Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Oprost nije zaborav, oslobađanje od krivnje, rutina, nego nužni preduvjet slobode i prihvaćanje sebe

Osveta ne dopušta mogućnost novog početka te veže počinitelja za njegovo zlo djelo i njegove posljedice. Zato se oprost ne ograničava na reakciju
24. kolovoza 2018. u 11:26 1 komentara 653 prikaza
molitva
Foto: Marko Jurinec/PIXSELL/ Ilustracija

O opraštanju kad se piše i govori često dolazi do nesporazuma. Jedan od razloga što u uobičajenom shvaćanju kod ljudi pojam opraštanja može se tumačiti na različite načine, ovisno o perspektivi iz koje se govori o opraštanju i s kojeg motrišta ga sagledavamo bilo da je riječ o biblijsko-teološkom, psihološkom i sociološkom kutu. Kad razmatramo o praštanju najčešće je s motrišta žrtve kojoj je načinjena nepravda.

veliki četvrtak Papa Franjo oprao noge zatvorenicima: Svatko ima pravo promijeniti svoj život

Opraštanje je nužni preduvjet slobode i ono je zahtjevni proces i zato se ne treba bojati ako se ne uspije odmah oprostiti. Valja ga prije svega razlikovati od stvarnosti s kojom se često miješa. Tako opraštanje nije zaborav, sama dobra volja ili samo pomirenje. Ono nije nikako stvar rutine, ne može se svesti ni na pravednost, a još manje može biti očitovanje moralne nadmoći. Opraštanje nas prvenstveno vodi u našu nutrinu, što je teže nego optužiti druge procvate na tlu boli i pobjede nad sobom i oblik ljubavi dovedene do krajnosti. Zato su za nj potrebne duhovne sile veće od ljudskih sila. Proces opraštanja započinje pokušajem zaustavljanja agresije, nastavlja se sa željom da se oprosti i zatim se suočava s nužnošću priznavanja vlastite ranjivosti. Takvo priznanje vodi do poniznosti kao puta istine i do spremnosti da se iskustvo s nekim podijeli. Nadalje, k oproštenju vodi trijezna prosudba situacije, prepoznavanje, priznanje i kanaliziranje vlastite srdžbe te – jako važno – opraštanje samome sebi i prihvaćanje samoga sebe.

Grijeh u ljudskoj prirodi

Mnogi misle da oprost znači isto što i oslobađanje od kažnjavanja za počinjeno krivično dijelo. Međutim nije tako, jer oprost nije fizički čin, već duhovni. Možemo slobodno reći da je oprost bezuvjetna ljubav prema sebi. Grijeh je usađen u ljudsku prirodu. Nanosi nam štetu i bol, pa je normalno da se od njega želimo distancirati i zaštititi. U tu svrhu izgradili smo dva sustava, moralni i pravni. Moral je skup napisanih pravila koja govore što je dobro, a što je loše ponašanje. Glavni kriterij prema kojem se moral ravna jest savjest. Problem s moralom je to što je on relativni pojam, tako da ni svi pojedinci a ni sve društvene zajednice nemaju isti kriterij. Često nam nije jasno kako netko može mirno lagati, krasti, varati pa čak i ubijati i pri tome imati čistu savjest. Stoga smo ustrojili pravni poredak pred kojim svi, prema istim kriterijima, odgovaramo za kršenje zakona. Oba sustava temelje se na strahu od kazne.

Neki ljudi se više boje nečiste savjesti i moralne osude, dok se drugi više boje financijske i zatvorske kazne. Kako god bilo, svi duboko u sebi nosimo osjećaj da nismo dovoljno dobri i da griješimo, tako da nitko od toga nije pošteđen i svatko se sa svojim demonima bori na svoj način. Oprostiti znači uzeti u obzir razloge za počinjeno. Oprost nije odobravanje grijeha ni njegovo zanemarivanje, ignoriranje, zaborav. Dapače, oprost je suočavanje s njegovim uzrokom. Tek kad spoznamo genezu grijeha, moći ćemo se osloboditi. Oprost je odustajanje od ega, koncepta koji se temelji na borbi za opstanak i strahu od neimaštine. Iz osobnog iskustva znamo da je teško oprostiti jer nas ego muči s pitanjima na koja nema odgovora: zašto su drugi prema nama nepošteni, nepouzdani, nepravedni, okrutni, bezosjećajni, odakle im pravo da nas ne plaćaju, da nas ogovaraju, iskorištavaju, zašto nas ne vole i ne cijene kad im nismo za to dali povoda? To nas u odnosu na druge čini nemoćnima i u nama stvara potrebu za osvetom kako bismo lakše podnijeli ogorčenost zbog nepravde. Problem je što se ogorčenost pretvara u srdžbu, koja je gora muka od nanesene nepravde jer blokira protok energije i stvara bolest. Naš oprost ne može druge osloboditi njihove kazne. Slobodno možemo reći da je oprost bezuvjetna ljubav prema sebi. On nije namijenjen drugima, nego isključivo nama. Naš oprost ne može druge ljude osloboditi od njihove kazne jer je svatko odgovoran za svoja iskustva.

'Put zajedništva' Papa Franjo za jedinstvo svih kršćana

Zaboravlja se da oprost također znači tražiti oprost od drugoga. Ponekad je traženje oprosta puno teže od praštanja drugima jer nas u traženju oprosta često sprečava naša oholost, ne želimo se pokazati griješnima i slabima, odnosno ovisnima o drugima. Stoga je potreban istinski obrat perspektive u našem shvaćanju oprosta: treba prvo započeti propitivanjem sebe samoga o spremnosti i stvarnom ostvarenju traženja oprosta.

