Naslovnica Vijesti Hrvatska

Nostalgija za ’80-ima i pomodna publika koja više voli islužena imena nego rizik novog benda

Radilo se i o desetljeću velikih tehnoloških promjena nakon kojih je i glazbena industrija počela funkcionirati drukčije
28. kolovoza 2017. u 23:29 8 komentara 1728 prikaza
Foto: Dusko Marusic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Osamdesete su bile godine, pjevali su Marijan Ban i Daleka obala o dekadi njihovih prvih uspjeha i uglavili je u emocionalni sklop njihove publike kao desetljeće “rock-blagostanja”. No, je li uistinu bilo tako? Izuzev nastavka „kad smo stalno svirali”, pitanje je koliko su osamdesete zaista bile vrijedne.

Na Šalati Duran Duran nije namještaljka iz davnih 80-ih

Odgovor je složen jer i na domaćem i na inozemnom terenu osamdesete su bile problematično razdoblje. Pogledamo li staloženo unatrag u glazbene osamdesete, naći ćemo dovoljno razloga pro et contra da bismo proglasili dekadu upitnom po kreativnim domašajima. Ali važno je pitanje što volite i što vam se sviđa. Ili, još bitnije, koje ste godište i što vam znači dekada u kojoj ste odrastali. A to je često važnije od objektivnog pogleda unatrag. Osamdesete su bile pune svačega, od najboljeg do najgoreg, kao rijetko koja dekada prije i poslije. Na svaki zanimljiv proboj došao je (barem) jedan, ako ne i više umjetničkih posrnuća kojih se bolje ne sjećati. Uz to, radilo se i o desetljeću velikih tehnoloških promjena nakon kojih je i glazbena industrija počela funkcionirati drukčije. No, moda je varljiva stvar, pa su tako i osamdesete, donedavno prezrene kao vrijeme u kojem je “propao rokenrol”, i kod nas i u svijetu (ali je bio sjajan film Zorana Peze, Gorana Gajića i ekipe) ponovno ušle u modu. Uvjerili smo se u to i na svojoj koži posljednjih godina kad su nam poput junaka iz „Sumrak sage“ počeli pristizati povampireni, „neumrli” heroji koji su dugo tavorili u medijskoj anonimnosti. Zadnji je primjer Duran Duran koji na zagrebačku Šalatu 29. kolovoza dolazi u novom naponu snage, a tijekom godina nagledali smo se još povratnika, od Spandau Balleta i Simple Mindsa do Marka Almonda, ABC-a i drugih. Ali zaboravljamo da po EU kruže aktivni, najbolje sačuvani primjerci osamdesetih, poput Pixiesa koje smo gledali 1989. u Kulušiću u naponu snage.

Nisu bili te sreće

No, kako je Zagreb pomodan grad, na masovnoj razini skloniji nostalgiji nego otkrivanju novih vrijednosti, tijekom godina nagledali smo se izvođača iz osamdesetih kojima je ovo bio savršen teren. I drugdje dakako, ali domaća je publika uvijek sklonija u znatnijem broju otići pogledati nastup nekog dobro poznatog i isluženog imena nego aktualne nove snage. A bilo ih je, od Sade i Georgea Michaela do Depeche Modea i ostalih. Ni nedavni gost pulske Arene Sting nije daleko od osamdesetih, ali ipak je riječ o drukčijem primjeru autora koji je upravo solo karijerom napravio odmak od The Policea i štancanjem hitova ostao aktualna snaga sve do danas. Mnogi nisu bili te sreće, pa ni Grace Jones koja 30. kolovoza stiže u pulsku Arenu na otvorenje Dimensions festivala s povratničkom turnejom koja već nekoliko godina “trpi” ozbiljne hvalospjeve svjetskih medija. Sve skupa ništa čudno, jer i po teoriji klatna iz povijesti umjetnosti svako razdoblje u idućem “gibanju” smijenit će pothvati sa suprotnim predznakom. Pogledamo li osamdesete izbliza, jasno je da je bilo upravo tako. Punk-nihilizam i novovalnu artističku groznicu zamijenio je novi romantizam, japijevski pop i eskapizam taman po mjeri vladavine Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Kakva je bila situacija u rocku i popu SFRJ u osamdesetima? Nikad gora. Nakon punka i novog vala, jedini artistički vrijedni pokreti osamdesetih bili su Neue Slowenische Kunsts s Laibachom i drugima te sarajevski novi primitivizam. No, kako svaka moda nakon pionira u sebe primi i manje talentirane nastavljače, cijeli niz besprizornih glazbenika ukrcao se na vlak estradnih besmislica i ostao aktivan sve do danas. Glavni generator „propasti rokenrola“ bio je nitko drugi nego Goran Bregović s Bijelim dugmetom, koji je nakon odlaska Željka Bebeka iz benda snimio neke od svojih najgorih ploča i pomogao da se omasovi seljakluk u rocku i popu SFRJ, nakon čega je nalet novokomponiranih narodnjaka izbrisao bilo kakvu pomisao o Dugmetu kao urbanoj rock-mašini od prije samo nekoliko godina.

