Nakon 872 dana nezamislive ljudske patnje, gladi i plimnih valova smrti, sovjetske su snage, na današnji dan rate 1944. godine, konačno slomile obruč oko Lenjingrada, današnjeg Sankt-Peterburga. Opsada grada počela je 8. rujna 1941., a tijekom prve zime, kada su se temperature spuštale i 40 stupnjeva ispod nule, svakog je mjeseca umiralo oko 100.000 ljudi, no grad i njegovi stanovnici nikada se nisu predali. Ta, gotovo dvije i pol godine duga opsada, koja je odnijela više od milijun života, jedno je od najmračnijih poglavlja Drugog svjetskog rata. Tog 27. siječnja 1944. godine topovi oko Lenjingrada ponovno su silovito zagrmjeli - bio je to zvuk pobjede koja je, za preživjele, iscrpljene i izgladnjele stanovnike tog grada, značila slobodu nakon najduže i najrazornije opsade u modernoj povijesti, koja je trajala čak 872 dana. Više od milijun građana oslobođenje Lenjingrada nije dočekalo, a među preminulima je, kako je sam ispričao, bio i stariji brat sadašnjeg predsjednika Rusije, Vladimira Putina. Tijekom te agonije, koja je grad pretvorila u masovnu grobnicu, ali i u vječni simbol ljudske izdržljivosti, gotovo tri milijuna stanovnika, žena, djece i staraca, s vojnicima Crvene armije, bilo je zarobljeno u smrtonosnom obruču. S druge strane bio je neprijatelj čiji cilj nije bio osvajanje, nego potpuno uništenje. No, Lenjingrad je, unatoč svemu, odbio umrijeti, a obrana tog grada postala je jedna od najnevjerojatnijih priča o otporu u Drugom svjetskom ratu.
Operacija Barbarosa
Kao nekadašnja prijestolnica Ruskog Carstva, kolijevka boljševičke revolucije te važno industrijsko i pomorsko središte, Lenjingrad, koji je imao neizmjernu simboličku i vojnu važnost, bio je jedan od tri ključna, strateška cilja Adolfa Hitlera. U sklopu goleme njemačke invazije na Sovjetski Savez, u ljeto, 22. lipnja 1941. godine, započela je zlokobna operacija pod kodnim imenom Barbarossa. Hitler je bio toliko uvjeren u brzi pad grada da je navodno već dao tiskati pozivnice za proslavu pobjede u hotelu Astoria. Međutim, žestok otpor Crvene armije te logističke poteškoće koje su se pogoršavale s produljenjem opskrbnih linija, izazovnim terenom i nadolazećom brutalnom ruskom zimom za koju njemačke snage nisu bile spremne, značajno su usporili napredovanje njemačkih trupa. Bijesan zbog kašnjenja, Hitler je promijenio plan. Izdana je nova, monstruozna direktiva - grad treba potpuno opkoliti, odsjeći od svijeta te ga bombardiranjem i izgladnjivanjem sustavno izbrisati s lica Zemlje. Plan Adolfa Hitlera bio je nedvosmislen i jasan - invazija na Sovjetski Savez nije bila samo još jedna vojna operacija u nizu, bio je to "rat uništenja" koji je trebao ostvariti Führerove dugogodišnje vizije o "Lebensraumu" - životnom prostoru za njemački narod. Hitlerove direktive bile su prožete mržnjom prema boljševizmu i slavenskim narodima koje je smatrao "rasno inferiornima", a sam plan predviđao je ne samo vojnu pobjedu, nego i sustavno uništavanje komunizma, porobljavanje stanovništva i potpunu eksploataciju ekonomskih resursa osvojenih teritorija.
