Njemačka manjina stoljećima je bila važan dio društvenog i gospodarskog života u Podunavlju. No, završetak Drugog svjetskog rata za nju je označio nagli prekid postojanja. U novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI o povijesnim okolnostima, progonima i posljedicama govori dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Doseljavanje u Podunavlje
Geiger podsjeća kako su se prvi valovi Nijemaca na ovim prostorima pojavili već u srednjem vijeku, a masovnije doseljavanje uslijedilo je u 18. stoljeću. „Nijemci na području Podunavlja, u koje spadaju i hrvatski Nijemci, dolaze tijekom osamnaestog stoljeća i dijelom početkom devetnaestog stoljeća.“
Njemačka manjina je do početka Drugog svjetskog rata bila najvećim dijelom zemljoradnička, no s vremenom se razvijala i u obrtu, industriji i trgovini. „Stanovništvo je i dalje bilo pretežno zemljoradničke. S vremenom, naravno, mnogi od sitnih obrtnika postaju i veliki poslodavci, pokretači industrijskog razvoja.“
Zbjeg Nijemaca iz Sarvaša, Osijek, Slavonija, potkraj 1944. godine. Izvor: Donauschwäbisches Zentralmuseum Ulm (https://www.landeskunde-baden-wuerttemberg.de/ulm)
Folksdojčeri i repatrijacija
Kako objašnjava Geiger, kraj rata označio je i pojavu pojma koji je trajno obilježio pripadnike ove manjine – folksdojčer. „Krenuo bih od pojma folksdojčer koji je nastao u Njemačkom Reichu u vrijeme nacističkog nacionalsocijalizma, čime se željelo označiti pripadnike njemačke manjine, odnosno njemačkog naroda izvan Reicha.“
Drugi važan termin bio je repatrijacija. Iako je značila povratak u domovinu, u jugoslavenskom kontekstu bila je tek eufemizam za protjerivanje. „Repatrijacija u širem smislu znači povratak u domovinu, a u pravnom smislu je to povratak neke osobe u njegovu državu. U ovome smislu u kojem to koristi Jugoslavija 45. godine, radi se isključivo o protjerivanju pripadnika vlastitoga državljanstva jer jugoslavenski Nijemci nisu bili njemački državljani.“
Kolektivna krivnja i represija
Jugoslavenske vlasti, unatoč najavama ravnopravnosti svih manjina, Nijemcima su pripisale kolektivnu odgovornost za rat.
„Do repatrijacije dolazi, a ona je bila i opravdanje i razlog za sve ono što se pripisivalo Nijemcima na području Jugoslavije, a pripisivala im se kolektivna krivnja.“
Presudne su bile odluke AVNOJ-a, koje su omogućile donošenje zakona o konfiskaciji i oduzimanju državljanstva.
„Nijemcima je odlukom četvrtog zasjedanja AVNOJ-a, u 11. mjesecu 1944., jednom odlukom pripisana upravo kolektivna odgovornost. Dovoljno je bilo utvrditi da je određena osoba njemačke narodnosti i da ona podliježe pod odluku o protjerivanju.“
Zbjeg Nijemaca iz Ilače, Tovarnik, Srijem, listopad 1944. godine. http://o-ilaci.blogspot.com/2015/04/ilacka-kronologija-1940-1949.html
Likvidacije, logori i konfiskacija imovine
Odluke su imale tragične posljedice. Masovne likvidacije, represije i logori obilježili su sudbinu desetaka tisuća ljudi.
„U praksi je to išlo malo grublje. Po oslobađanju pojedinih područja Jugoslavije od strane Narodnooslobodilačke vojske, u svim mjestima u kojima su živjeli Nijemci događale su se masovne likvidacije. Dolazi i do masovnog pomora logoraša. Prema svim pokazateljima, jedna četvrtina Nijemaca preostalih u Jugoslaviji izgubila je život u logorima od potkraj 1944.“
Zatvorene granice i dugotrajni logori
Iako su saveznici na konferenciji u Potsdamu odlučili o preseljenju Nijemaca iz drugih zemalja istočne Europe, Jugoslavija nije bila obuhvaćena. To je dovelo do dugotrajne neizvjesnosti.
„Kad se granice zatvaraju, onda se ti sabirni logori pretvaraju u radne logore. Logori u Jugoslaviji traju sve do početka 1948. godine. Tek 1951. godine, kad Jugoslavija jednostrano ukida ratno stanje s Austrijom i ratno stanje s Njemačkom, donekle se poboljšava položaj njemačkog stanovništva.“
U europskom kontekstu
Sudbina jugoslavenskih Nijemaca dio je šire slike protjerivanja iz cijele srednje i istočne Europe.
„Spominjali smo da je na konferenciji u Potsdamu u ljeto 45. Donesena odluka o protjerivanju. S tih područja iseljeno je, prema povjesničarima, više od 12 milijuna Nijemaca, za razliku od Jugoslavije, koja je jednostavno pola milijuna stanovnika praktički izbrisala.“
Crtež logoraša Ota Švajcera „Stara žena u valpovačkom logoru“, 14. prosinca 1945.
Tema koja i danas izaziva pozornost
Geiger zaključuje da je problematika u historiografiji temeljito obrađena, posebno u Njemačkoj i Austriji, ali i u regiji.
„Ova problematika je u historiografiji vrlo dobro istražena, ponajprije u njemačkoj i austrijskoj historiografiji. Takva je literatura ogromna, a treba i napomenuti da od poslijeratnih dana do danas praktički nema njemačkog naselja na području bivše Jugoslavije, a da nema njemačku monografiju“ zaključio je za kraj Gieger.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom
Otvori KEKS Pay