Populistički intonirani albumi „Bijelo dugme“ 1984. s Tifom i „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ 1986. s Alenom Islamovićem bili su puni patetičnog kiča, dok je nešto bolja „Ćiribiribela“ 1988. ostala zadnji album Dugmeta prije raspada grupe, a i države. Nekadašnju inovativnost Dugmeta zamijenila je konzervativnija i pomirljiva Bregovićeva vizija „niz dlaku“ masovne publike, koja će uz bitno spuštanje glazbenih kriterija presudno utjecati na već neizlječivo novokomponiranu jugoslavensku estradu. Iako su dijelom izrasli na utjecajima Dugmeta, početak novog primitivizma sa Zabranjenim pušenjem dao je puno bolje kreativne rezultate od Valentina i sličnih zabavljačkih horora koji su od Bregovića preuzeli samo infantilan pristup top ljestvicama. U kojoj mjeri je Dugme tih godina zatrovalo radni prostor, odgovor i dokaze možete pronaći u patetičnim tekstovima ostatka scene; sve je bilo puno „jeseni u meni“, „rana“, „bijelih labudova“ i ostalih produkata flore i faune inspiriranih ružmarinima, srnama i sličnim Dugmetovim gastronomskim sastojcima.

Nasreću, Goran se već 1989. s glazbom iz Kusturičina filma “Dom za vješanje” vratio na pravi kolosijek na kojem je utemeljio i buduću samostalnu karijeru. No, ako si je on i mogao dozvoliti prijašnje promašaje, drugi iz njih nikada nisu izašli čitavi, čitaj Johnny Štulić, Jura Stublić, Bora Đorđević, neki od najtalentiranijih rock-autora koji su dominirali scenom početkom osamdesetih. Cijela jedna generacija novovalnih glazbenika doslovno je prestala postojati i biti zanimljiva 1983., po čemu vidimo da je tako često romantizirani novi val kod nas trajao samo tri godine. Od 1979. do 1982. dobili smo najbolje, a nakon toga, izuzev časnih iznimaka (Darko Rundek) i onih koji su tek nastajali u osamdesetima (EKV, Dino Dvornik, Neno Belan i Đavoli, Daleka obala), stvari su otišle kvragu. Čitava Fiju briju generacija i drugi izvođači iz devedesetih ostali su daleko aktivniji i aktualniji sve do danas (Hladno pivo, Gibonni, Goran Bare i Majke, Urban & 4, Pips Chips & Videoclips, Jinx i mnogi drugi), ali mit o novom valu i osamdesetima ostao je jači. One su kao na tvorničkoj vrpci ušle u aktualnu retro-obradu povijesti i isplivale ponovno s ponešto promijenjenim pogledom iz sadašnjosti, s pedigreom i „poviješću“, ali retuširanim. Nakon što je rock pedesetih temeljito uzdrmao dotadašnje konvencije, supkulturne šezdesete bile su prva dekada čiji su protagonisti poput Boba Dylana i Beatlesa uozbiljavanje rocka istakli kao glavno pismo namjere. Sedamdesete su s punkom i novim valom potvrdile društvenu relevantnost rock-glazbe, a japijevske osamdesete zabile su posljednje čavle u kovčeg pokopanog angažmana pop-kulture. Da bi devedesete donijele procvat hip hopa, techna, grungea i americane, Nirvanu, Pearl Jam i ostale, pa se rock-glazba ipak pokazala kao žilav organizam.

