U protekla dva tjedna, svake subote, vecernji.hr započeo je s ljetnim feljtonom koji prenosi odabrana poglavlja iz knjige "Neprijatelji iz čista mira", paralelne biografije Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, autora Tomislava Krasneca, koja je u izdanju Večernjeg lista objavljena u travnju 2024. godine. Ovih je dana jedno poglavlje iz te knjige ponovo aktualizirano odlukom nadležnog suda o puštanju Ive Sanadera na slobodu. To je poglavlje broj 10 koje opisuje Plenkovićevo "ne" Sanaderu, epizodu koja se dogodila prije 20,5 godina.
Ne prenosimo cijelo poglavlje, za to je ipak potrebno pročitati samu knjigu, ali u njoj je najdetaljniji opis neobičnog profesionalnog i osobnog odnosa Andreja Plenkovića, tada samo diplomata, s Ivom Sanaderom, koji je i prije Milanovića i prije Plenkovića uspio u tome da svoju diplomatsku karijeru preusmjeri na karijeru političara, predsjednika neke stranke i premijera. Sanader je, kako znamo, nakon naprasne ostavke 1. srpnja 2009. ubrzo bio suočen s teškim optužbama za korupciju, zbog kojih je godinama boravio u zatvoru i u sudnicama, na koncu bio osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu od 18 godina, a ovih dana izlazi na slobodu jer je sud procijenio da ispunjava uvjete za prijevremeni izlazak.
Slijedi poglavlje iz knjige "Neprijatelji iz čista mira", paralelne biografije Milanovića i Plenkovića.
Odbio je Sanaderovu ponudu, nije želio biti broj 2
Plenković je u diplomatskoj karijeri imao puno više doticaja sa Sanaderom nego Milanović.
U listopadu 1997. Plenković postaje načelnik Odjela za europske integracije unutar Ministarstva vanjskih poslova. Dotad je stručni suradnik u tom Odjelu i, 1996.-1997., šef kabineta Ivana Šimonovića, zamjenika ministra. Šimonović odlazi u New York, a Ivo Sanader postaje zamjenik ministra zadužen za europske poslove i načelnik Plenković odgovara njemu. Između dvaju mandata na mjestu zamjenika ministra vanjskih poslova, Sanader je kratko i predstojnik Ureda predsjednika Franje Tuđmana. Kad Tuđman početkom 1998. povjerava Ljerki Mintas-Hodak dužnost prve hrvatske ministrice za europske integracije, na što je Sanader strašno ljubomoran jer je on htio biti imenovan na to mjesto ministra bez portfelja, osniva se Vladin ured za europske integracije. S tim uredom Plenković vrlo profesionalno surađuje iako zna da mu šef, zamjenik ministra Sanader, nastupa hladno i pomalo neprijateljski prema toj ekipi Ljerke Mintas-Hodak, koja sjedi u Banskim dvorima i, poslije, u Vukovarskoj ulici.
Nakon 3. siječnja 2000. taj Vladin ured postaje Ministarstvo za europske integracije. Prvi ministar je Ivan Jakovčić (IDS), drugi Neven Mimica (SDP), koji iznimno cijeni Plenkovićeve sposobnosti i pred kraj mandata 2003. čak mu nudi mjesto zamjenika ministra europskih integracija. Plenković to odbija jer, kaže, ima druge planove. Možda mu se nije žurilo učiniti takav iskorak u karijeri i zbog toga što procjenjuje da Račanova Vlada neće još dugo ostati na vlasti.
(...)
Kad Sanader, kao predsjednik HDZ-a, pobjeđuje Račana i trećesiječanjsku vlast na izborima krajem 2003., događa se nešto zanimljivo, što govori o odnosu Plenkovića i Sanadera. Događaju se zapravo dvije stvari. Druga je Plenkovićevo “ne” Sanaderu, ali najprije o onoj prvoj.
Dva tjedna nakon izbora, 9. prosinca 2003. predsjednik Republike Stipe Mesić povjerava Ivi Sanaderu mandat za sastavljanje nove vlade i novine sutradan izlaze s neslužbenim sastavom prve Sanaderove Vlade. Andrej Plenković kao Sanaderov izbor za nestranačkog ministra europskih integracija spominje se, pod egidom “neslužbeno doznajemo sastav nove Vlade”, i u Večernjem listu i u Jutarnjem listu. Čini se da Sanader ili netko iz njegova kruga, brifirajući novinare, ne samo da spominje Plenkovića kao ministra na poziciji na kojoj će poslije – kad neslužbeno postane službeno – osvanuti Kolinda Grabar-Kitarović, nego se nudi i racionalno objašnjenje zašto baš Plenković.
“Na čelno mjesto Ministarstva europskih integracija Sanader želi imenovati stručnjaka, a ne političara. Konačan odabir, čini se, pao je na Andreja Plenkovića”, piše Jutarnji list, koji članak ilustrira fotografijama svakog od neslužbenih Sanaderovih ministara, razvrstanih po svojim ministarskim kućicama. Ali kako Plenkovićevu fotografiju novine tada nemaju u fotoarhivi, iznad njegova imena, u njegovoj kućici, samo je generički portret-sjena.
