Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Lav sa Soče: Hrvatski vojni genij kojeg su se svi odrekli

U Galiciji je zaustavio ruski prodor preko Dunava u Ugarsku, a nakon toga je na Soči odbio 11 talijanskih napada te u 12. prešao i u protunapad
23. svibnja 2020. u 22:29 1 komentara 15492 prikaza
Svetozar Borojević
Foto: Iz knjige Drage Roksandića
Pogledajte galeriju 1/3

Točno je stotinu godina otkako je 23. svibnja 1920. u austrijskoj bolnici od posljedica moždanoga udara preminuo Svetozar Borojević, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova i jedan od najpoznatijih vojskovođa Prvoga svjetskog rata, jedini austrougarski feldmaršal slavenske krvi koji se danas otima zaboravu tek zahvaljujući naporu rijetkih hrvatskih povjesničara. Borojevićev lik, naime, predstavljao je povijesnu enigmu prožetu brojnim kontroverzama: od datuma njegova rođenja, njegove uloge u Velikom ratu, pa sve do pitanja njegove nacionalne pripadnosti.

Zvonimir Despot Gdje bi danas bila granica s Italijom da nije bilo Svetozara Borojevića – Lava od Soče

Strmoglavi pad 1918.

Von Bojna ili Lav sa Soče, kako su ga nazivali, rođen je u malom mjestu Umetićima pokraj Kostajnice 13. prosinca 1856. godine. Otac Adam bio je vojnokrajiški natporučnik, a majka Stana, rođ. Kovarbašić, potjecala je i sama iz vojnokrajiške časničke obitelji. U pučku školu je išao u Zrinu, mjestu očeva službovanja, a nastavio se školovati, napustivši roditeljski dom, u vojnim školama u Sremskoj Kamenici, Köszegu, Pečuhu, u Graz-Liebenau. Sudjelovao je u austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, a s obzirom na to da se istaknuo u tom pohodu, stekao je i svoje prvo odličje, Vojni križ za zasluge s ratnim odličjem.

Natporučnik je postao 1881. godine, a sljedeće je upisao Ratnu školu, koju je završio s odličnim uspjehom, kao i sve na kojima se prije toga obrazovao. Raspoređen je u Generalštab, unaprijeđen u čin kapetana i dodijeljen je komandi 15. korpusa. Njegovi vojni talenti i umijeća osigurali su mu 1887. godine, dakle, u trideset prvoj godini, nastavničko mjesto na Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, gdje poučava taktiku, vojnu organizaciju i vojnu povijest. Potpukovnik je postao 1895. godine, kada je imenovan i načelnikom štaba divizije redom u Plzeňu, Mostaru i Košicama. “Upravo je nevjerojatna brzina s kojom je prelazio s dužnosti na dužnost u različitim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije”, piše prof. dr. sc. Drago Roksandić u jednoj od rijetkih publikacija posvećenih Lavu sa Soče navodeći kako ga vojne dužnosti odvode ga u Prag, Petrovaradin i Zagreb, a na kraju njegova zagrebačkog službovanja vladar ga imenuje svojim tajnim savjetnikom. Na dužnosti zapovjednika 6. vojnog zbora u Košicama dobio je čin generala pješaštva i dočekao Prvi svjetski rat.

Svetozar Borojević | Autor : Iz knjige Drage Roksandića Foto: Iz knjige Drage Roksandića

Ratovao je na istočnom bojištu u Galiciji, a u rujnu 1914. povjereno mu je zapovjedništvo 3. armije koja se povlačila pred Rusima. Ustalivši bojišnicu, odbio je zimi 1914./1915. godine ruske nasrtaje na karpatske prijevoje i u poznatoj Uskrsnoj bitki 1915. godine spriječio ruski prodor preko Dunava u Ugarsku. Potkraj svibnja 1915. godine preuzeo je 5. armiju koja je čuvala talijansku bojišnicu. Tu je odbio 11 napada višestruko brojnijih talijanskih četa, a u dvanaestoj je bitki u listopadu 1917. godine prešao i u protunapad. U feldmaršala je promaknut 1. veljače 1918. godine.

