U ponoćnom redu za, tad, najnoviju videoigru stajao je i jedan muškarac, kako se to voli reći, u najboljim godinama. Ono što je dijelio s dvostruko mlađima oko sebe jest strast prema videoigri od koje se, znao je, neće odvojiti idućih dana. Tako je i krenula “karijera” pasioniranog igrača, ne usudimo se reći ovisnika, iako su simptomi identični ovisnosti o drogi. A u toj je situaciji trenutačno 13,1% učenika zagrebačkih srednjih škola. Redom dječaka koji su u prvom znanstvenom istraživanju o temi patološkog igranja videoigrica pokazali simptome ovisnosti! Među učenicama ta je brojka gotovo zanemariva, njih 1,8 posto ima problem “videoovisnosti”. U istraživanju su sudjelovala 184 učenika gimnazija i 143 iz srednjih strukovnih škola, a ispitivanje je bilo anonimno. Pojedini komentari učenika šokirali su i doc. dr. sc. Vesnu Bilić, jednu od autorica, poput “dodatka” o ljubavi prema videoigrici jer – uživa u krvi!
Više od Amerikanaca
Domaći učenici prednjače i u usporedbi s mladim Amerikancima koji u prosjeku tjedno igraju 13 sati. U Hrvatskoj je to sat dulje.
– Ovisnost o videoigrama ista je kao kod droge, samo nije riječ o kemijskoj ovisnosti. Ne mogu prestati igrati, a kad i pokušaju prestati, jednostavno ne mogu izdržati. Postanu nervozni i imaju tipični apstinencijski sindrom – opisuje dr. Bilić, napominjući kako su, prema nekim znanstvenim radovima, ovisnicima uočene i strukturalne promjene na mozgu.
Srednjoškolci ovisni o videoigrama pokazali su pet i više simptoma patološkog igranja. Konkretno, priznali su kako su preopterećeni igranjem igrica, osjećaju potrebu za igranjem da bi se osjećali zadovoljno, ne uspijevaju smanjiti broj sati koje provode pred kompjutorom, a igre im služe kao bijeg od problema, depresije... Rad dr. Bilić otkriva i kako je ovisnost o videoigricama češća kod učenika strukovnih škola negoli gimnazijalaca.
– Oni su manje vremenski opterećeni, pokazuju sva istraživanja. Na učenje troše jedan sat i sami smatraju da im programi nisu dovoljno interesantni, strahuju da se neće moći zaposliti. Lošiji uspjeh, stoga, potiče lošije samopoštovanje i tu se otvara čarobni krug te djeci netko mora pomoći da izađu – objašnjava dr. Bilić ističući samopoštovanje kao generator ove ovisnosti te dodaje:
– U igrici, naime, imaju osjećaj moći i ono što im nedostaje u stvarnom svijetu. Istovremeno, njihov stvarni svijet pati zbog, uvjetno rečeno, uspjeha u ovom fiktivnom. U to ime riskiraju gubitak prijatelja, manje vremena posvećuju učenju, napuštaju neke važne aktivnosti, počnu lagati roditeljima.
A dok problem dođe do roditelja, oni uglavnom, ne znaju što učiniti. Štoviše, roditelji su upravo oni koji i kupe videoigru.
Imponiraju djeci
– I nisu ni svjesni koliki je tu problem. Loš roditeljski nadzor, loše rješavanje problema, nedostatak roditeljskih pravila, čimbenici su rizika. Ovo potonje značajniji je uzrok negoli nasilje u medijima. Roditelji bi trebali znati sadržaj igrice koju djeca igraju – upozorava profesorica čiji je lanjski rad o vezi agresivnosti djece u osnovnim školama i videoigara utvrdio da 80,6 posto školaraca igra nasilne videoigre. Bila je to uostalom i strast norveškog ubojice Andersa Breivika za čiji su stravičan pokolj forenzičari utvrdili kako je vještinu pucanja stekao upravo pucajući u virtualnom svijetu.
– Videoigrice imponiraju djeci jer sudjeluju sto posto u tome, oni odabiru lik, oružje, pozicije, imaju perspektivu ubojice, a u igricama je privlačno nagrađivanje. I kad dijete koje ima lošije samopoštovanje, lošije ocjene, biva nagrađeno i uspješno u virtualnu svijetu, tada nažalost počnu imitirati ono ponašanje za koje su dobili nagradu – upozorava dr. Bilić.
O videoigrama ovisno 13 posto zagrebačkih srednjoškolaca
Ispitivanje pokazalo da simptome patološkog igranja više imaju učenici strukovnih škola od gimnazijalaca, a glavni je razlog to što moraju manje učiti
Komentara 13
Prvo, nije li Breivik igrao WoW? To ima veze s pucanjem i ciljanjem koliko i krava s baletom. Osim toga, vjerujem da pucanje iz virtualnog oružja ima veze sa stvarnim pucanjem također koliko i krava s baletom. Drugo, djeca ii tinejdžeri imaju hobije. Nekada su se skupljale marke, salvete ili sličice za albume ili se dopisivalo s ljudima s drugih kontinenata (zašto nitko nije dizao prašinu zbog te vrste prijateljstva, pa i takav \"sugovornik\" iz Afrike je mogao lagati i napisati o sebi što god hoće), danas se igraju video igre. Nema u tome ničeg loše sve dok se dijete kontrolira, tako da tu psiholozi imaju pravo (a danas roditelji daju kompjuteru da im odgaja djecu - nije komp kriv za rezultat nego oni), ali ovo o podsvjesnom utjecaju i odgajanju nasilnika je čisti bulls**t. Nasilnici se stvaraju prevelikim udovoljavanjem djeci, kao da su carevi i bogovi, i onda kada im nešto u životu ne ide, naprave dar-mar. A sad vas pozdravljam idem priklati kakvu nemoćnu baku ili dijete, to svi gameri rade, zar ne? (/sarkazam)
današnja strukovna škola je dobrim dijelom vezana uz informatiku.. mane se mora učiti? yeah right.. u takvim školama ima i dosta \"geekova\", igre su tu na domaćem terenu, istraživanje je čista debilana
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Psiholozi ponovno udaraju u samu bit i srz igara. One su produkt masonistickih-reptilo industrije koja indoktrinira nasu djecu i cini od njih ubojice i silovatelje. A sada ozbiljno. jeste li pomislili o prednostima videoigara? Poput ucenja stranog jezika (u 90%0% slucajeva, radi se o engleskom). Igre zahtijevaju brzo razmisljanje i odlucivanje, sto pomaze i u svakodnevnom zivotu. Vjerujem da postoji ovisnost o igri, ali ovo je malo prenapuhavnje. A to da uzivaju u krvi je standardan odgovor koje kazu kada zele navlaciti za nos ljude oko sebe. Psiholozi, gg!