Pod budnim okom regije i svijeta, pregovori između Washingtona i Teherana počeli su u Muscatu, glavnom gradu Omana, u trenutku pojačanog vojnog gomilanja, nervoznih savezništava i rastućeg straha da bi i najmanja pogrešna procjena mogla gurnuti Bliski istok u novu fazu kaosa. Ovi razgovori odvijaju se pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice da se spriječi rat i očuva minimum stabilnosti, dok obje strane, uz posredovanje Omana, nastoje otvoriti prostor za dijalog koji bi smanjio napetosti i omogućio kontroliranje jedne od najopasnijih sigurnosnih kriza današnjice.
Signali koji nakon dva kruga pregovora između Irana i Sjedinjenih Država o teheranskom nuklearnom programu dolaze i iz iranskih i iz američkih izvora upućuju na oprezni optimizam i spremnost na nastavak razgovora u idućim danima. Američki i iranski mediji govore o pozitivnim pomacima u stvaranju minimalnog povjerenja i tehničkog okvira koji bi omogućio nastavak procesa. Upravo ta činjenica – da su pregovori uopće nastavljeni u ovom trenutku ima veću težinu od bilo kakvog konkretnog dogovora. Prema iranskim izvorima, jedan od ključnih elemenata razgovora bio je fokusiran na iranske zalihe obogaćenog urana, uključujući količine koje premašuju pragove koje Zapad smatra kritičnima.
Za Washington, to pitanje predstavlja crvenu liniju jer izravno zadire u procjene vremena potrebnog Iranu za potencijalni razvoj nuklearnog oružja. Za Teheran, pak, nuklearni program ostaje pitanje suvereniteta, sigurnosti i unutarnje političke legitimacije. Upravo u tom sudaru percepcija leži srž problema: obje strane polaze od pretpostavke da pregovaraju kako bi spriječile rat, ali istovremeno ne žele izgledati slabo.
Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi naglasio je da postoji realna mogućnost uspostave jasnog okvira za nastavak pregovora. Ta izjava ima težinu jer dolazi u trenutku kada povjerenja između dviju strana gotovo da nema. S iranske strane jasno je artikulirana poruka da Teheran želi pregovarati, ali isključivo unutar nuklearnog dosjea i uz postupno ublažavanje sankcija. Svako širenje agende na regionalna pitanja ili vojni kapacitet Irana doživljava se kao pokušaj nametanja uvjeta kapitulacije. Axios je izvijestio da će se drugi krug pregovora između SAD-a i Irana održati u Omanu. Omansko ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je da je ministar Badr al-Busaidi održao odvojene konzultacije s iranskim i američkim izaslanstvima, usmjerene na stvaranje uvjeta za nastavak pregovora. Oman se ponovno profilirao kao rijedak regionalni akter koji ima povjerenje obje strane i kapacitet da vodi tihe, diskretne razgovore daleko od političkog pritiska i medijske buke.
Razmjena poruka putem omanskog posredovanja naglašava koliko je proces osjetljiv. Ovi razgovori odvijaju se u sjeni nedavnih vojnih udara i otvorenih prijetnji. Sjedinjene Države zadržavaju vojnu opciju kao sredstvo odvraćanja, dok Iran ističe da je spreman odgovoriti na svaki napad. Međutim, upravo činjenica da se pregovori nastavljaju upućuje na to da ni Washington ni Teheran trenutačno ne vide rat kao poželjan ishod. Trošak otvorenog sukoba bio bi golem, ne samo za regiju već i za globalnu sigurnost, energetska tržišta i krhku međunarodnu ravnotežu. Američko-iranski razgovori u Omanu stoga nisu samo tehnički pregovori o centrifugama i postocima obogaćivanja urana, već pokušaj upravljanja krizom koja ima potencijal prerasti u širi regionalni rat. Washington želi spriječiti Iran da se približi nuklearnom pragu, ali bez potpunog urušavanja pregovaračkog procesa. Teheran, s druge strane, želi smanjiti pritisak sankcija i izbjeći vojni sukob, ali bez odricanja od ključnih elemenata svoje obrambene i političke strategije.
U cijelu dinamiku uključila se i Moskva, koja upozorava da bi daljnja eskalacija mogla zapaliti cijeli Bliski istok i imati nesagledive posljedice za regionalnu i globalnu sigurnost. Rusija jasno daje do znanja da Iran smatra strateškim partnerom i da ima snažan interes u stabilizaciji situacije. Prema diplomatskim izvorima, Moskva je izrazila spremnost da preuzme ulogu tehničkog jamca procesa, uključujući mogućnost pohrane dijela iranskog obogaćenog urana na svom teritoriju, kao mjeru izgradnje povjerenja i smanjenja rizika od eskalacije. Takav aranžman, ako bi bio prihvaćen, mogao bi poslužiti kao kompromisno rješenje između američkih zahtjeva za ograničavanje iranskog nuklearnog potencijala i iranskog inzistiranja na očuvanju suvereniteta nad vlastitim programom. Time pregovori u Muscatu dobivaju dimenziju šireg nadmetanja velikih sila, u kojem nuklearno pitanje Irana postaje dio globalne sigurnosne arhitekture, a ne isključivo regionalni problem. Sve strane uključene u proces naglašavaju da je ključno smanjiti tenzije i omogućiti nastavak pregovora onoliko dugo koliko bude potrebno.
Otvori KEKS Pay
Trump ne želi mulitpolarni svijet. Trump želi da SAD ostane jedini hegemon.