Marijan Gubina kao desetogodišnji dječak u rodnom Dalju, s cijelom svojom obitelji, prošao je pakao logora, ropstva, poniženja, mučenja, gladi i straha. O tomu je napisao i 2011. objavio roman "260 dana", prema kojem je u osječkom HNK nastala nagrađivana kazališna predstava, potom i radiodrama, a od početka ovog mjeseca po Hrvatskoj se prikazuje istoimeni film u režiji Jakova Sedlara, s međunarodnom glumačkom postavom koju predvodi veliki Tim Roth. Gubina je uspješan poslovni čovjek, ali i vrlo angažirani mirotvorac. U toj ulozi sudjelovao je prošlog tjedna u Splitu na konferenciji "Komunikacija na prvoj crti – sigurnost u doba krize". Tamo smo se i susreli, večer prije Torcidina protestnog izlaska na Rivu. Ovo su njegova razmišljanja i o tomu, ali ovo je u prvom redu njegova potresna priča.
Najprije da vas pitam kako ste doživjeli film o sebi?
Doživio sam ga s koktelom emocija, uglavnom mješavinom radosti i nelagode. Radosti, jer je riječ o neupitnom uspjehu kojim je zaključen niz od knjige, preko kazališne predstave i radiodrame, do filma. To me ispunja radošću i zahvalnošću. S druge strane, gledati sam film za mene je potresno i nelagodno iskustvo.
Kako ste doživjeli prizore na početku i kraju filma, u kojima vas glumi Tim Roth, oblikujući na neki način glavnu poruku filma?
Sama činjenica da jedno ozbiljno hollywoodsko ime utjelovljuje moj lik velika je stvar. Gledajući njega i njegovu glumu, osjećao sam nešto posebno. Oduvijek sam cijenio Tima Rotha, pratio njegov rad, posebno seriju "Laži mi". Neupitno je da će angažman Tima Rotha podignuti vidljivost cijelog projekta i da će on postati svojevrsni veleposlanik Hrvatske u svijetu.
Navodno je Rotha toj ulozi osobito privuklo to što se njegove scene odvijaju u stolarskoj radionici. Ali vi niste stolar?
Jedno sam se vrijeme doista bavio izradom namještaja. Druga je opcija bila da se moj lik u filmu pojavi kao ugostitelj, što sam također neko vrijeme bio. A onda je Sedlar rekao: "Dosta više birtija i šankova!" I bio je u pravu. Drvo i godovi života imaju snažnu simboliku koja je lijepo ugrađena u film i dala mu još snažniju umjetničku komponentu. Drvo, stolarski rad, kao metafora života, nasuprot birtiji i alkoholu. A Rothu je to bio dodatni motiv. Za njega je bila presudna mirotvorna poruka filma. Pokazao je veliku solidarnost i suosjećanje, ali uloga stolara ga je dodatno zaintrigirala jer je njegov otac bio stolar, a kad je vidio završeni film, bio je oduševljen.
No fascinantan je i Will Godber, koji ima ipak najvažniju ulogu, zar ne?
Kad me Sedlar na samom početku pitao gdje vidim najveći problem u cijelom projektu, pretpostavio je da će mu reći u prikupljanju novca. No to nije bio problem. Ono čega sam se stvarno bojao bio je glumac koji će igrati mene kao desetogodišnjeg dječaka. To je najteža uloga u cijelom filmu, taj dječak ga nosi, stalno je pred kamerom, i izložen je snažnim emocijama i stresu. Bojao sam se hoće li dijete to moći psihički izdržati ili hoće li se njegovi roditelji povući i reći da nema cijene koja vrijedi djetetove traume. Na sreću, sve je ispalo savršeno. Svi glumci ne samo da su "ušli" u svoje uloge nego su ih stvarno i živjeli.
Dječak u filmu je vrlo čvrst, nijednom ne zaplače. Međutim, vi ste, kako ste opisali u knjizi, itekako mnogo i često plakali...
Da, bilo je puno suza. Ali nisam se previše miješao ni u scenarij ni u redateljske odluke. Nisam želio stvarati dodatni pritisak ni redatelju ni ekipi u ionako zahtjevnom projektu, nego sam im dopustio da rade svoj posao. Rezultat je lijep i snažan film, vrijedan gledanja, a umjetničke slobode su sasvim na mjestu. U romanu sam iznio isključivo činjenice, ono što se stvarno dogodilo, a oni su ih u filmu dramatizirali onako kako su ih doživjeli. To je legitimno. I gledatelji će svatko na svoj način interpretirati priču, što je isto u redu.