S ciljem da tadašnji Lenjingrad i njegove stanovnike izbriše s lica zemlje Hitler je, umjesto izravnog, vojnog napada na dobro utvrđeni grad, odabrao jednu potpuno drugu taktiku koju je smatrao dobitnom – sustavno izgladnjivanje kojim je, uz bombardiranje, želio zauvijek uništiti grad i njegove stanovnike. Prema direktivi koja je bila poslana Armijskoj grupi Sjever grad je trebalo 'hermetički' zatvori, odbiti svaku eventualnu ponudu kapitulacije, a stanovništvo potom prepustiti smrti od gladi. Tog 8. rujna 1941. godine, kada su snage njemačkog Sjevernog armijskog korpusa, pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma Rittera von Leeba, zauzele Schlüsselburg, na obali jezera Ladoga, željezni obruč oko današnjeg Sankt Peterburga, bio je zatvoren. Počela je opsada Lenjingrada. Značilo je to 872 dana pakla za gotovo tri milijuna stanovnika tog grada. No, Hitlerova odluka da se krene s dugotrajnom opsadom, umjesto brzog, izravnog napada na Lenjingrad, u konačnici se ipak pokazala jednom od njegovih ključnih, strateških pogrešaka. Naime, upravo zbog te fatalne greške u procjeni, koja je bila vođena željom za uništenjem, a ne vojnim osvajanjem, izgubljena je strateška inicijativa na cijelom Istočnom bojištu, što je u konačnici doprinijelo njemačkom porazu na prostranstvima Sovjetskog Saveza.
Pakao na zemlji i kanibalizam
Život unutar opkoljenog grada brzo se pretvorio u noćnu moru. Već u prvim danima opsade, njemačko zrakoplovstvo izvelo je snažan napad na skladišta hrane Badajev, uništivši tisuće tona žita, brašna i šećera. Za stanovnike Lenjingrada bila je to smrtna presuda, jer su preostale zalihe hrane u gradu bile dovoljne za samo 35 dana. Dnevne porcije kruha bile su stoga smanjene na samo 125 grama po osobi. Bilo je to daleko od pravog kruha, sličilo je vlažnoj, ljepljivoj masi u kojoj je bilo jedva 50 posto brašna, dok su ostatak činili piljevina, celuloza i druge nejestive primjese. Skidali su tapete sa zidova kako bi kuhali ljepilo napravljeno od krumpirovog škroba, a jeli su i prokuhanu kožu. Glad je ljude natjerala i na krajnje očajničke mjere, jeli su čak i kućne ljubimce, štakore, ptice te životinje iz zoološkog vrta. U najmračnijim danima zime 1941-1942., pojavili su se i slučajevi kanibalizma. NKVD-a (sovjetske tajne policije i sigurnosne službe) kasnije je potvrđeno da su u agoniji gladi neki jeli i leševe, a bilo je i onih koji su ubijali radi ljudskog mesa.
Uz sve to, prva zima opsade, s 1941. na 1942. godinu, bila je apokaliptična i jedna od najokrutnijih zima u modernoj ratnoj povijesti. Temperature su se spuštale do - 40 stupnjeva Celzijevih, pretvarajući grad u ledenu grobnicu. Da bi se ugrijali, ljudi su u svojim domovima palili namještaj, knjige i podove, a vodu su, riskirajući smrt od snajperskog metka, nosili iz rupa probijenih u ledu na rijeci Nevi. U gradu odsječenom od svijeta, bez struje, grijanja i vode, smrt je postala svakodnevica, ljudi su umirali na ulicama, u redovima za kruh, u svojim domovima... Procjenjuje se da je tijekom te prve zime svakog mjeseca umiralo i do 100.000 ljudi. Preživjeli, preslabi da kopaju grobove u zaleđenoj zemlji, ostavljali su tijela svojih najmilijih na ulici ili su ih vukli na dječjim saonicama do masovnih grobnica, gdje je pokopano gotovo pola milijuna žrtava. No, unatoč svemu, duh grada nije bio slomljen. Usred nezamislive patnje, njegovi su stanovnici pokazali nevjerojatnu hrabrost i nadljudsku izdržljivost.
