Zanimanje za arheologiju obično poraste kad se dogodi kakvo važno otkriće koje mijenja sliku naše prošlosti ili utječe na neke uvriježene povijesne činjenice i narative. Mnogi tu humanističku znanost, koja proučava prošlost čovječanstva analiziranjem materijalnih dokaza, odnosno onoga što nam je ostalo od predaka iz prošlosti, smatraju egzotičnom. No ona je iznimno važna za razumijevanje i pisanje povijesti jer su rezultati njezina istraživanja važan dio cjelokupnog razumijevanja prošlosti, posebice za periode i područja za koje nisu sačuvani ili ne postoje pisani tragovi.
Arheologija nas poput vremenskog stroja vodi u prošlost i pomaže nam razumjeti svoje korijene, kulturu i identitet. Povezuje nas s precima, otvarajući nam prozor u njihov način života, rad i razmišljanje. Zapravo, arheologija je poput dragocjenog mozaika u kojem svaki pronađeni predmet, bez obzira na to je li riječ o keramici, alatima ili nakitu, predstavlja dio slagalice koja nam pomaže vidjeti širu sliku čovječanstva, njegovih iskustava i njegova položaja u vremenu. Bez tog mozaika naš svijet bio bi kao knjiga bez korica ili slika bez okvira, nedovršen, nejasan i lišen dubine. Arheologija je posebno važna za oblikovanje našeg identiteta jer nam pruža materijalne dokaze o tome tko smo i odakle dolazimo.
Ovih su dana tako u fokusu javnosti bili rezultati opsežnog DNK istraživanja koje nam je osvijetlilo podrijetlo i dolazak Hrvata na Jadran, a temelje se na nalazima najranijih slavenskih grobova na nalazištu Velim kod Zadra. A budući da je u tijeku jubilarna, 1100. obljetnica uspostave Hrvatskog Kraljevstva, mnogi se pitaju zašto već desetljećima nemamo nikakvih novih nalaza iz vremena hrvatskih kraljeva? Uostalom, koliko hrvatska arheologija zaostaje za globalnim iskustvima i praksama? Kao najbolji sugovornik za te i druge teme nametnuo nam se novi doktor arheoloških znanosti, koji je svoju disertaciju obranio na prestižnom Oxfordu – Osječanin hercegovačkih korijena Jakov Mlinarević. Bio je jedan od rijetkih studenata hrvatskog podrijetla koji ondje studiraju. Pohađao je Kellogg College, čiji je počasni član i sam britanski kralj Charles, koji je također arheolog po formalnom obrazovanju. Inače, samo dvanaest odabranih iz cijeloga svijeta dobije priliku upisati doktorat na toj prestižnoj instituciji tijekom jedne akademske godine.
Koja je bila tema vaše disertacije i do kakvih ste spoznaja došli? Moja disertacija proučila je, jednostavno rečeno, načine na koje su, u prvom redu arheologija, ali i šira historiografija, komunicirale svoje spoznaje o prošlosti unutar same struke i, najvažnije, široj javnosti. Arheologija, kao i druga područja istraživanja, pretežno je financirana javnim sredstvima te je važno ne samo proizvoditi znanje već i dijeliti ga izvan okvira struke. Analizirao sam kako se ta komunikacija odvijala i kojim medijskim kanalima, tijekom povijesti i danas, a sažet zaključak bio je da u današnje digitalno i informacijsko doba medij web-tehnologija i, specifično, web-aplikacija predstavlja neiskorišten potencijal za popularizaciju povijesnih tema te kulturno-povijesne baštine, kako globalne tako i nacionalne.