Ubrzo nakon objave romana osječki HNK postavio je i vrlo uspješnu predstavu...
Da, osim Nagrade hrvatskog glumišta osvojili smo još šest nagrada na različitim festivalima. A meni je najveća nagrada bila publika. Pred blagajnom bi od jutra bili redovi i ulaznice bi se učas rasprodale. Ono što me najviše dirnulo bila su djeca koja su molila profesore da ih vode u kazalište, a ne obratno, kao što je najčešće slučaj.
Kad spominjete djecu i mlade, vi u romanu ističete da je to "soft" verzija onoga što ste stvarno proživjeli, dok je film, opet također ublaženija verzija knjige, bez šokantnih eksplicitnih scena nasilja...
Točno tako. Predstava je bila prilagođena i takvoj publici, ali je postigla svoj cilj, potaknula je ljude na razmišljanje. Nije to bio horor, nego drama, i to ozbiljna drama o Domovinskom ratu. Iako smo u ratu mi imali i svoje ratnike junake tipa Ramba, kad bi se Domovinski rat kao iskustvo morao staviti u jedan žanr, onda je to svakako drama.
I to u ovom slučaju drama jednog dječaka i jedne obitelji. Pokazalo se i u vašem slučaju da se strahota cjeline najbolje dočarava kroz pojedinačne sudbine...
Da, iako i ja stalno naglašavam da je to opis kalvarije hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, gledano kroz prizmu desetogodišnjeg dječaka i stradanja njegove obitelji. Bilo mi je stalo i opisati Hrvate kao miroljubiv narod, i vjerujem da takvi jesmo i danas. Bez obzira na to što sam i međunarodno prepoznat kao mirotvorac, ja ne poznajem nijednu osobu koja je prošla pakao rata, a koja mrzi ili želi nekome zlo. Događaju se generaliziranja, zna se dogoditi da ljudi ružno govore ili se ružno ponašaju, ali to je manji dio ljudi, najčešće oni koji jednostavno ne znaju drugačije artikulirati svoje emocije. Često to nisu mržnja ni zloba, nego opravdana bol i tuga zbog nepravde. Znao sam to usporediti s djecom u vrtiću, kada Ana Petri uzme lutku, pa onda Petra kaže da mrzi Anu.
Ali Petra zapravo ne mrzi Anu, ona je ljutita, povrijeđena, ne zna izraziti svoje osjećaje pa to nazove mržnjom. Ona samo želi pravdu. Tako je i s mnogim ljudima kod nas. Siguran sam da bi, da je u prošlosti itko iz vrha srpske vlasti barem jednom javno rekao "oprosti" i da su nam vratili kosti naših mrtvih, mi danas imali potpuno drukčije odnose. Toliko nam malo fali da napravimo ozbiljan iskorak prema kulturi mira između dva naroda. Nedostaje samo to jedno "oprosti" izgovoreno tako koji bi Hrvatima poslao poruku da Srbija više nema iste ambicije, da su nestale zle namjere i primisli. To je ono što Hrvatima treba, možda i više od same isprike za počinjeno, ta sigurnost da nam s njihove strane više ne prijeti nikakva opasnost.
Zašto se onda nije "primila" poruka takve vrstu koju je svojedobno, u prisutnosti hrvatskog predsjednika Josipovića, izrekao ondašnji predsjednik Srbije Boris Tadić?
Nije se primilo zato što su se istodobno ponovno dizale tenzije, a u konačnici se pokazalo da je dokumentacija o nestalima koju je Tadić donio hrvatskom državnom vrhu bila lažna. Nakon sedam-deset dana nakon susreta Tadiću je s naše strane i javljeno da je ono što je donio smiješno i netočno. Ja sam prošle subote s Tadićem o tomu i razgovarao, javno i poslije nasamo, u Splitu, na konferenciji na kojoj smo obojica sudjelovala. On mi je priznao da je imao potrebu za dijalogom i da je iskreno želio vratiti posmrtne ostatke svih naših ljudi, ali jednostavno nije mogao sve to provesti. Bez obzira na funkciju, jedan čovjek ne može nositi cijelu državu ni vladu.
Je li bio svjestan da donosi lažne dokumente?