Oružje u Velikom ratu (2. dio) Pojavio se u Prvom svjetskom ratu i označio kraj ratovanja u rovovima

Iste, posljednje godine rata, otpočinje Borojevićev strmoglavi pad. Doživio je obiteljsku i ljudsku tragediju od koje se nije oporavio otkako je u noći s 28. na 29. rujna 1918. njegov sin jedinac Friedrich zvani Fritz, tada polaznik treće godine Više vojne realke u Mariboru, pao s mosta u rijeku Dravu. Nedugo nakon toga tragičnog gubitka, Borojević ostaje i bez domovine. Nakon potpisivanja primirja na jugozapadnom bojištu 3. studenoga 1918. Borojević je svoje vojno iskustvo ponudio Narodnom vijeću SHS u Zagrebu, ali su ga se kao habsburškog lojalista (nazivali su ga “žuto-crnim generalom” po bojama carskoga grba) nove vlasti odrekle. Zaplijenjena mu je imovina, a zbog obraćanja Državi SHS ostao je i bez austrijske mirovine, pa je skromno živio od ušteđevine i naknade koju su dobivali nositelji Reda Marije Terezije. Sa suprugom Leontinom von Rosner, kćeri austrijskog pukovnika, kojom se oženio 1899., isprva je kraće boravio u Beču i potom u Klagenfurtu ili u njegovoj okolici. I kao da sve to nije bilo dovoljno, njegovu besprijekornu vojničku karijeru tisak blizak socijalističkim strankama počinje naveliko blatiti. Bili su to najteži dani njegova života, u kojima Borojević govori da je njegova sablja slomljena i da bi više volio da je doživio junačku smrt na bojištu nego što proživljava takvu sramotu.

Vojskovođa staroga kova

Čini se da je sve to ipak bilo previše za vojskovođu bez vojske i domoljuba bez domovine koji, dvije godine nakon pogibije sina, umire u tuđini i bijedi. Preminuo je 23. svibnja 1920. u klagenfurtskoj bolnici od moždanog udara. Pokopan je na gradskom groblju, a godinu dana poslije njegovi su posmrtni ostaci premješteni u Beč i položeni u arkadama Središnjega bečkog groblja.

Danijel Tatić, jedan od mladih povjesničara i publicista koji se intenzivno bavi likom i djelom Svetozara Borojevića, za njega kaže da je bio tipičan predstavnik austrougarske vojske u svoj njezinoj slavi i sa svim njezinim manama.

Klaonica Velikog rata Svaki drugi Hrvat iz Galicije se nikad nije vratio kući

“Bio je vojskovođa staroga kova koji je ostao vjeran caru i položenoj zakletvi do te krajnosti da je i sam na koncu dijelio sudbinu Dunavske Monarhije. Pisati o Borojeviću znači pisati priču o krajiškome dječaku koji je, poput mnogih drugih dječaka Vojne krajine, stasao na junačkim pričama o precima koji su slavu izvojevali u borbama s Turcima i časno položili živote za svoju vjeru i cara. Priča je to o dječaku čije je odrastanje proteklo daleko od roditeljskoga doma, o vojniku iskovanomu u vojnim školama stare Monarhije, uzoritu časniku, osobenjaku koji je zbog svojih uvjerenja sve bio spreman žrtvovati i jednomu od najvećih vojskovođa Prvoga svjetskog rata, ali to je ujedno i priča o nepravedno odbačenomu i s vremenom polako zaboravljenomu velikanu, ne samo hrvatske nego i svjetske vojne povijesti.

Međunarodna valorizacija

Teško ćemo naći Francuza koji nikad nije čuo za generala Joffrea ili Focha, Britanca da ne zna za Haiga, Turčina koji nije čuo za Enver Pašu, Rusa za velikoga vojvodu Nikolu, Austrijanca za Conrada ili Nijemca za Hindenburga… ali zato ćemo vrlo lako naći Hrvata koji ne zna tko je bio feldmaršal Borojević”, navodi Danijel Tatić, autor Borojevićeva životopisa. Lav sa Soče bio je jedna je od rijetkih osoba hrvatske prošlosti koja je doživjela međunarodnu valorizaciju u historiografiji i publicistici, no istodobno (pre)dugo nije imao odgovarajuće mjesto u hrvatskoj historiografiji, koja mu duguje serioznu monografijsku obradu, a kulturna javnost ljudsku rehabilitaciju i, nadasve, izlazak iz povijesnog zaborava.

Dr. Gordan Lauc
VAŽNO OTKRIĆE
Lauc: Napokon je jasno zašto se virus brzo širio
NP Plitvička jezera
Što vidjeti?
Što sve trebate znati posjećujete li Nacionalni park Plitvička jezera: Gdje vas čekaju fine ličke delicije, a doznajte i što je novo u obilasku Nacionalnog parka
  • Avatar MargaretIA97
    MargaretIA97:

    w​w︆︅​w​​​︆︅.︆︅​​​k​​i︆︅︆︅s︆︅​s​t​​o​k​​.​c​​o︆︅m