Zašto ste se odlučili upravo za tu temu? Zato što se radi o malo istraženoj temi, a s vrlo važnim implikacijama za struku i pristup komunikaciji spoznaja o prošlosti, posebice u informacijskom dobu, u kojem je sve teže pridobiti pozornost publike bez promišljene strategije, s obzirom na zasićenost informacijama. Također, povijest i baština su, uz kulturu, tri sastavnice identiteta naroda te se optimalnim komuniciranjem njih mogu ostvariti razne prednosti – ne samo znanstvene već i gospodarske, kao i kulturološke. Faktor meke moći, odnosno međunarodnog utjecaja putem kulture i ekonomije, koji je definirao prof. Joseph Nye Jr., pomoćnik američkog ministra obrane u administraciji predsjednika Clintona, kojega sam osobno poznavao i čije su ideje utjecale na moj rad, važan je za male narode, koji u doba globalizacije mogu sačuvati svoju posebnost i istodobno njegovati vlastiti kulturni utjecaj.
U kojoj se mjeri hrvatska arheologija promijenila od doba don Frane Bulića i velikih otkrića na području Solina do danas? Poznati hrvatski arheolog don Frane Bulić djelovao je u drugom dijelu 19. i prvom dijelu 20. stoljeća. Dakle, od njegova vremena prošlo je više od jednoga stoljeća, što je vrlo dug period. Arheologija je u vrijeme istraživanja Solina, odnosno antičke Salone, pod direkcijom don Frane Bulića, tek poprimila obrise ozbiljne discipline koja se ne bavi predmetima, nego ljudima koji stoje iza njihova stvaranja. Najvažnija promjena kojom je arheologija od antikvarnog hobija postala moderna znanstvena disciplina jest ta da skupljanje antikviteta postaje manje važno od odgonetanja njihove priče – primjerice, više nije cilj samo gomilati rimske skulpture i natpise u privatne kolekcije, od kojih su mnoge poslije postale jezgre modernih muzeja, nego razumjeti tehnike njihove izrade, materijale i slične aspekte.
U tom se razdoblju počinju voditi sve detaljnije bilješke u arheološkim istraživanjima jer se svakim iskapanjem gubi arheološki kontekst nekog pronalaska te, ako on nije zabilježen, postaje nepovratno izgubljen. Na primjer, ako se iz zemlje izvadi željezni mač bez bilježenja kako je stajao, u kakvoj je vezi s ostalim pronalascima i što se nalazilo neposredno oko njega, vrijednost tog pronalaska za znanost drastično je manja. Međutim, sredinom prošlog stoljeća arheologija izlazi iz svojih tradicionalnih okvira, koje je u široj javnosti popularizirala slika o drevnom Egiptu i filmovi poput "Indiane Jonesa". Od tog trenutka alati kojima se arheologija služi postajali su sve sofisticiraniji, s primjenom inovacija iz drugih područja, kao što su fizika, kemija i biologija, dok je i teorijski okvir doživio promjene. Više nije bilo presudno samo svrstavati materijale u posebne skupine već i razumjeti individualne razlike među njima. Također, veći utjecaj prirodnih znanosti na arheologiju stvorio je mišljenje kako je moguće svaki istraživački problem pretvoriti u brojke i eksperiment te tako sve dokazati. No kako su se pojavljivali brojni slučajevi u kojima to nije bilo moguće, razvio se pokret koji je tvrdio kako je cijela prošlost subjektivna i da je ona samo predmet interpretacije. Dakle, od vremena don Frane Bulića do danas temeljna zadaća arheologije – razumijevanje prošlosti čovječanstva – ostala je nepromijenjena, dok su se metode i teorijske postavke poboljšavale, a taj proces traje i danas.
