Ma snaći će se one, pa to su ulične mačke, otporne su i na bolest i na glad. Nikad se, govori nam volonterka Mirela Mahnet, neće pomiriti s ovakvim razmišljanjima, iako se često susreće s njima. I neće shvatiti da netko može proći pokraj živog bića koje pati i ne pomoći mu. Baš zbog takvih ljudi u njezinu je kuću stiglo bezbroj jadnih i bolesnih mačaka, a onima koje je spasila traži domove u kojima će konačno dobiti sve što jedna mica zaslužuje i treba. Ipak, ističe, ima mačaka koje se možda nikad neće udomiti. Za njih bi željela pronaći barem privremeni dom s manje životinja nego što ih ona ima i u kojem će dobiti više pažnje nego što im ona stigne dati, a sve troškove i dalje će ona plaćati.
– Želim im neki privid pravog doma, da barem nakratko žive kako treba. Teško bolesne i neudomljive mačke traže puno vremena, a njega najmanje imam. Tu su i veliki veterinarski troškovi koje sama teško pokrivam, a uglavnom mi pomaže tek nekoliko istih ljudi, nemam velikih donacija. Uz sve to, nije baš lako nositi se s istinom da nekim mačkama od života nije ostalo još puno – govori volonterka.
Jedna od mačaka za koju Mirela traži neko mirnije mjesto je i Saoirse koja ima samo osam godina. Trebala je poživjeti barem još toliko, ali vjerojatno će nažalost živjeti još kratko. Pronađena je kad je imala samo godinu i pol s teškom upalom zubnog mesa zbog koje su joj izvađeni svi zubi.
– Nedavno sam primijetila da slabije jede, mislila sam da je to zbog toga što su joj počeli curiti i oči i nos. Inače ima začepljen suzni kanal. Kad sam je primila da joj dam antibiotik, napipala sam kvržicu na jednoj mliječnoj žlijezdi. Operirana je, uklonjene su joj sve mliječne žlijezde na toj strani, trebala bi operirati i drugu stranu, ali ja nemam novca da i to platim. Operacija je dobro prošla, no iz dosadašnjih iskustava, sve mace koje su imale ovakav tumor živjele su još manje od godinu dana – najkraće tri, a najdulje 11 mjeseci. Htjela bih da tih nekoliko mjeseci živi mirno i da bude jedina mačka. Ona inače ne voli druge mačke, a druge mačke je tlače. S ljudima je pak jako draga i umiljata – opisuje nam volonterka. Svjesna je, kaže, da Saoirse više ne bi bila živa da je nije pronašla, ali teško joj je prihvatiti da će kraj života dočekati kod nje, okružena hrpom drugih mačaka.
Wylieja je prvi put vidjela prije četiri godine, kad se doselio kod jednog od njezinih susjeda. Nije mu bila pružena briga kakvu bi imao kod nje, veterinara nikad nije vidio, no nije bio gladan i nitko ga nije tjerao. U dogovoru sa susjedom Wylie je kastriran, kao i sve mačke u njegovom dvorištu, a prošle zime ipak je završio kod nje.
– Susjed mi je javio da se davi dok diše. Riješili smo respiratornu infekciju, no nakon kratkog vremena počeo je hvatati dah i završio je na kisiku. Teško mu je napraviti pretrage jer se jako uznemiri i počne hiperventilirati, ali uspjeli smo napraviti pretrage krvi i stolice. Stalno je na terapiji za astmu, a treba alergotest da se utvrdi na što je alergičan. Pregled košta 450 eura i ja to, uz sve ostale troškove, ne mogu platiti. Ima dana kad je bolje, a onda se opet sve pogorša. Puno je bolje kad je suho nego kad ima vlage u zraku. Bilo bi super da se makne od mene, možda je alergičan baš na nešto u mojoj kući. Mislim da mu baš tu nešto smeta, jer kad je bio u stacionaru, a nije bio na kisiku, svejedno je bio puno bolje – ističe volonterka. Suživot s puno mačora ne ide mu baš najbolje, ne smiju ga ni pogledati krivo, već ih šamara po nosu. S macama je sasvim neka druga priča pa bi mu život s jednom macom sigurno odgovarao.
– Wylie zapravo voli žensko mačje društvo, nekako je sigurniji uz njih. I mace mu mogu raditi što god zamisle. No bilo bi mu dobro i da je sam, samo da se makne iz zelinskog kraja – zaključuje.
Stribora je Mirela spasila u zadnji tren. Da ga te noći nije odvela veterinaru, jutro vjerojatno ne bi dočekao.
– Čula sam za Stribora u jednoj od Facebook grupa kad su on i njegov brat imali tešku upalu očiju. Vlasnica je tražila pomoć jer ih nije mogla voditi veterinaru. Ponudila sam lijekove, ali nije ni po to mogla doći. Onda mi je stigla poruka da je jedan od mačića, Stribor, pao s drugog kata kuće. Odvela sam ga veterinaru, nismo odmah znali ni je li živ. Imao je slomljene dvije noge i tešku ozljedu glave, edem mozga, nije mogao ni na operaciju dok ga nisu stabilizirali. Sad je s nogama sve u redu, ali najveći mu je problem biti miran. Jako je hiperaktivan, igrao se s koncem koji mu je visio iz šava na ramenu. On je sam sebi dovoljan, satima se može igrati vlastitim nogama i repom. I stalno je gladan – govori i dodaje da je neliječena infekcija očiju ostavila posljedice. Stribor je slijep, odnosno vidi tek nešto malo, a jednom oku nema spasa pa uskoro ide na operaciju. Čeka ih i vađenje pinova iz nogu, jer Stribor raste i smetaju mu.
Uz Wylieja, Saoirse i Stribora, u Mirelinu domu živi 50-ak maca koje liječi, brine se o njima i traži im domove. Kad dan dijeliš s velikim brojem mačaka, jasno je da im uz njegu, hranu i odlaske veterinaru ne možeš dati baš puno vremena. Osim privremenih domova dobro će joj doći i financijska pomoć za plaćanje veterinarskih troškova, koji su samo za ove tri mace veći od 2000 eura. Kako možete pomoći macama o kojima se skrbi, pronaći ćete i na Facebook stranici Masni brkovi.
Otvori KEKS Pay
