S brda iznad Dubrovnika pruža se najljepši pogled na grad. Skrene li se pogled s ljepote, na Žarkovici se može vidjeti i sva nebriga lokalne zajednice za napuštene životinje i pronalazak rješenja za njihov smještaj.
Traje to već godinama, a mlada Dubravčanka Karla Crnčević svojim dokumentarnim uratkom “Na brdu” željela je na malo drukčiji način skrenuti pažnju na ovaj problem. Njezini dokumentarni zapisi prikazuju život skloništa na Žarkovici, a sve se isprepliće s kadrovima gradskih ulica na kojima je rijeka turista. Koliko dugo je trajalo snimanje filma, družila se sa psima i volonterima, što bi poručila onima koji nikad nisu bili u azilu, pitali smo je?
– Snimali smo nekih 15-ak dana. Dio sam snimala sama, a dio sa snimateljem Darijem Matićem. Ima još dosta materijala koji nije pokazan. Iskustvo dubrovačkog azila nije samo iskustvo azila, to je mjesto na kojem sam prvi put osjetila psa kao mnoštvo, a ne kao jedinku. Taj osjećaj čopora, snaga i sposobnost jedne žene da to sve vodi je fascinantna. Kad sam tek stigla na Žarkovicu rečenica koju je izgovorio Tomislav, mladić koji uz Sandru najviše vremena provodi na Žarkovici, urezala mi se u pamćenje. Rekao mi je: Ovdje vlada zakon čopora i imaginarnih granica. Žarkovica je jedino mjesto na prostoru Dubrovnika i šire okolice u koje nije intervenirano nakon rata, rezultat toga su česti odroni i potpuni nedostatak infrastrukture. Da priča bude još luđa, prije rata tamo se nalazio restoran, a tako će vjerojatno biti i kada se sklonište preseli, odnosno napokon izgradi gradsko. Žarkovica i sve te napuštene životinje imaju gotovo najbolji pogled na Grad. Zanimljiv je taj odnos moći i pogleda, vidljivog i nevidljivog. Sandra Sambrailo vodi azil u kojem spava i živi zato da bi pse uspjela držati pod kontrolom. Ovo je politička priča i ovo je duga bitka, mjesto otpora i solidarnosti. Priča o onom što želimo da se vidi i onome što skrivamo, o odnosu prema drugom i priča o dvostrukim mjerilima. Dok se hvalimo brojem noćenja i brojem prodanih ulaznica na dubrovačke zidine, nemamo azil za napuštene životinje koji bi po zakonu morali imati. Sadašnji gradonačelnik Dubrovnika u predizbornoj je kampanji rekao kako će čim sjedne u fotelju donijeti privremeno rješenje, a u roku godinu dana izgraditi i azil – kaže Karla i dodaje kako je nedavno na Žarkovici psa poklopio dio zida koji se urušio. Ništa se od obećanja nije ostvarilo.
Azil na Žarkovici mjesto je koje turistima preporučuje i Trip Advisor, a gradska vlast zaboravlja da je Dubrovnik privlačan turistima i zbog toga što su psi sklonjeni s ceste. Umjesto Grada sklanjanju ih volonteri. Ovaj film zbog toga je pomalo I politički, je li autorica imala kakvih problema zbog toga, je li možda imala kakvu pomoć u snimanju, pitamo je?
– Žarkovica je specifično mjesto, ono što sklanjamo da se ne vidi, što mičemo s ulica, postaje preporuka broj 4 na Trip Adviseru za posjetiti u Dubrovniku. Čak se i to pretvara u turističku atrakciju. Naravno da je važno da ljudi dolaze na Žarkovicu i reagiraju, ali pri tom nam to nikad ne smije biti dovoljno. Rad koji se obavlja na Žarkovici mora prestati biti volonterski. Gradska vlas ne zaboravlja, ona namjerno ignorira nešto za što je odgovorna, ignorira ovaj 'problem' već više od desetljeća. Što je još gore, osobe koje su preuzele taj teret marginalizira se. Anici Sambrailo svojedobno je zabranjen ulaz na konferenciju za novinare sazvanu od tadašnjeg direktora Sanitata i dogradonačelnika, kako bi se, citiram, čula druga strana priče. To je smiješno. Ovo je jako dobar primjer kako se raspada javna infrastruktura i koliko vladajuće strukture imaju političke volje brinuti se za nju. Nisam imala problema zbog filma, ali nisam tražila ni pomoć. Ovaj azil je i moje intimno mjesto, a Sandra Sambrailo osoba kojoj se iskreno divim, jer je unatoč svim okršajima uspjela zadržati dostojanstvo i ustrajnost u svojoj borbi, žrtvujući svoj ‘normalan’ građanski život. Na početku sam zbog toga i počela s potpuno jednostavnim, sirovim dokumentiranjem. Po mom mišljenu, važno je bilježiti – kaže mlada umjetnica čiji film je, zajedno s izložbom Lucije Bužančić prikazan i u Zagrebu.
– Sretna sam što smo prenijeli malo Žarkovice u Zagreb i što aktivno govorimo o tom problemu, nadajući se da će pridonijeti vidljivosti, ali i dubljem razumijevanju problema. Ovo je samo jedan od primjera. Smiješno je da se ljudi iz Grada zgražaju nad ‘nečistoćama’ u psećim kavezima u skloništu, dok se zbog pucanja infrastrukture i curenja fekalija u more oko Dubrovnika ovo ljeto u par navrata nisu smjeli kupati – ističe Karla Crnčević. Bilo je to ujedno i prvo prikazivanje snimljenih materijala.
– Vidjet ćemo što slijedi. Sigurno ćemo i dalje raditi na materijalu, snimati, otvarati dijaloge. Cilj je dokumentirati što više možemo, skupljati arhivu političkih obećanja i izjava, postupaka. Već imamo desetke sati arhive. Osim toga, važno nam je dokumentirati i bilježiti upornu i dosljednu borbu Sandre i volontera. Sandra je na terenu svaki dan, nebitno je li bura, kiša, sunce, suša, led. Ne smijemo dopustiti da se to omalovažava i marginalizira. Cilj je snimati premještanje azila i način na koji će se sadašnji prostor azila prenamijeniti. Zanima me na koji način će biti organiziran taj novi azil. Žarkovica je sad jako posebno mjesto, jer uz svu silu prepreka i težina tamo zbilja, na neki čudan način, vlada sklad i niti jednoj životinji ne nedostaje pažnje. Snaga je iznimna – ističe mlada Dubrovčanka.