Njemu su to podvalili. I postao je toga svjestan tek kad su ga hrvatski predsjednik i premijer o tomu obavijestili. Tada je uvidio da je unutar njegovih redova i institucija postojala skupina koja je doslovno radila protiv njega, minirala ga i izložila javnoj sramoti. To je tragedija, ne samo njegova nego i tragedija srpskog naroda.
Sve te geste kao da je već odavno voda odnijela, a današnja Srbija pod vodstvom Vučića i ne pokušava uvjeriti susjede da više nije prijetnja...
Da i to je velik i gorući problem, ne toliko za Hrvatsku, koliko za Srbiju i za srpski narod. Kad je Vučić došao na vlast, moj prvi komentar bio je "Srbija to ne zaslužuje" i "žao mi je Srba". U Srbiji, naravno, ne žive samo loši ljudi, kao ni u Hrvatskoj. I tamo ima i dobrih i loših ljudi, kao i kod nas. Koliko god me neki pokušavali uvjeriti da je većina Srba loša, ja vjerujem da nije. Samo je pitanje dana kad će se ta tiha većina usuditi izaći iz komfora u kojem živi i reći dosta neprestanom potpaljivanju vatre, nasilja i mržnje, osobito pred svake izbore.
Da se vratim vašoj priči... Kako su izgledali dani u vremenu nakon što knjiga završava na Uskrs 1992., kada napokon izlazite iz pakla srpskog zarobljeništva?
U pravilu vrlo, vrlo teško. Ja nisam završio u Istri, Njemačkoj ili negdje u svijetu, nego u Osijeku, koji je tada bio svakodnevno granatiran. Rat je bio u punom tijeku, svaki dan su se upisivale nove žrtve. Naravno, bilo nam je lakše nego u logoru jer je razlika između podruma i logora nemjerljiva, ali i dalje je to bilo stresno i bolno. Ostala je velika gorčina i tuga. Nadali smo se čudu, ali osim trauma koje smo nosili, živjeli smo i dalje u ratnom okruženju, bez mogućnosti da se liječimo, naprotiv, svakodnevno smo bili izloženi novim stresovima. Ja sam 1992. izašao iz logora, 1993. izgubio oca, a ubrzo nakon toga i mlađu sestru. U dobi od četrnaest godina, 1995., završio sam na ulici kao beskućnik. Spavao sam po napuštenim podrumima, parkovima, ponovno osjećao glad, strah i samoću. Do svoje dvadeset prve godine živio sam u tami, okružen boli, poniženjem i strahovima. Tek 2001. godine postao sam slobodan čovjek – u punom smislu te riječi, kada sam spoznao ljubav i postao bolji, slobodniji čovjek.
Jeste li u tim najosjetljivijim tinejdžerskim godinama bili obuzeti mržnjom?
Vidite, najprije mi je ukradeno djetinjstvo, a onda i mladost. Bio sam lišen ljubavi, pažnje i sigurnosti. Moj otac nije mi mogao čitati priče prije spavanja, odvesti me na trening, dati savjet ili pružiti zagrljaj. Majka je, nažalost, psihički oboljela, i ne samo da mi nije mogla dati sve to nego mi je nanosila i dodatnu bol. To je bilo izuzetno teško. Nevjerojatno je da dijete koje je sve to proživjelo uopće može ostati živo, a kamoli normalno. Zdrav, u punom smislu te riječi, sigurno nisam. Ali zaliječen jesam, i to zahvaljujući u prvom redu svakodnevnim radom na samom sebi. Neki ljudi uzimaju tablete, idu na terapije. Moja terapija je ljubav, obitelj i duhovnost. To me održava, to me čini sposobnim da funkcioniram, čak i onda kad se čini da su se sve sile svijeta okrenule protiv mene.
Kada je u vama sazrela želja i odluka da napišete roman?
Oko 2000. godine. U početku je to bio revolt. Do tada nikad nisam govorio o ratu – sve do 2011. kad sam s romanom izašao u javnost. Ljudi koji su me poznavali, koji su živjeli u mojoj blizini, nisu znali ništa o mojoj prošlosti. Potaknulo me to što sam, putujući svijetom, često slušao razne iskrivljene priče o ratu. Slušao sam te narative o "dvama plemenima", o tome kako su "Srbi isprovocirani", o "obostranim zločinima", kao da je sve to bio nesporazum između dva pijetla koja su se potukla zbog crva. A slušao sam i one koji su rat romantizirali, koji su pričali svoje "junačke" priče, osobito "junaci" iz "münchenske", "sydneyske" ili "pečuške" bojne. Sve mi je to bilo odbojno i ružno.