Kako će izgledati arheološka istraživanja u budućnosti? Arheološka istraživanja budućnosti bit će slična onome što su i u ovom trenutku – hibridni spoj ljudske kreativnosti te interdisciplinarnih metoda i tehnologija primijenjenih na rješavanje zagonetke koja je pred istraživačima. Iskapanja nisu jedina vrsta arheološkog istraživanja; postoje i preliminarno istraživanje terena, odnosno rekognosciranje, kao i laboratorijski te teorijski rad. Sve se te vrste istraživanja mijenjaju i evoluiraju pod utjecajem novih tehnologija. Naravno, najznačajnija promjena posljednjih godina bio je ulazak umjetne inteligencije (AI) u široku primjenu, što je revolucioniralo mogućnosti istraživača. Primjerice, AI tehnologija unaprijedila je modele koji predviđaju gdje se nalaze potencijalna arheološka nalazišta, omogućila napredne 3D rekonstrukcije struktura koje više ne postoje te ubrzala identifikaciju raznih nalaza – od lončarije, kao najčešćeg ostatka prošlosti, do onih rjeđih. Bez povijesnog presedana je, u arheologiji i drugim znanostima, činjenica da jedna tehnologija ima mogućnost otkrivanja obrazaca, logičkog razmišljanja i pronalaska korelacija unutar gradiva, što je nekoć bilo isključivo u domeni čovjeka. Međutim, arheološka istraživanja i dalje zahtijevaju, i nastavit će zahtijevati, ljudsku prosudbu i kreativnost u izvođenju istraživanja. To će postati još očitije u budućnosti, koja će sve jasnije istaknuti u kojim domenama tehnologija ne može zamijeniti čovjeka.
Gdje se hrvatska arheologija nalazi danas u odnosu na globalna iskustva? Hrvatska arheologija, zbog snažnog povijesnog utjecaja germanske škole arheologije, ima nešto drukčiji pristup od onoga u anglosaksonskoj tradiciji arheologije, u kojoj sam se ja obrazovao. Germanska škola arheologije stavlja naglasak na tradicionalniji i uži pristup istraživanju, karakteriziran detaljnim katalozima i terenskim radom, dok je anglosaksonska škola u znatno većoj mjeri prihvatila interdisciplinarni pristup istraživanju. Tako se u hrvatskoj arheologiji tek u posljednjim godinama razvija interdisciplinarni pristup putem doprinosa, od kojih su značajniji oni u antropologiji, forenzici i genetici.
Zbog povijesnih prilika hrvatsku arheologiju karakterizira to što je, od nastanka arheologije kao moderne znanosti pa do pobjede u Domovinskom ratu i samostalnosti, Hrvatska bila pod upravom stranih sila, pri čemu je imala periferni status, pa se sve povijesne znanosti – a posebice arheologija – nisu razvijale slobodno. Kod arheologije je specifično to što je financijski zahtjevna te se bez znatnih sredstava ne može pristupiti istraživanju. Od kraja Prvog svjetskog rata, kada je privatno pokroviteljstvo istraživanja u velikoj mjeri prestalo – uzrokovano uništenjem bogatstva tijekom rata i političkim odlukama, kao što je kasnija zamjena austrougarske krune za dinar u omjeru četiri prema jedan – hrvatska arheologija ovisi o državnim sredstvima. Ta je ovisnost stvorila situaciju u kojoj su istraživanja znatno osjetljivija na ciljeve aktualne politike, što se očitovalo u neravnomjernoj istraženosti arheoloških tema u Hrvatskoj, a to traje do danas.
Činjenica je da je klasična arheologija, osobito rimska, relativno najistraženija tema u Hrvatskoj, dok je tema ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj najmanje istražena… Razlika među arheološkim temama nije samo stručne prirode već ima i konotacije političke osjetljivosti te interesa stranih istraživača za njih. Dakle, pred hrvatskom arheologijom, institucijama i društvom stoji zadatak popularizacije i afirmacije povijesnih tema koje su nacionalno važne, ali nedovoljno vidljive u globalnom kontekstu.
Budući da je 2025. godina jubilarna, 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, kako tumačite činjenicu da već desetljećima nemamo nikakvo značajnije otkriće vezano uz vrijeme hrvatskih kraljeva, dok su, primjerice, Englezi opsjednuti takvim istraživanjima? Važno je da ste spomenuli tu obljetnicu jer je ona jedna od važnih okosnica hrvatskog identiteta i državnosti. Budući da ste spomenuli i don Franu Bulića, treba spomenuti i fra Luju Maruna, koji se smatra osnivačem starohrvatske arheologije. Lujo Marun istraživao je ranosrednjovjekovne teme i prikupio mnoge spomenike vezane uz doba hrvatskih narodnih vladara te ih tako sačuvao za buduće generacije.
