S radom dr. sc. Ines Tomašković upoznali smo se pri nedavnoj objavi rada u utjecajnom Scienceu o jednom mehanizmu koji utječe na starenje a ujedno može utjecati i na stvaranje tumorskih stanica. Naš ugledni znanstvenik prof. dr. sc. Ivan Đikić preporučio nam je dr. Tomašković kao jednu od perspektivnijih i talentiranijih znanstvenica s kojom radi a dodatno smo bili sigurni da ovo može biti zanimljiv intervju što je dr. Tomašković i dalje radi u struci s kojom kombinira znanstveni rad. Nakon obrane dvostrukog doktorata u području biomedicine i biokemije, vratila se u kliničku medicine, sada radi na odjelu za operativnu i onkološku dermatologiju sveučilišne bolnice u Frankfurtu kao liječnica te paralelno radi i znanost u sklopu “Clinician-Scientist Programm”, gdje se fokusira na otkrivanje novih molekularnih mehanizama koji utječu na ubrzano starenje kože i razvoj tumora kože.
Možete li nam pobliže objasniti o čemu se radi u radu objavljenom u Scienceu koji potpisujete s još naših znanstvenika?
U radu objavljenom u Scienceu istražujemo kako DNA-protein cross-linkovi, vrlo toksična oštećenja DNA, utječu na stabilnost genoma i sudbinu stanice. Pokazujemo da nakupljanje tih oštećenja dovodi do aktivacije cGAS-STING signalnog puta, koji je inače dio urođenog imunološkog odgovora, ali se u ovom kontekstu pogrešno aktivira zbog prisutnosti citosolne DNA. Ta kronična aktivacija uzrokuje snažan upalni odgovor, ubrzano starenje organizma te, u najtežim slučajevima, embrionalnu letalnost. Naši rezultati prvi put jasno povezuju DNA-protein cross-linkove s cGAS-STING signalizacijom i pokazuju da oštećenja genoma mogu potaknuti procese koji nalikuju imunološkoj reakciji, ali s ozbiljnim posljedicama za razvoj i dugoročno zdravlje organizma. Rad je rezultat bliske suradnje više istraživačkih skupina, uključujući i znanstvenike iz Hrvatske, a nalazi imaju šire implikacije za razumijevanje starenja, upalnih bolesti i genomske nestabilnosti.
Tema starenja je jako interesantna već jako dugo vremena a u ovom radu opisuje se jedan mehanizam. Da li radite još na nečemu sličnom?
Tema starenja već je dugo u središtu interesa jer je usko povezana s razvojem tumorskih bolesti. U ovom radu opisali smo jedan mehanizam kojim kronična oštećenja DNA potiču upalu i ubrzano starenje stanica, a isti procesi imaju važnu ulogu i u nastanku raka. U daljnjim istraživanjima posebno se fokusiramo na tumorske bolesti jetre i kože, gdje su genomska nestabilnost, kronična upala i promjene u staničnom okolišu ključni pokretači bolesti. Zanima nas kako ti mehanizmi doprinose nastanku i progresiji tumora, ali i može li se njihova modulacija iskoristiti za razvoj novih terapijskih pristupa ili poboljšanje postojećih tretmana. Starenje kože jedan je od najboljih primjera kako okolišni čimbenici, posebno UV zračenje, izravno uzrokuju oštećenja DNA i dugoročne promjene u funkciji stanica. U nastavku našeg rada fokusiramo se upravo na to kako UV-inducirana oštećenja DNA potiču kroničnu upalu, stanično starenje i promjene u signalnim putevima koji s vremenom doprinose i razvoju tumora kože. Cilj nam je razumjeti gdje se nalazi prijelomna točka između zaštitnih mehanizama stanice i procesa koji postaju štetni, te može li se ta ravnoteža terapijski usmjeriti kako bi se usporilo starenje kože i smanjio rizik od kožnih tumora.
Inače, koja su najbitnija saznanja oko starenja do kojih je znanost do sada došla?
