Nova svemirska utrka u punom je jeku, no da bi ona imala smisla, potrebne su nove tehnologije. Raketni motori, kapsule i moduli iz doba Apolla danas su muzejski eksponati. Ako želimo baze na Mjesecu, letove prema Marsu i teleskope sposobne pronaći tragove života, treba nam nešto posve drukčije. A upravo sada, u laboratorijima i testnim poligonima, razvijaju se tehnologije koje će odrediti ritam idućeg desetljeća.
Rakete nove generacije
Na čelu nove generacije svemirskih raketa stoji SpaceX-ov Starship, raketa visoka poput nebodera, dizajnirana da se u cijelosti vraća na površinu i ponovno koristi. Ako uspije, put u svemir mogao bi pojeftiniti deset puta, što bi otvorilo vrata do tada nezamislivim misijama. No Starship nije jedini. Europa se nada da će Ariane 6 očuvati njezinu ulogu u lansiranjima satelita, dok Jeff Bezos razvija New Glenn, masovnu raketu koja bi trebala konkurirati Elonu Musku. Utrka više nije u tome tko može poletjeti, već tko može poletjeti najčešće i najjeftinije.
Nuklearni pogon
Još ambiciozniji planovi uključuju nuklearni pogon, tehnologiju koja je dugo pripadala domeni znanstvene fantastike. NASA i DARPA neko su vrijeme razvijale projekt DRACO (Demonstration Rocket for Agile Cislunar Operations), eksperimentalni koncept nuklearnog termalnog pogona koji bi, u teoriji, mogao skratiti vrijeme putovanja prema Marsu. No u 2025. DRACO je otkazan, i to zbog kombinacije čimbenika: troškova koji više nisu opravdani s obzirom na pad cijena komercijalnih lansiranja, tehničkih izazova infrastrukture i sve većeg interesa za alternativne tehnologije poput nuklearnog električnog pogona.
Ipak, ideja nuklearnog pogona nije nestala. Njegov potencijal ostaje ključan za ozbiljne misije u duboki svemir: brz put smanjuje izloženost zračenju, povećava sigurnost i omogućuje složenije misije. Mnogi inženjeri i dalje zagovaraju stav da bez nuklearnih rješenja nećemo moći dosegnuti ciljeve koje želimo, barem ne brzo i učinkovito.
Budućnost istraživanja Sunčeva sustava možda će ovisiti o tome hoće li netko uspjeti prevladati tehničke i političke prepreke koje su zaustavile projekt DRACO.
Umjetna inteligencija u svemiru
Kako misije postaju složenije i udaljenije, upravljanje sa Zemlje postaje sve zahtjevnije. Radiosignalu treba između tri i dvadeset dvije minute da stigne do Marsa, ovisno o položaju planeta u orbiti, a do vanjskih planeta još i dulje. Zbog takvih vremenskih kašnjenja razvijaju se letjelice i roveri koji mogu samostalno donositi odluke, sustavi koji prepoznaju prepreke, prilagođavaju putanju i reagiraju bez čekanja uputa sa Zemlje. Umjetna će inteligencija birati rute, analizirati uzorke i prilagođavati se nepredviđenim situacijama. Prve smo korake već napravili, od budućih autonomnih rovera na Marsu do algoritama koji obrađuju podatke s teleskopa brže nego što bi to mogli timovi znanstvenika.
Megateleskopi
Dok ljudi traže put prema Mjesecu i Marsu, astronomi pripremaju instrumente koji bi mogli odgovoriti na pitanje staro koliko i sama civilizacija – jesmo li sami u svemiru. Nakon uspjeha svemirskog teleskopa "James Webb", tu je i europski ekstremno veliki teleskop (Extremely Large Telescope) u Čileu, promjera čak 39 metara. Njegova osjetljivost je tolika da će moći proučavati atmosfere planeta koji kruže oko udaljenih zvijezda i tražiti tragove vode, kisika ili metana, spojeva koji bi mogli ukazivati na biološku aktivnost.
U Sjedinjenim Državama NASA razvija Opservatorij Habitable Worlds, budući teleskop posebno dizajniran za potragu za životom i planetima nalik na Zemlju. Kombinacija ovih instrumenata označit će novu eru promatranja, onu u kojoj više ne gledamo samo zvijezde nego i pokušavamo prepoznati znakove života u njihovoj svjetlosti.
Tehnologije za Mars
Ako želimo kolonije na Marsu, potrebno je više od raketa. Mars ne može trajno ovisiti o opskrbi sa Zemlje jer svaka tona tereta preskupa je i prespora. Budući kolonisti morat će naučiti živjeti od onoga što planet sam pruža. Zato se razvijaju sustavi ISRU (In-Situ Resource Utilization), tehnologije koje omogućuju korištenje lokalnih resursa. Ideja je jednostavna, ali revolucionarna: umjesto da sve nosimo sa sobom, iskoristit ćemo ono što Mars već ima. Led će se pretvarati u pitku vodu i raketno gorivo, a regolit, marsovsko tlo, poslužit će kao građevni materijal 3D printanjem i drugim metodama.
Eksperimenti na Zemlji već pokazuju da se u simuliranom marsovskom tlu mogu uzgojiti biljke, dok prototipovi malih bioreaktora proizvode kisik, tehnologije koje su već djelomično testirane u sklopu misije Perseverance, eksperimentom MOXIE, koji je uspješno stvorio kisik iz marsovske atmosfere. Takvi će sustavi biti presudni za prvu generaciju ljudi koja će pokušati živjeti na drugom planetu.
Sve ove tehnologije zajedno crtaju sliku budućnosti u kojoj svemir više nije pozornica simboličnih misija, nego prostor stalne prisutnosti. Rakete koje se vraćaju, nuklearni reaktori u svemiru i u pogonima, teleskopi koji promatraju svjetove slične našem i postaje koje same proizvode svoju hranu, to više nisu vizije iz romana Arthura C. Clarkea, već konkretni planovi koji čekaju svoje godine testiranja.
Ako smo prvi dio svemirske utrke mogli zamisliti kao maraton, onda se sadašnji sve više pretvara u tehnološki sprint. A pobjednik neće biti onaj s najviše zastava, nego onaj tko razvije tehnologije koje svemir čine održivim i pristupačnim.
Otvori KEKS Pay