Međutim, i on je djelovao u vrijeme u kojemu je imao samo djelomičnu institucionalnu potporu za svoja istraživanja, a društveno-politički kontekst nakon njegova vremena još se više zakomplicirao za istraživanja vezana uz vrijeme hrvatskih kraljeva. Danas imamo povijesno jedinstvenu priliku istraživati taj period u kontekstu u kojem je Hrvatska međunarodno priznata država i članica Europske unije, ali nedostaje kohezivne strategije za to. Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj se većina arheoloških istraživanja odvija prilikom velikih infrastrukturnih projekata, dok je čisto akademsko istraživanje slabije financirano. Zbog toga su otkrića posljednjih desetljeća vezana uz vrijeme hrvatskih kraljeva pretežito rezultat slučajnosti, a ne promišljene strategije, dok je njihova vidljivost u javnosti niska – što se nastavlja na temu mog doktorata.
Upisom na jedno od najprestižnijih svjetskih sveučilišta ostvarili ste san koji mnogi sanjaju diljem svijeta. Kako ste uspjeli ući u to odabrano društvo? Budući da me od djetinjstva zanimala povijest, znao sam što želim da mi bude primarna kvalifikacija te sam proučavao prošlost i sudjelovao u natjecanjima još od osnovnoškolskih dana. Potom sam rano u srednjoj školi odlučio kako želim studirati u Velikoj Britaniji zbog kvalitete njihova obrazovnog sustava i tradicije učenja povijesnih znanosti. Od historiografa kao što je Edward Gibbon, pisca povijesti Rimskog Carstva, do arheologa poput Arthura Evansa, pronalazača drevne civilizacije na Kreti, oduvijek sam cijenio akademski kontekst u kojem su učili ljudi koji su poslije dali velike doprinose razumijevanju prošlosti čovječanstva.
Nakon završetka obrazovanja u Hrvatskoj i polaganja državne mature, upisao sam studij znanstvene arheologije u Londonu, na University College Londonu, gdje je jedan od najstarijih i najvećih instituta za arheologiju na svijetu, a nakon toga i magisterij te doktorat na Oxfordu. U Londonu sam upoznao britanski obrazovni sustav i postigao razinu potrebnu za upisivanje Oxforda. Otprije sam imao radnu etiku, koja je osnovni preduvjet, ali akademske i istraživačke standarde stekao sam tamo. Naposljetku, može se reći kako institucije poput Sveučilišta u Oxfordu ne stvaraju ljude sposobne djelovati s najvišim standardima i na intelektualno zahtjevnim poljima, nego ih prepoznaju i dalje rafiniraju. Na završetku diplomskog studija dobio sam uvjetnu ponudu i od također prestižnog Sveučilišta u Cambridgeu, no odlučio sam se za Oxford jer je on bio cilj prema kojem sam svjesno radio dugi niz godina.
Po čemu se razlikuje doktorski studij na Oxfordu od onih na hrvatskim sveučilištima? Vjerojatno je najzanimljivija razlika između doktorskog studija na Oxfordu i onih na hrvatskim sveučilištima ta što oxfordski doktorski studiji podrazumijevaju potpuno samostalan istraživački projekt i ne sadrže nikakva obvezna predavanja, dok ih hrvatski doktorski studiji zahtijevaju. Globalno je prihvaćeno da disertacija mora biti ozbiljan doprinos području na kojem se radi, originalna i, ne manje važno, percipirana kao izvediva u zadanom roku s postojećim resursima, budući da je većini doktoranada to prvi susret s vrlo kompleksnom tematikom koja zahtijeva veliku pozornost u određivanju onoga što je važno, a što nije za odgovaranje na postavljena istraživačka pitanja.