Prkos i otpor
Jedina veza grada u obruču sa svijetom bila je Cesta života - slobodan koridor koji je grad povezivao s ostatkom svijeta. Tom opasnom rutom, preko zaleđenog jezera Ladoga, s teritorija koji su kontrolirali Rusi u izolirani je grad stizalo ono najpotrebnije. Pod neprestanom njemačkom vatrom i zračnim napadima konvoji kamiona su zimi prevozili minimalne količine hrane u grad, a na povratku su evakuirali iscrpljene civile, uglavnom žene i djecu. No, Cesta života nekima je postala cesta smrti – mnogi kamioni bili su uništeni u napadima ili su pak propadali kroz led, pretvarajući jezero u groblje. Ipak, unatoč tome, taj je put bio snažan simbol nade i otpora te vitalna arterija koja je spriječila potpunu kapitulaciju grada, omogućivši Lenjingradu da diše, pa makar i plitko.
Unatoč gladi i hladnoći, tvornice su nastavile proizvoditi oružje i streljivo za branitelje na prvoj crti. Jedan od najpotresnijih primjera otpora dogodio se u čuvenom Vavilov institutu, gdje je bila pohranjena jedna od najvećih svjetskih zbirki sjemena. No, iako su bili okruženi tonama jestivih sjemenki, znanstvenici su umirali od gladi, ne želeći pojesti niti jedno zrno kako bi za buduće generacije sačuvali neprocjenjivo botaničko nasljeđe. U tim teškim danima čak niti kulturni život Lenjingrada, iako sveden na minimum, nije u potpunosti zamro. Kazališta i kina su radili, a najsvjetliji trenutak otpora dogodio se 9. kolovoza 1942. – upravo na taj dan kada je Hitler planirao proslaviti pad grada, filharmonija je izvela Sedmu simfoniju Dmitrija Šostakoviča, poznatu kao "Lenjingradska". Izgladnjeli glazbenici svirali su prkosno, a skladba je putem zvučnika emitirana diljem čitavog grada, tako da je zvuk dopirao i do njemačkih linija. Bila je to moćna poruka da grad i dalje živi te da se nikada neće predati.
Razbijanje njemačkog obruča
Do ključne prekretnice došlo je u siječnju 1943. godine. S ciljem probijanja blokade, Crvena armija pokrenula je operaciju 'Iskra' - Lenjingradsko-novgorodska strateška ofenziva započela je 14. siječnja 1944. godine. Bio je to koordinirani udar na nekoliko fronti, uz snažnu podršku Baltičke flote i avijacije. Nekoliko dana kasnije, 18. siječnja, sovjetske su trupe silovito probile obrambene linije njemačkih snaga koje su, nakon gotovo dvije godine iscrpljujućih borbi, bile oslabljene i nespremne za napad takvih razmjera. Iako opsada time nije bila u potpunosti okončana, a grad je i dalje bio pod teškom artiljerijskom vatrom, smrtonosni stisak ipak je popustio. Sovjetske su se trupe spojile južno od jezera Ladoga, otvarajući tako kopneni koridor širok desetak kilometara.
Bio je to početak kraja potpune opsade. Uspostavljena je željeznička veza koja je omogućila znatno bolju opskrbu grada i donijela neprocjenjiv moralni poticaj iscrpljenim braniteljima grada i njegovim stanovnicima. U sljedeća dva tjedna njemačka armija bila je prisiljena na povlačenje. Nijemci su bili potisnuti 60 do 100 kilometara od grada. Tog 27. siječnja, Lenjingrad je slavio. Nakon 872 dana patnje opsada grada bila je konačno službeno okončana. Topničkim pozdravom od 324 plotuna grad je pozdravio svoje osloboditelje. Cijena pobjede bila je zastrašujuća, prema procjenama opsada je odnijela između milijun i 1,5 milijun civilnih i vojnih žrtava. Uništeni grad kasnije je proglašen Gradom herojem te je postao vječni spomenik patnji, ali i nesalomljivoj snazi ljudskog duha.
Više pročitajte u Arhivi Večernjeg lista.
Otvori KEKS Pay
Trebali su se Rusi predati agresoru sad bi lijepo Putler pričao njemački i ne bi bio ratni zločinac