Kad je Vladimir Šeks prošle srijede u sabornici čitao objašnjenje HDZ-ova prijedloga koji je trebao otvoriti vrata pritvora njegovu bivšem prijatelju i stranačkom suborcu Branimiru Glavašu, kao ključni argument iznio je da su nove spoznaje bacile drukčije svjetlo na taj slučaj.
U Hrvatskoj se, kazao je Šeks, sudi trinaestorici optuženih za ratne zločine, neki su i nepravomoćno osuđeni, ali svi se brane – sa slobode. Zašto bi, dakle, samo Glavaš čamio iza rešetaka? No, iz Banskih dvora iste večeri stiže argumentacija koja tumači zašto Glavaš nikako ne smije biti oslobođen. Petero je osumnjičenih pritvoreno zbog ubojstava civila na Dravi, pa kako bi Glavaš, kao prvoosumnjičeni među njima, jedini mogao ostati na slobodi, pitanje je poslano te večeri s druge strane Markova trga.
Nema se što reći, sva tumačenja drže vodu. Jedino što bode oči jest da se potpuno istom argumentacijom brani čas sloboda, a čas pritvor. I što to, naravno, čini ista politička stranka. Koja je usto vladajuća u Hrvatskoj. Zbog nespretnog vrludanja u potrazi za stavom koji bi pomirio nepomirljivo – i oslobodio Glavaša i sačuvao uvjerljivost šefa HDZ-a i hrvatskog premijera koji u domaćoj javnosti i pred međunarodnom zajednicom govori da ratne zločine treba neselektivno i beskompromisno procesuirati – HDZ se odjednom suočio s krizom vjerodostojnosti.
Zato što ih zbog Glavaša boli duša, i što zbog njegova štrajka glađu ne mogu mirno spavati, a bogme i zato što HDZ-u politički nikako ne bi odgovaralo da Glavaš post mortem postane mučenik pa da ga i na izborima vuku kao teret na leđima, upetljali su se u raspetljavanje gordijskog čvora. A on se može samo presjeći. Raspetljavajući nerazmrsivo, na kraju su ispali plašljivi, osramoćeni i neiskreni. U punoj se raskoši pokazalo i do koje mjere politika zna biti licemjerna.
Ujutro je politika bila spremna osloboditi Glavaša, uvečer mu je ista ta politika okretala ključ u bravi još jedanput da vrata budu čvršće zaključana. Glavašev štrajk glađu nedvojbeno je njegov način da pokuša pritisnuti i pravosuđe i saborske zastupnike, kako bi mu, pritisnuti grižnjom savjesti zbog njegove moguće smrti, omogućili da se brani sa slobode. Budući da je Glavaš saborski zastupnik, politika to može potpuno legitimno i napraviti.
To, naravno, ima svoju cijenu, ali HDZ je znao da je ona visoka i prije nego što je Šeks, kao istaknuti vojnik u osloboditeljskoj misiji, stupio za saborsku govornicu. HDZ je znao i da će biti diplomatskih pritisaka, i da će se oporba s lijevog krila pobuniti, i da će to otvoriti pitanje uvjerljivosti transformacije i HDZ-a i Ive Sanadera, i da će se naći netko tko će pitati kakve veze takav zaokret ima s europskim ambicijama Hrvatske i njezine vlasti... Koliko god se sad HDZ-ov vrh trudio dokazati da nisu kanili pritisnuti pravosuđe niti dovesti u pitanje njegovu Ustavom zajamčenu neovisnost, ostaje činjenica da su sudjelovali u diskretnim razgovorima o Glavaševu oslobađanju.
Sanader se, istina, distancirao od dijela Šeksova prijedloga koji se ticao odbijanja pritvora za ubojstva na Dravi. Javno je rekao da se sa Šeksom nije dogovorio za taj, tzv. slučaj selotejp, nego za odbijanje pritvora zbog težine kaznenog djela u tzv. slučaju garaža. No, istodobno je tom izjavom priznao da je bio dio skupine koja je razmatrala saborski projekt Glavaš. Ako već govori da su mu važna načela, onda je pitanje koliko je uopće načelno dobro za premijera da ulazi u politički skovane paktove koji se na bilo koji način tiču pravosuđa. Pogotovu ako se na kraju kani predomisliti. I ako svoj imidž pokušava spasiti vješanjem Pedra.
Otvori KEKS Pay