To je jednako i na Oxfordu i u Hrvatskoj, međutim na Oxfordu, zbog njegove globalne vidljivosti, pomno ispitivanje tijeka i rezultata istraživanja u svakoj etapi, što čine vodeći svjetski stručnjaci na sveučilištu i izvan njega, podiže ljestvicu onoga što se smatra prihvatljivim za doktorsku razinu obrazovanja. S tehničke strane, mentor ili mentori periodično provjeravaju napredak istraživanja i daju svoje komentare, a svake godine doktorata doktorand s dotadašnjim radom izlazi na komisijsko ispitivanje kako bi opravdao status te da bi se provjerilo drži li istraživanje očekivanu kvalitetu i rokove. U rjeđim slučajevima, u kojima to nije tako, komisija ima pravo doktoranda prebaciti na magisterij i obustaviti doktorat. Naposljetku, ovisno o predmetu i fakultetu, doktorska disertacija najčešće je u obliku monografije – knjige dulje od četiristo stranica – no postoji i mogućnost integrirane disertacije, koja podrazumijeva tri do četiri znanstvena članka koji se objavljuju te imaju poseban uvod i zaključak. Obje vrste disertacije tretiraju se jednako, a izbor često ovisi o polju i metodologiji istraživanja. Moja je disertacija bila u tradicionalnom, monografijskom obliku.
Kako je bilo živjeti i raditi u takvom povijesnom okruženju? Takvo okruženje, zbog svoje institucionalne kulture i duge tradicije, dodatno motivira – čovjek od sebe stalno traži više. Meni, kao osobi koja voli povijest, bilo je iznimno inspirativno raditi okružen tolikom poviješću, dok je pristup resursima i ljudima za akademski i osobni razvoj bio uistinu globalan i bez usporedbe.
Tijekom studija sigurno ste sa svojim profesorima i kolegama razgovarali i o Hrvatskoj. Koliko nas poznaju te jesu li uopće svjesni bogate hrvatske povijesne i kulturne baštine? Većina ljudi u Engleskoj uz Hrvatsku veže teme kao što su sport i turizam – područja u kojima smo afirmirani. Nažalost, to nije slučaj s područjem kulturno-povijesnog nasljeđa. Koristio sam svaku priliku za skretanje pozornosti na teme vezane uz hrvatsku kulturnu i povijesnu baštinu, čak i praktičnim projektima. Situacija je takva da su svjetski poznate teme i lokacije, kao što su dubrovačke zidine ili, strukovno gledano, krapinski pračovjek i Salona, dobro poznate, ali su samo periferno povezane s općim imidžem Hrvatske u svijetu. Primjerice, sami ste jedan od autora knjige "Hrvatska u 30 priča", kojom nastojite popularizirati manje poznate teme. Jedna od njih govori o tome kako je nastala kravata kao odjevni predmet, a u anglofonskim zemljama to je manje poznato, među ostalim i zato što engleska riječ tie ne asocira na riječ Hrvat, kao što je to slučaj u našem i još nekim jezicima. Bez obzira na to, reakcija i akademske zajednice i običnih ljudi bila je vrlo ugodna kad bi saznali više o, možemo reći, hrvatskoj priči – što je samo po sebi dokaz da postoji prostor za nadgradnju nacionalnog brenda koji se može iskoristiti.