Tada sam rekao sam sebi: "Idem pretočiti svoje iskustvo na papir, da barem postoji neka istina, neka alternativa toj lakrdiji koja se stalno ponavlja." Kad sam 2011. završavao roman, paralelno sam počeo razvijati i projekt "260 dana". Od samog početka postavio sam jasne ciljeve. Želio sam prije svega da što više ljudi u svijetu upozna kalvariju hrvatskog naroda, a ne da sve ostane na narativu o "dva plemena koja su se posvađala". Zato sam roman odmah dao prevoditi na petnaest jezika. Kazališna predstava nastala je usporedno, a film je bio prirodan nastavak svega toga. U konačnici, Sedlar i ja smo se složili da film mora biti snimljen na engleskom jeziku, s engleskim i američkim glumcima, kako bi istina o tome što se dogodilo bila ispričana i razumljiva svijetu.
Kako je vaša obitelj reagirala? Jeste li imali njihovu podršku?
Ja sam, nažalost, svoju obitelj nosio već kao dječak u mnogočemu na svojim leđima, i nosim je i dalje. Jednostavno, to se od mene očekivalo. Tako sam morao biti oslonac svima i na suđenju zločincima kada su nas stavili u istu prostoriju s četnicima, našim mučiteljima. Čovjeku dođe da se pita tko je tu normalan.
Gdje je to bilo?
U Osijeku. Moja sestra Gabrijela, dvije godine starija od mene, od šoka se prije vremena porodila, Nena je doživjela novi psihički šok i slom, a mamu je istoga dana uhvatio galopirajući Alzheimer.
Čekajte, bili ste u istoj prostoriji s ljudima koji su upravo vas konkretno mučili?
Da, s tim istima. Poslije su neki od njih osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Navodno je to bilo po EU standardima, kao "priprema" za svjedočenje. Ja nisam imao pravo na slabost, morao sam misliti na obitelj i nositi sve to. Mogu ili ne mogu – morao sam. I jesam. Kad sam odlučio napisati roman, pitao sam i mamu – tada je još bila živa – i sestre slažu li se. Njihova potpora nikada nije bila upitna. Jedino me sestra Gabrijela, kad sam rekao da će se snimati film, pitala: "Jesi li ti normalan? Zar zaista želiš sve to ponovo proživljavati?" Odbila je u tome sudjelovati, nije ni pogledala film i ja je razumijem. Svi smo mi, zapravo, kroz suočavanje s prošlošću, platili visoku cijenu. Besane noći, disfunkcionalni dani, to je cijena ako odlučiš biti dio takvog projekta. Vjerojatno imam neku mazohističku crtu u sebi ili mi je jednostavno toliko stalo do očuvanja naše povijesti da to guram dalje, i svakim danom time skraćujem vlastiti život.
Kako je u vama sazrela ideja da razrješenje svega toga pronađete u mirotvorstvu, da mir i pomirenje postanu vaš put i jedino moguće rješenje za budućnost?
Uvijek sam popravljao ovaj svijet, koliko sam mogao. Svi mi koji smo osobno upoznali zlo, koji smo vidjeli što nasilje i rat čine, ne želimo da se to ponovi bilo kome, bez obzira na narod ili vjeru. Nije dovoljno reći "ne ponovilo se". Na tome treba raditi. Ljudi nisu svjesni važnosti slobode u kojoj žive. Unatoč milijunima žrtava i ratovima diljem svijeta, i dalje slobodu doživljavamo kao nešto zajamčeno, što nam pripada bezuvjetno. Iz vlastitog komoditeta postajemo sebični, očekujemo da drugi nešto učine za nas, a ne pada nam na pamet da bismo mi sami morali nešto učiniti, ne za druge, nego za sebe. To je velik problem svijeta. Kod nas nije ni veći ni manji nego drugdje, ali jest poseban jer smo mi, koji smo se nedavno suočili s tragedijom i podnijeli goleme žrtve, već zaboravili što to znači. Danas smo opet pasivni, zarobljeni u komforu. To vam je kao ona slika s konjima: štala gori, konji ginu i ne miču se jer su se navikli da tu moraju stajati dok ih netko ne izvede. I kad im netko i otvori vrata, oni i dalje stoje. E, to su vam Hrvati – spremni izgorjeti iako ne moraju.