To je veliko, ali jako lijepo pitanje. Evo pregleda najvažnijih saznanja o starenju do kojih je znanost zasad došla, u sažetom i razumljivom obliku. Prije svega, danas znamo da starenje nije jedan jedinstveni proces, nego rezultat niza međusobno povezanih mehanizama koji se postupno narušavaju tijekom života. Jedno od ključnih otkrića jest uloga oštećenja DNA i genomske nestabilnosti – s vremenom se u stanicama nakupljaju oštećenja koja više ne mogu učinkovito popraviti, što dovodi do gubitka funkcije ili ulaska stanica u stanje staničnog starenja (senescencije).Drugo važno saznanje odnosi se na kroničnu, niskogradijentnu upalu, tzv. inflammaging. Imunološki sustav s godinama postaje stalno blago aktiviran, često kao posljedica oštećenja stanica i tkiva, što dodatno ubrzava propadanje organa i pogoduje razvoju bolesti, uključujući rak. Znanost je također pokazala da stanično starenje nije samo negativno – senescentne stanice imaju zaštitnu ulogu u sprječavanju nekontrolirane diobe i nastanka tumora. Problem nastaje kada se takve stanice nakupe i počnu lučiti upalne čimbenike koji štete okolnom tkivu.Jedno od najvažnijih modernih otkrića jest da je starenje barem djelomično plastično. U životinjskim modelima pokazano je da se procesi povezani sa starenjem mogu usporiti ili preusmjeriti ciljanim djelovanjem na metabolizam, signalne puteve, uklanjanje senescentnih stanica ili poboljšanje popravka DNA, što otvara prostor za buduće terapijske strategije. Ukratko, današnje razumijevanje starenja pomaknulo se od ideje “neizbježnog trošenja” prema shvaćanju da se radi o biološki reguliranom procesu, koji je usko povezan s bolestima poput raka, neurodegeneracije i metaboličkih poremećaja — i koji se, barem djelomično, može znanstveno proučavati i potencijalno modificirati. Otkriće je također vezano i za nastanak tumora, gdje se čini da znanost jako ubrzava.
Što donosi ovo novo otkriće, može li biti temelj nekim novim terapijama?
Ovo otkriće dodatno potvrđuje koliko su starenje, kronična oštećenja DNA i nastanak tumora duboko povezani procesi. S jedne strane, mehanizmi koje stanica koristi kako bi se zaštitila od tumorskog razvoja — poput aktivacije upale ili ulaska u stanje staničnog starenja — dugoročno mogu stvoriti okoliš koji zapravo pogoduje razvoju raka. Upravo to dvosjeklo svojstvo sada postaje jasnije na molekularnoj razini. Važnost ovog rada je u tome što identificira konkretan signalni put, u ovom slučaju cGAS STING, kao središnju točku na kojoj se susreću oštećenja DNA, upala, starenje i tumorigeneza. To otvara mogućnost da se u budućnosti terapijski ne cilja samo tumor, nego i mikrookoliš i upalni signalni putevi koji potiču njegov rast ili otpornost na terapiju. Iako je još prerano govoriti o izravnim kliničkim primjenama, rezultati pružaju čvrstu eksperimentalnu osnovu za razvoj novih strategija — primjerice, selektivnu modulaciju cGAS STING signalizacije ili kombiniranje takvih pristupa s postojećim terapijama. Dugoročno, ovakva saznanja mogu pomoći u razvoju preciznijih i manje toksičnih terapija, osobito za tumore povezane s kroničnom upalom i starenjem tkiva, poput tumora kože i jetre.
Možete li nam nešto reći o sebi, svojoj karijeri, radu s prof. Đikićem?
Moj odnos s mentorom na doktorskom studiju, prof. dr. sc. Đikićem, bio je izuzetno inspirativan i podržavajući. Tijekom cijelog doktorskog rada, prof. Đikić je pokazao duboko znanje, strpljenje i predanost, potičući me na istraživanje novih ideja i kritičko razmišljanje. Njegova stručnost i konstruktivni savjeti omogućili su mi da rastem kao znanstvenik, a istovremeno je stvorio okruženje u kojem su otvorena komunikacija i kreativnost bili uvijek dobrodošli. Zahvalan/na sam na njegovom vodstvu i mentorstvu, koje je značajno doprinijelo mom profesionalnom i osobnom razvoju.
Posljednji podaci govore kako su hrvatske znanstvene institucije vrlo loše po pitanju mobilnosti, a također i naši znanstvenici odlaze van no rijetki se i vraćaju. Što mislite o tome, bismo li u Hrvatskoj trebali uložiti u to više napora?
Posljednji podaci jasno pokazuju da hrvatske znanstvene institucije trenutno ne pružaju dovoljno poticaja za mobilnost istraživača, što rezultira time da mnogi talentirani znanstvenici odlaze u inozemstvo, a samo mali broj njih se vraća. Smatram da bi ulaganje u programe mobilnosti, međunarodne suradnje i povratka iskusnih istraživača značajno doprinijelo jačanju hrvatske znanstvene zajednice. Takvi napori ne bi samo povećali kvalitetu istraživanja u zemlji, nego bi i stvorili dinamičnije i konkurentnije okruženje za mlade znanstvenike, potičući inovacije i dugoročni razvoj.
Kakve su vaše ambicije, ostati vani ili vidjeti postoji li mogućnost da se vratite u Hrvatsku?
Moje ambicije trenutačno su usmjerene na daljnji profesionalni razvoj u međunarodnom znanstvenom okruženju, gdje imam priliku raditi u kompetitivnom i poticajnom istraživačkom sustavu. Istovremeno, otvoren/a sam jednoga dana za mogućnost povratka u Hrvatsku, ukoliko se stvore uvjeti koji omogućuju kvalitetan znanstveni rad, stabilno financiranje i jasnu perspektivu profesionalnog napredovanja. Smatram da bi povratak stečenog znanja i iskustva iz inozemstva mogao biti vrijedan doprinos hrvatskoj znanstvenoj zajednici, osobito ako postoji stvarna institucionalna podrška takvim povratcima.