Britanci su ponosni na svoju povijest iako su itekako imali i mrlja u njoj, a jako su vješti u njezinoj popularizaciji. Što možemo naučiti od njih? Velik broj Britanaca ponosan je na svoju povijest, kulturu i baštinu. U popularnoj kulturi za Britaniju se vežu brojni povijesni i baštinski segmenti iz različitih razdoblja, kao što su Stonehenge, Tower of London i kraljevska garda u crvenim uniformama. Kulturološke sastavnice, poput šešira, kišobrana i čaja u poslijepodnevnim satima, također se vežu uz pojam Britanije. Danas je većina turizma Ujedinjenog Kraljevstva povezana s dobro izgrađenim nacionalnim imidžem i kulturno-povijesnim turizmom – nešto iz čega Hrvatska može učiti i doći bliže svome strateškom cilju cjelogodišnjeg turizma. Britanci su shvatili da se ciljanim promoviranjem nacionalnog identiteta, kroz popularnu kulturu na međunarodnoj razini, stvara prepoznatljivost koja pomaže očuvanju te iste povijesti zahvaljujući većim prihodima od turizma, interesu za istraživanje i slično. Britanci su, dakle, od svoje prošlosti napravili brend, a mi to tek trebamo nastojati učiniti na svoj način.
Stječe se dojam da su im važne povijesne činjenice, ali itekako afirmiraju i legende. Jedna je od njih i ona o kralju Arthuru… Legende su sastavni dio nacionalne mitologije i priče jednoga naroda. Legenda o kralju Arthuru, kao i druge, poput epa Beowulf, sastavnica su anglosaksonskog identiteta Britanaca. Iz nekih legendi nastala su pseudoarheološka uvjerenja i pokreti, kao što su druidski kultovi i povezivanje Stonehengea s druidima. Međutim, pod utjecajem globalizacije i amerikanizacije, i britanska se kultura našla pod pritiskom, pa danas, primjerice, više ljudi slavi Halloween, američki blagdan, nego englesku Noć Guya Fawkesa. Također, u školama se manje uči o nacionalnom folkloru nego prije nekoliko desetljeća.
Kad biste imali pristojan budžet za arheološka istraživanja u Hrvatskoj što bi bio fokus vaših istraživanja? Kao što sam spomenuo, budući da je rani srednji vijek, iz povijesnih razloga, najmanje istražen dio hrvatske arheologije, njega bih izabrao kao tematski fokus svojih istraživanja. S obzirom na to da se ove godine obilježava 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, korisno je podići svijest o tome da smo još uvijek daleko od dubinskog razumijevanja toga razdoblja te da se ono može produbiti daljnjim istraživanjima te korištenjem novih istraživačkih metoda i tehnologija koje nudi današnje vrijeme. Osim relativne neistraženosti, ovo je razdoblje ključno za bolje razumijevanje nastanka hrvatske državnosti i kulturnog identiteta, što je važno za društvo u cjelini.
S doktoratom s Oxforda otvorene su vam mnogobrojne mogućnosti diljem svijeta. No vi ste se odlučili vratiti u domovinu. Što je presudilo u toj odluci? Vratio sam se jer sam osjećao da znanje ima smisla samo ako koristiš ono što si naučio za dobro svoje zajednice. Nakon godina provedenih u međunarodnom okruženju, potpuno mi je jasno koliko je važno da Hrvatska ima ljude koji poznaju svjetske standarde, ali ih znaju i primijeniti u našem kontekstu. Donijeti iskustvo i znanje iz inozemstva te kvalitetnim radom doprinositi boljitku društva pravi je način da se zemlji vrati ono što ti je dala na početku.
Može li se živjeti u Hrvatskoj i djelovati globalno? Vjerujem da se i iz Hrvatske može djelovati globalno, pod uvjetom da ono što se radi ispunjava međunarodno priznate standarde, ima vidljivost i relevantnost za velika pitanja današnjice. Hrvatska je, unatoč svojoj veličini, duboko integrirana u međunarodnu zajednicu, s pristupom svim važnim forumima i, što je najvažnije, posjeduje bogat intelektualni kapital koji omogućuje ne samo globalno djelovanje pojedinaca nego i sve veću međunarodnu prepoznatljivost društva u cjelini.
FOTO Francuz na magarcu putuje za Indiju: 'Nisam imao ništa pametnije za raditi...'
Otvori KEKS Pay