Vi, kad kažete logor, govorite zapravo o cijelom Dalju i širem području koje je bilo pod srpskom okupacijom...
Da. Postojale su različite forme logora – tranzitni logori, radni logori... Cijeli okupirani dio Slavonije bio je zapravo sustav logora. Držali su nas u podrumima, privatnim kućama, istražnim centrima. A radno sposobne vodili su na fizičke radove. Ja sam, kao desetogodišnji dječak, bio dodijeljen jednoj srpskoj obitelji da im služim kao rob. U jednom razdoblju dio obitelji je bio pušten kući da održava imanje i stoku, ali sami ništa nismo smjeli jesti i ništa uzeti za sebe. Samo smo morali raditi i stvarati.
I svatko tko je htio mogao je doći i uzeti što želi, raditi što hoće?
Tako je. Dođe tko hoće – uzme, tuče, siluje. To je bila kaotična, bolesna situacija. Ono što je specifično u mojoj priči jest to da smo se samo jednom svi zajedno okupili kao obitelj u našem domu i tada smo odlučili pobjeći u Osijek. No, spletom okolnosti i dezorijentirani u noći, završili smo na prvoj liniji u Boboti, gdje smo ponovno zatočeni i odakle smo vraćeni u Dalj.
Tu se događa jedan od onih presudnih epizoda u kojima i među Srbima nailazite na ponekog čovjeka koji vam pomaže riskirajući i vlastiti život...
Da. I nije to bio samo jedan čovjek. Rat, kao oličenje zla, pokazuje i ono najbolje u ljudima tako da sam i ja u ratu vidio i dobro. Ljude koji su riskirali život da nam dodaju jabuku, komad kruha, da pomognu na bilo koji način. I to mi danas daje snagu i to je razlog zašto ne dopuštam sebi bahatost generaliziranja. Osim toga ja ne mogu zaboraviti, a treba i čitatelje podsjetiti, da su tisuće momaka srpske nacionalnosti također branile ovu državu i da ih je više od 700 i poginulo. Nemam pravo reći da su svi Srbi loši. To bi bilo primitivno i nepravedno prema svima onima koji su pokazali ljudskost.
Jedan od ključnih trenutaka u knjizi i filmu je susret s vašim polubratom – Srbinom.
Da. To je jedna od najintrigantnijih epizoda u tih 260 dana koja ljude često i zbunjuje. Kad se nečije slike i predrasude ne poklope sa stvarnošću, nastane mi nered u glavi. Moja majka je, naime, prije braka s mojim ocem, u prethodnom braku, imala sina Dragana, čiji je otac postao četnički vojvoda. Zahvaljujući Draganu mi smo ostali živi. Da nije bilo njegove hrabrosti, ludosti i pomoći njegovih drugova, svi bismo u jednom trenutku bili zaklani. To je činjenica. To je život.
Što je s njim danas? Je li preživio? Jeste li u kontaktu?
Preživio je, ali je bio kažnjen od svojih zato što nam je pomogao. To samo potvrđuje da taj rat nije bio sukob Srba i Hrvata, nego borba između dobra i zla. Ima mnogo takvih primjera. I sad vi zamislite oca koji dopusti da mu sina pretuku do unakaženosti zato što je pomogao svojoj polusestri, polubratu i majci. To je čisto zlo. Dragan danas živi u Londonu, ali nije dobro, ni fizički ni psihički. To su posljedice njegove dobrote.
Pred nama je 18. studenoga, Dan sjećanja... Što vi kažete na to u što se sve pretvorio ovaj mjesec ove godine?
Razumijem revolt, razumijem proteste, ali sve je to odraženo na pogrešan način, na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Mi neupitno imamo problem podcjenjivanja Hrvata i naših žrtava. Ali, sve što se proteklih dana događalo je jako pogrešno i zato čitavu tu situaciju ne podržavam. Naprotiv, žao mi je zbog nje. I bojim se da taj kaos koji se sada pokušava stvoriti nije slučajan. Bojim se da nije spontano nastao, nego da je dirigiran od određenih struktura ili ljudi. Nadam se da to neće kulminirati u nešto veće i gore. Posebno je tužno što taj protest i nemir koji se stvorio idu isključivo u korist Vučiću. On sve ovo vrijeme traži spas i vidi ga samo u tome da stvori vanjske neprijatelje, da bi ujedinio Srbiju protiv njih, a sebe postavio na čelo borbe. To je njegov standardni alat, koji koristi svaki put kad se suoči s unutarnjim problemima. A mi smo, nadam se nehotice, svojim nepromišljenim postupcima, dali vjetar u leđa upravo toj njegovoj strategiji. Sada je najvažnije usmjeriti se na ono najvažnije: odati počast žrtvama onako kako treba. A onda u idućim mjesecima otvoriti ozbiljan dijalog o problemima s kojima se suočavamo i kako ih riješiti da se to više ne ponavlja, ne samo u studenom nego tijekom cijele godine.