Jedna od zamki

Prema Nietzcheovu shvaćanju pomirenja, samo bijedne i rezignirane duše ne mogu praštati. Za Nietzchea nadčovjek prašta jer je moćan, snažno životan u sebi: nadčovjek je trajno pomiren sa sobom, sve potvrđuje pa tako i njemu učinjeno zlo prašta, koristi kao izričaj unutarnjeg rasta svoje moći. U oprostu ga ne zanima drugi, već njegova vlastita moć. Oprost oslobađa čovjeka od posljedica njegovih zlih djela te otvara mogućnost novog djelovanja. Oprost je izvorno svojstvo čovjekove djelatnosti jer je to jedina reakcija koja se ne ograničava na reakciju, nego djeluje na novi i neočekivani način. Osveta, naprotiv, ne dopušta mogućnost novog početka te veže počinitelja uz njegovo zlo djelo i njegove posljedice. Jedna od zamki krivo shvaćenog opraštanja je da se do njega dođe preko zaborava. Kad se u dobronamjernom prijateljskom savjetovanju upućuju riječi poput “prijeđimo preko toga”, “idemo dalje” ili “okrenimo novu stranicu”, najlakšim putem čini se zaborav. Ako zaborav ne ide sam od sebe, na scenu stupa potiskivanje. Naravno da umjesto unutarnjeg mira takvo shvaćanje praštanja kod žrtve može samo izazvati neurozu u raznim pojavama, a to znači štetu za duhovno zdravlje. Budući da bi praštanje, po nekoj zdravoj logici općenitog shvaćanja toga pojma, trebalo voditi boljem zdravlju, s namjernim zaboravom ili potiskivanjem postiže se upravo suprotan učinak i zapravo se negira sam pojam oproštenja, jer um bi htio, ali tijelo nije oprostilo. Zaborav također nije razborita metoda opraštanja ni zbog pitanja budućih povreda.

Žrtva kojoj je naneseno zlo, ako doista i zaboravi, pokazuje da ništa nije naučila od života i postaje laka meta za buduće slične povrede te je moguće da počinitelj bude upravo ohrabren da joj ponovno nanese isto ili slično zlo. Ako, dakle, ne treba zaboravljati, kako se žrtva koja želi oprostiti treba nositi sa spomenom na podneseno zlo? Opraštanje nije samo čin volje niti se dade zapovjediti. Oprostiti ne znači praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Nije rijedak slučaj da se miješaju pojmovi oproštenja i pomirenja. Površno shvaćeni ti pojmovi mogu zavesti čovjeka da pomisli kako se oproštenje sastoji u ponovnoj uspostavi istih odnosa koje smo imali prije povrede. U redovitim okolnostima, pomirenje je doista normalna i poželjna posljedica praštanja. Ali oproštenje nije isto što i pomirenje, niti pomirenje znači isto kao i prije. Oprostiti ne znači osloboditi počinitelja odgovornosti. Pitanje odnosa između pravde i oproštenja je velika tema koja zaslužuje posebnu pozornost, što prelazi okvire ovog rada. Ovdje valja istaknuti da pravda nastoji uspostaviti objektivna prava žrtve na društvenoj razini, dok je praštanje u prvom redu subjektivna kategorija koja se tiče prvenstveno duhovnosti same žrtve.

zaslužuju li? Papa zamolio oprost za svećenička zlostavljanja djece

Ne zato što se mora

Riječ je o dvjema različitim stvarnostima koje se ne smiju miješati, iako mogu utjecati jedna na drugu. Pravda se može zadovoljiti, a da se oproštenje nikad ne dogodi, kao što to pokazuju žalosni primjeri egzekucije osuđenika na smrt pred očima rodbine njihovih žrtava i pobornika smrtne kazne koji užasne zločine smatraju neoprostivima. S tim u vezi kod mnogih ljudi uvriježeno je mišljenje da oprostiti nekome znači odreći se vlastita prava na nadoknadu ili zadovoljštinu, odnosno osloboditi počinitelja dužnosti da nadoknadi ili dade zadovoljštinu. To praktički znači osloboditi ga odgovornosti, snošenja posljedica za učinjeno. Još ako se kod takve osobe nije dogodilo ni pokajanje, umjesto velikodušnog praštanja dobije se velikodušno ohrabrivanje nedjela i poticanje na njegovo ponavljanje.

Uskrs u Vatikanu SVJETLO USKRSA Papa apelirao na savjest političara i vojnih vođa: Zaustavite krvoprolića!

Kršćanin ne oprašta zato što mora, nego zato što vjeruje da po opraštanju u njegov život i u međusobne ljudske odnose dolazi anticipacija spasenja. Govor o međusobnom ljudskom praštanju zato nema svog uporišta doli u vjerskom uvjerenju da bez praštanja nema ni spasenja. Stoga se stvarnost oproštenja ne može dostatno ni motivirati ni vrednovati samo sociološkim ili psihološkim kategorijama. Iz ove male rasprave vidi se da se problemu opraštanja pristupa višeznačno i složeno i da opraštanje nije samo moralan problem nego i psihološki, sociološki, teološki pa naravno i filozofski, da je to delikatan problem i kako se čovjek nije uvijek spreman s njim suočiti. Upravo neizravan i metaforički govor o praštanju može potrebitim ljudima pomoći da uvide smisao i nađu hrabrosti za taj govor do punog duhovnog zdravlja.

EU fondovi Bjelovar
PRIJAVITE SE
Konferencija o atraktivnim mjerama za razvoj poduzetništva
HAMAG-BICRO
Priča o uspjehu
Obiteljska tvrtka iz Makarske: Naš sladoled tražen je i na drugim kontinentima