Pogubili se velikani

Bila je riječ o vremenu koje je posvjedočilo općem padu kriterija generacija startalih u šezdesetima, sumraku novog vala i kreativnom padu ikona poput Boba Dylana, Rolling Stonesa, Davida Bowieja i drugih, toliko se scena promijenila. Pogubili su se mnogi velikani, a izuzev nove američke rock-scene predvođene grupama The Replacemens, Pixies, Husker Du te novih izvođača poput Princea ili U2, osamdesete nisu ostavile velikog traga. S vremenom, od izuma MTV-ja 1981. i sličnih postaja koje su se isključivo posvetile glazbenom programu, glazba se više nije samo slušala, a tko se snašao u novim okolnostima, taj je prošao bolje. Do koje se mjere situacija promijenila u osamdesetima, najbolje govori sudski spor Neila Younga s njegovom diskografskom kućom Geffen, čiji su ga čelnici optuživali za proizvodnju „netipičnih albuma“. Autentični proizvodi osamdesetih, Prince, Madonna, Michael Jackson, George Michael i drugi, s nadolazećim Guns N’ Roses i ostalima, postizali su goleme uspjehe i bili prototipovi novog načina funkcioniranja glazbenog biznisa. Tipičan proizvod pop-scene osamdesetih britanski Depeche Mode danas je uz U2 ostao tržišno relevantno ime svoje generacije i ostao je radno sposoban sastav. Slično je i s Pet Shop Boysima, nedavnim gostima Zadra, koji su začuđujuće bezbolno projedrili kroz karijeru te, poput Bowieja nekada, ostali po strani udara fanatika iz tabora britpop čistunaca i novih elektroničkih magova. Kao vlasnici liste hitova i zahtjevnije strukturiranih koncerata, Pet Shop Boysi uspjeli su spojiti artificijelnu tehnologiju, camp pristup i izvornu efektnost electro-popa u glazbeni proizvod koji je odlično legao u sve dekade. Znači, ni oni nisu nostalgija. Pa što onda jest? E, tu se opet vraćamo na domaći teren. Domaća publika jako dobro pamti osamdesete i voli koncerte tadašnjih megazvijezda, ali za ponajboljim primjercima domaće rock-tradicije ovdje se nikada nije pretjerano marilo. Kao i u mnogo toga, nedostaje nam svijest o kontinuitetu. Stoga kod nas najbolje prolaze „stare kuke“, a mlade „treba kočiti“, poslužimo se tom briljantom ironijskom doskočicom Arsena Dedića. Upravo su okupljanja Bijelog dugmeta i drugih pokazala prodornost domaćeg „starog romantizma“ masovne publike, uvijek sklone bijegu u prisjećanje na (pogrešno) protumačena „dobra stara vremena“. Zaključak je jasan: bijeg u nostalgiju prohujalih godina širokoj je publici i u glazbi i u ostalome draža opcija od susreta s izazovima novih, aktualnih pojava koje zahtijevaju veći psihofizički angažman slušatelja i propitkuju neke nezgodne društvene situacije. Bezazleni, neobvezujući pogled u „bolju prošlost“ i guranje glave u pijesak često je manje rizičan put.

Ryan Adams TVORNICA Legendarni Ryan Adams u Zagreb dovodi i Karen Elson Ime za javnost Alen Islamović dugo je čuvao tajnu o pravom imenu, evo kako se zaista zove TUŽNA VIJEST Preminuo prvi frontmen Kojota Robert Bušić Buš

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar cera
    cera:

    Što ti nadrobi auuuuuu al si uprskao i šefa i stanicu!!!

  • Supertramp:

    Vezano za Boru, jes da se je deklarirao kako već je, i da su ga evidentno jako poglupile 90 te, ali tekstopisac i borac za tadašnji rock and roll u Jugi je bilo par excellence!

  • saylor:

    onak...moraš od nečeg živjeti....ali da si nadrobio ...jesi