Ima mnogo mirotvoraca na papiru, teoretičara i propovjednika na društvenim mrežama. Koliko ste se puta u životu našli oči u oči s ljudima koji su vas povrijedili, gdje ste morali pokazati, pa i poučiti druge – što zapravo znači mirotvorstvo u praksi?
Ja bih bio sretan kad bi se i ratnici s Facebooka pretvorili u iste takve mirotvorce. Bitno je da prestanemo širiti nasilje, a naš današnji stil života neupitno je nasilnički. A što se tiče mojih susreta sa zlim ljudima, dat ću vam jedan primjer. Prije desetak godina, u Osijeku, ispred HNK, vidio sam biće bez ruku i nogu, u invalidskim kolicima, odjeveno u dres hrvatske reprezentacije. Prosio je. To biće bio je Jugoslav Klapšić, čovjek izravno odgovoran za fizičko, seksualno i psihičko zlostavljanje moje sestre. A ljudi misle da je hrvatski vojnik i daju mu novac. Ja sam mu prišao, pogledao ga u oči, vidio u njima da je i on mene prepoznao, i stavio mu 200 kuna u posudicu. Rekao sam mu: "Vidiš, majstore, ovo je razlika između nas i vas. Ovo je razlika između dobra i zla." To je bio moj čin. Ne znam tko je rekao da je "oproštaj moja najveća osveta", ali ja živim po tome. Ako se u životu moram svetiti, onda će to biti dobrim djelima.
Mislite li da je moguće našim komemoracijama, a osobito onoj vukovarskoj, dati mirotvornu dimenziju? Hoće li doći vrijeme kad će ljudi postati svjesni, kako ste i vi rekli, da to nije bio sukob između Srba i Hrvata, nego između dobra i zla, da se treba sjetiti svih žrtava i spoznati da je rat rat najveća nesreća za svaki narod koji u njemu sudjeluje, bilo kao agresor ili onaj koji se brani?
Naježio sam se slušajući ovo vaše pitanje zato što je to moj san, a ja sam čovjek koji ostvaruje svoje snove. To je san koji živim. Postoje ljudi koji su proživjeli pakao rata sa sve tri strane, da ne isključim ni Bošnjake. Među njima je velika većina onih koji, isto kao i ja, ne žele da se to zlo ikome ponovi bez obzira na naciju ili vjeru. Nadam se da će se taj moj san ostvariti još za moga života. Ako ne, onda sigurno u životima budućih generacija. Imam četvero djece i odgajam ih u tom duhu, u nadi, ali i sa sviješću da se ništa ne događa samo od sebe, ni dobro ni loše. Ako žele dobro, moraju raditi na dobru. Ako žele zlo, dovoljno je samo da ne rade ništa.
Otvori KEKS Pay
"Antropos" i "nisam_robot", mnogo toga bih imao za napisati podržavajući vaš stav, ali sam u 5 dana dobio 2 puta žute kartone i zabranu pristupa, smo zato što sam podržao članak prof. Ante Nazora u članku "Bijednici žele da se odreknemo Crvenkape i Nikoliera", te članka "Maskirani napsdači u centru Zagreba nasrnuli na maturante iz Splita", gdje sam potvrdio komentaru izvjesnog Igre_gladi da sam bio isto toliko empatičan kada su napadnuta djeca druge nacionalnosti, pokušajući objasnoti da antagonizam između sjevers i juga Hrvatske rade političari @ugo-nostalgičari... Zato neću komentirati, iako shvaćam kako se osjećao Marijan, jer ssm sa 24 godine išao sa legalnom postrojbom braniti Hrvatsku na Vukovarsko područje, gdje sam kao ranjenik prošao istu torturu. Hvala uredništvu VL što će me opet blokirati.