Neizostavan je i nezamjenjiv u većini jela koje poznajemo, što potvrđuje i njegovo englesko ime “onion” koje dolazi od latinske riječi “unio”, odnosno “jedan”, “jedinstven”.
No zvali ga mi luk, “onion” ili nekako drukčije, činjenica je da ni te povrtnice kao ni ostalih povrćarskih kultura u Hrvatskoj ne proizvedemo dovoljno ni za polovicu vlastitih potreba pa na našim stolovima cijele godine caruje uvoz iz Austrije, Albanije, BiH, Srbije, Poljske, Nizozemske, Makedonije, Njemačke... na koji potrošimo oko 8 milijuna eura ili 60 milijuna kuna.
Toliko smo, naime, žutog, crvenog ili ljubičastog, bijelog ili srebrenca, kozjaka, mladog luka... uvezli samo lani, dok bi ove godine, s obzirom na malu proizvodnju i sve alarmantnije posljedice klimatskih promjena, njegov uvoz mogao biti i 20-ak posto veći.
Nedostaje nam svega
– Nemamo viziju poljoprivredne proizvodnje pa nam nedostaje svega. U najboljim godinama Hrvatska proizvede 40-50 posto ukupnih potreba za lukom, oko 30 tisuća tona, od čega oko polovice Agrokorove tvrtke, dok ove godine vjerojatno neće biti ni 30% domaćeg – kaže Mario Puškarić iz Garešnice, koji je nakon Agrokora jedan od naših najvećih proizvođača luka i češnjaka. Objašnjava da su za manju domaću proizvodnju luka kriva i velika ulaganja od oko 25.000 eura po hektaru i prije nego što se posije, kako bi se unaprijed osigurale financije i logistika koji slijede nakon njegova vađenja.
– Hrvatski su poljoprivrednici već u startu zakinuti s kreditima za koje HBOR-u plaćaju 4, a komercijalnim bankama i 6-7% kamata, dok ih povrćari u zemljama okruženja plaćaju manje od 1%. S druge strane, dodaje, Austrija, Nizozemska, Poljska... od ruskog su embarga u hiperprodukciji luka pa viškove prodaju u bescjenje, za svega 2-3 eurocenta za kilogram, samo da očiste skladišta, a naši trgovci to obilato koriste i ubijaju hrvatsku proizvodnju i proizvođače. Nekoliko tegljača takvog uvoza cijene domaćeg ruši do neisplativosti proizvodnje u Hrvatskoj, a pitanje je i kakve je kvalitete, naročito iz trećih zemalja u kojima se tretiraju i pesticidima koji su u zemljama EU zabranjeni – tvrdi on.
Crveni je žuti, a ljubičasti crveni
Slično kaže i predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara Hrvoje Gregurić, koji uz nepoštenu praksu trgovaca kao probleme ističe i nedostatak radne snage u proizvodnji povrća, kao i mehanizacije, neorganiziranost i neudruženost proizvođača, nedostatak skladišnih prostora...
Povrćari tako ne proizvode ni blizu potreba hrvatskih potrošača, a uvoz bi ih mogao dokrajčiti.
I ne samo luka koji se u svijetu uzgaja već više od 5000 godina! Stari Egipćani njime su plaćali graditelje piramida, faraoni ih spremali i za zagrobni život. U Indiji se luk još u 6. stoljeću koristio za liječenje, dok većina naših građana danas ne zna ni da je luk koji zovemo crvenim zapravo žuti, a ljubičasti je crveni.
Posljednjih godina u kuhinji je sve popularniji i luk kozjak koji često brkaju s autohtonom dalmatinskom ljutikom, no i jedan i drugi su slatkasti, odlični i u glavnim jelima i kao dodatak umacima i salatama.
Kako bilo, ako i dvojimo o vrstama, ne treba dvojiti o benefitima luka. Ima samo 42 kcal/176 kJ na 100 g, dobar je izvor dijetalnih vlakana, vitamina B6, folata i mangana, vitamina C. Redovito korištenje u prehrani smanjuje povišen krvni tlak i razinu kolesterola u krvi, utječe na prevenciju ateroskleroze, srčanog i moždanog udara, a smanjuje i rizik od nastanka raka debelog crijeva.
Mi sve uvozimo,pomažemo izvoz EU zemalja i istočnih susjeda. Jedino turizam funkcionira,Dalmacija radi,Zagreb se gradi!