imali pravo prisvajati ni taj novac ni to oružje. A ipak su to radili.
Ako se s pravom postavlja pitanje zašto je u Vukovaru nedostajalo oružja, zašto bi bio grijeh pitati tko je prisvojio oružje koje je trebalo biti u kontejnerima što su u Hrvatsku stizali prazni? Možda se na kraju nikome neće dogoditi ništa, možda se više ništa i ne može napraviti, ali neka tim predatorima, koji su kao pijavice isisali iz vlastitog naroda, barem jedan dan bude neugodno, neka se barem jedan dan osjete nespokojni u obilju koje su prigrabili i neka ih prožme tjeskoba da bi bez svega mogli ostati. Jer oteto je ipak prokleto. Ako ima pravde.
Otvori KEKS Pay
