Oštećenja su vrlo velika, samo što se to s ulične strane ne vidi toliko. Međutim, s dvorišne strane fasada je uništena i mnogi zidovi su uništeni. Uđete li unutra, sve će vam biti jasno. Ovo je kuća mojih roditelja, a u dvorištu je i moja kuća koja je također uništena. Ukupno je stanje vrlo loše, kaže Nenad Judaš kojega smo zatekli u središtu Petrinje kako čisti svoju u potresu teško stradalu obiteljsku kuću s poslovnim prostorima.
Prema njegovim riječima, sve kuće u središtu grada građene su s gredama prije otprilike stotinjak godina i trebalo bi ih potpuno rekonstruirati. Judašu je kuća bila oštećena i u Domovinskom ratu, ali ni približno toliko.
Rat je bio nježniji...
– Domovinski rat je u odnosu na ovaj potres bio, da tako kažem, nježniji za gotovo sve kuće u mojem kvartu. Što se tiče poslijeratne obnove, mislim da je napravljeno onoliko koliko se moglo napraviti. U svakom poslu imate i dobrih i loših stvari. Ima dosta kuća koje su građene poslije rata i koje su danas cijele, kao što ima i onih koje su stradale – govori Judaš.
Desetak dana od razornog potresa u Petrinji još uvijek mnogi ljudi spavaju u automobilima, kombijima i šatorima. Mnogi se pitaju zašto su se brojne kuće na Banovini obnovljene nakon Domovinskog rata u potresu srušile, pa će država sada morati ponovno platiti ono što je već platila. Kako je tekla obnova poslije rata, jesu li kuće loše obnovljene, je li sve rađeno šlampavo i prebrzo?
Poduzetnik Stipe Horinek, koji se bavi ekološkom proizvodnjom drvne sječke i trenutačno grije 450 stanova u Petrinji, ima dva poslovna prostora u zgradi u samom centru grada. U jednom je njegov ured, a u drugom frizerski salon njegove supruge. Ugledali smo ga kako s još nekoliko radnika užurbano radi na krčenju i raščišćavanju ostataka i iznošenju stvari iz tog do temelja uništenog objekta, u kojemu je troje ljudi koji su se ondje zatekli u vrijeme potresa zamalo poginulo.
– Do svog lokala ne mogu ući s ulice, nego samo s druge strane, od zgrade Gimnazije. To ću napraviti vjerojatno za nekoliko dana, kad se situacija malo smiri, jer ovdje se još uvijek trese – objašnjava Horinek.
Njegov je objekt toliko uništen da ga jedino može srušiti. Šteta je utoliko veća što se radi o zgradi iz 1884. godine, obnovljenoj nakon rata. Prema njegovim riječima, majstori su svoj posao tijekom obnove radili kvalitetno, ali Ministarstvu kulture u prvom je planu bilo bojenje i lijep izgled zgrade, nije vodilo računa o drugim, važnijim stvarima.
– Uloženo je puno novca, ali to je sve šminka. Ministarstvo kulture napravilo je samo da se vidi boja, ništa nije poduzelo da se zgrada učvrsti i da se pojačaju i dodatno betoniraju zidovi. U tome Ministarstvo uopće nije željelo sudjelovati, dok mi vlasnici to nismo mogli jer se radi o abnormalno visokim troškovima – govori Horinek.
Statičari i inženjeri koje smo zatekli na terenu kažu da je trenutačno u tijeku faza snimanja nastale štete, dok obnova još nije počela u znatnijoj mjeri. Odnosno, počelo je saniranje interventnih pozicija na kojima treba ukloniti dimnjake, popraviti krovove da bi ljudi mogli uopće ući u objekt ili da bi se spriječila daljnja šteta. Ipak, već sada je, kažu, vidljivo da je poslijeratna obnova rađena na brzinu ili da se štedjelo na materijalu, što će sada produljiti rokove obnove i povećati obujam zahvata.
– Sada na vidjelo izlazi činjenica da neki dijelovi konstrukcija nisu konkretno učvršćivani vertikalnim serklažima, što možda nije bila najpametnija odluka. Na mnogima od tih objekata sada se pojavljuju oštećenja – napominje Veljko Vnučec, diplomirani inženjer arhitekture iz Donje Stubice.
Nakon rata nije se pazilo
Statičar iz Krapine Domagoj Orehovec dodaje kako obilazeći teren u istom naselju nailazi na različite primjere. Vidljivo je, kaže, da neke kuće nakon rata nisu obnovljene kako je trebalo, odnosno nije se pazilo na konstruktivne elemente koji bi pomogli u potresu.
– Nekoliko obnovljenih kuća koje smo vidjeli nema fasadu ni vertikalnih armiranobetonskih elemenata, koje bi trebale imati i koji bi onda učvrstili cijelu konstrukciju. Sve kuće koje imaju napravljen sustav serklaže prošle su znatno bolje i s vrlo malim oštećenjima. Sada moramo obnovu obaviti kako treba, da nam se za 20 godina opet ne ponovi nešto slično – zaključio je Orehovec.
VIDEO Mještani Mečenčana u strahu zbog rupa koje se otvaraju pokraj kuća
Budimo realni - dakle, tuga za žrtvama i poželimo što manje ljudske patnje - ali centar Petrinje trebalo bi vrednovati po načelu brit. agenata za nekretnine --- minus 1 % za svaku godinu starosti. Naime, to što vidimo na slikama centra Petrinje, Gline i dobrim dijelom i Siska su prastare nekretnine, većinom pre 1920 ili 1930. godine. I što je najgore - gradske jezgre su zaštićene konzervatorske cjeline, gdje se ne može ni fasada obojati bez a priori dozvole, a gle sad situacije- ostali bez "štićenika" i uzalud svo to šiljenje zakona. Većina tih zgrada je i prije ove nemile epizode bila bez vrijednosti kao građevinske strukture, samo lokacijska vrijednost. I sad bi trebali podizati opet takve 1 ili 2 katnice po centrima, iz razine šute (jer ni temelji im ne valjaju) i to po šarolikoj katnosti (da, zabati prvi padnu pa unište i susjedni objekt). A da se sve to poruši do temelja i izgrade sasvim novi blokovi, nek arhitekti daju tome starinski vanjski štih, ali da bude sve u armiranom betonu i ne robujući prethodnim gradskim jezgrama.