Interesantno je što nakon fakulteta doista radite i kao liječnica. Zašto ste prešli i na znanost, čini se da ste materijalno mogli daleko bolje proći od znanosti?
Ah, ovo je vrlo zanimljivo pitanje i često se susreće kod ljudi koji gledaju karijere u medicini i znanosti kroz prizmu isključivo materijalnog uspjeha. Iako zvuči da “materijalno bolje” prolaziš kao liječnik, mnogi koji pređu u znanost to rade iz vrlo osobnih i profesionalnih razloga, a ne iz financijskih. Razlozi mogu razni. Strast prema istraživanju i otkrivanju, recimo. Medicina je često usmjerena na neposrednu primjenu i rutinske protokole, dok znanost omogućuje duboko istraživanje pitanja koja te istinski zanimaju. Za mnoge, mogućnost da stvarno razumiju kako stvari funkcioniraju u osnovi svijeta ili ljudskog tijela vrijedi više od novca. Pa, fleksibilnost i kreativnost. Znanost često daje veću slobodu u oblikovanju vlastitih projekata i karijere. Kao liječnik, rutine i protokoli ponekad mogu biti ograničavajući. Onda dugoročni utjecaj. Istraživanje može imati širi utjecaj nego individualni rad s pacijentima; otkriće lijeka, metode ili tehnologije može pomoći tisućama ili milijunima ljudi, a to je motivacija koju novac ne može zamijeniti. Profesionalno ispunjenje jer se meki ljudi jednostavno osjećaju da je njihova osobna strast u učenju i eksperimentiranju veća od interesa za materijalno bogatstvo. Nadalje u doba kada sam ja radila u Hrvatskoj placa liječnika sa dežurstvima je bila daleko ispod place običnog doktoranda u npr. Njemačkoj. Neizmjerno mi je drago da su u međuvremenu plaće liječnika ipak porasle, naravno ne dovoljno, tako da je i dalje mnogo kolega “prisiljeno” raditi dva posla. Na kraju, u financijskom smislu karijera kliničkog liječnika često može biti isplativija, pogotovo u privatnoj praksi, ali za ljude kojima znanost “govori” na dubljoj razini, osjećaj ispunjenja i slobode često nadmašuje novčane aspekte.
Kako biste ocijenili naš medicinski sustav u odnosu na vanjske?
Kako bih objasnila smislenu usporedbu, važno je razdvojiti nekoliko aspekata medicinskog sustava – jer “ocjena” nije samo pitanje opreme, već i organizacije, dostupnosti, kvalitete skrbi i sustava obrazovanja. Jedno je kvaliteta zdravstvene skrbi gdje su naše prednosti bolnički centri, posebno sveučilišne klinike koji imaju visoko obrazovan kadar i dobro razvijene specijalističke službe, a liječnici i medicinsko osoblje često su vrlo motivirani i profesionalni. Među izazove u odnosu na zapad spadaju ponekad nedostatak najnovije tehnologije i opreme u usporedbi s vodećim zapadnim zemljama, duža čekanja za specijalističke preglede i operacije nego u privatnom sektoru ili u zemljama poput Njemačke, Švicarske ili Skandinavije. Zatim je tu i pristup pacijentima i dostupnost. Sustav je univerzalan i većina ljudi ima pokriće, što je velika prednost u usporedbi s nekim zemljama poput SAD-a gdje je pristup zdravstvu uvjetovan osiguranjem. Problem nastaje kod redova i birokracije – pacijent može čekati dulje nego što bi u sustavu s više privatnih klinika i većim ulaganjima u administrativnu efikasnost. Tu je i obrazovanje te stručni kadar. Medicinski fakulteti i specijalizacije su često na vrlo visokoj razini teorijskog obrazovanja. Međutim, u usporedbi sa zemljama poput Njemačke ili Nizozemske, sustav ponekad nudi manje mogućnosti za istraživanje ili kontinuiranu profesionalnu edukaciju unutar same prakse. Ne zaboravimo financijsku stranu sustava. Liječnici u javnom sektoru često su slabije plaćeni nego kolege u privatnom sektoru ili u inozemstvu. To dovodi do “odljeva mozgova” – stručnjaci traže bolje uvjete u zapadnim zemljama ili privatnom sektoru, što može utjecati na kvalitetu sustava dugoročno. Imamo i inovacije i istraživanje. Iako postoji dobar potencijal, ulaganja u klinička istraživanja i tehnologiju često su manja nego u razvijenim zapadnim zemljama. Liječnici koji se žele baviti istraživanjem ponekad se odlučuju na rad u inozemstvu, gdje su resursi i sustav više usmjereni na znanstveni rad. Zaključujem - njegove prednosti su univerzalna dostupnost i visoko obrazovan kadar, a izazovi su financijska ograničenja, čekanja i ulaganje u istraživanje.
Otvori KEKS Pay