“Riječ je o diplomatu od karijere koji se Ministarstvu vanjskih poslova priključio 1994. godine. Na Zrinjevcu se kao referent bavio multilateralnim pitanjima, da bi nakon pregovora u Daytonu preuzeo mjesto u uredu tadašnjeg zamjenika ministra Ivana Šimonovića. Kad je za godinu dana Šimonović otišao za ambasadora u UN, Plenković je preuzeo Odjel za europske integracije. Na riskantan se politički potez odlučio prihvaćajući mjesto šefa izbornog stožera Mate Granića na predsjedničkim izborima, ali uspješno se, nakon izgubljenih izbora, vraća u Ministarstvo vanjskih poslova. Nedugo potom je poslan na diplomatsku službu u sjedište Europske unije u Bruxelles, gdje je i sada.” Iz činjenice da je njegovo ime pušteno u medije kao dio kadrovske križaljke prve Sanaderove Vlade očito je da je Plenković bio na Sanaderovu radaru.
Danas se gotovo svi sugovornici toga ne sjećaju, ili barem tvrde da se ne sjećaju, ali arhiva starih novina ne laže.
Plenković je negdje u Bruxellesu možda već otvarao šampanjac. Možda i nije, možda je odgađao to zadovoljstvo jer predobro je poznavao Sanadera da bi neslužbenu najavu tretirao kao svršen čin. Kako god bilo, ministarska dužnost izmaknula mu je iz ruku. Kolinda Grabar-Kitarović imenovana je za ministricu europskih integracija u prvoj Sanaderovoj Vladi.
Do tada o njoj ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković nisu imali neko naročito mišljenje. Od te se epizode Plenkovićevo mišljenje o njoj još i pogoršalo. Smatrao je da ga je ona izgurala s obećane, medijski najavljene pozicije ministra. Premda to vjerojatno nije točno. O tome su odlučili isključivo Sanader i Miomir Žužul, iskusni diplomat i ministar vanjskih poslova u prvoj Sanaderovoj Vladi. Kolinda Grabar-Kitarović čak tvrdi da nije željela ići u izvršnu vlast jer je imala malu djecu od šest mjeseci i dvije i pol godine, pa je molila Sanadera da je pusti da ostane u Saboru. Ali da su i on i Žužul inzistirali na tome da preuzme Ministarstvo europskih integracija.
Plenković je ostao u Bruxellesu. Sanaderova Vlada dobro se snalazila u probijanju europskog puta Hrvatske kroz šikaru haaških optužnica, traženih generala i zamršenih međunarodnih okolnosti. Nekako je sve profunkcioniralo, Hrvatska u travnju 2004. dobiva avis, pozitivno mišljenje Europske komisije o hrvatskom zahtjevu za članstvo, a u lipnju 2004. Europsko vijeće potvrđuje Hrvatsku kao državu kandidatkinju.
Sanader očekuje odluku o otvaranju pregovora u ožujku, što se na koncu ipak ne događa tako brzo, ali u pripremama za takvu moguću odluku Sanader na prijelazu 2004. na 2005. godinu stvara i ekipira pregovarački tim. Tu za Plenkovića počinju nove nevolje u raju. Dvojica ambicioznih Dalmatinaca, koji za sebe smatraju da bolje od svih u Hrvatskoj razumiju Europu i pristupanje Europskoj uniji, ne nalaze zajednički jezik.
Sanader nudi Plenkoviću mjesto tajnika Državnog izaslanstva za pregovore. Plenković to odbija. Prvo “ne” Plenković izgovara državnom tajniku Hidi Biščeviću, koji mu prenosi Sanaderovu ponudu i prenosi natrag Sanaderu Plenkovićevu odbijenicu. Potom Sanader želi izravno čuti Plenkovića, zove ga na telefon i ponavlja ponudu, a Plenković ponavlja da ne želi. Koristi argument da ne želi biti zamjenik Kolindi Grabar-Kitarović. Odnosno, prema sjećanju druge osobe, da ne želi Kolindi “nositi papire”.
– Sanader jest razgovarao s njime u jednom trenutku direktno i bio je jako ljut nakon toga razgovora – kaže jedna od osoba koja je u Banskim dvorima svjedočila tome događaju.
S Plenkovićem se razgovara telefonski, on je fizički u Bruxellesu, ali sve njegove reakcije i taj ponovljeni “ne” sugeriraju kako on smatra da zaslužuje biti broj 1, nikako broj 2.
Kasnije će se pregovarački tim posložiti tako da je Kolinda Grabar-Kitarović kao ministrica imenovana voditeljicom Državnog izaslanstva, a Vladimir Drobnjak zamjenikom voditeljice i glavnim pregovaračem. Plenković je očito smatrao da je bolji od oboje. Tajnicom pregovaračkog tima imenovana je Tamara Obradović. Sve je to posloženo poslije, a Sanader je znao da, zbog nacionalnog konsenzusa u pristupanju Europskoj uniji, ime glavnog pregovarača želi usuglasiti i s Ivicom Račanom i ostatkom oporbenih lidera, što je, objektivno govoreći, Andreja Plenkovića stavljalo u inferiornu poziciju prema Vladimiru Drobnjaku. Jednostavno zato što je Drobnjakovo ime prepoznatljivo i prihvatljivo svim strankama, što se tada još ne može reći za ime Andreja Plenkovića.
Drobnjakovo ime odmah je dobro “leglo” i Račanu kad se sa svojim suradnicima na sastanku u sjedištu SDP-a na Iblerovu trgu konzultirao o tome koga bi oporba željela vidjeti na mjestu glavnoga pregovarača. Sastanak je trajao i trajao, Račan se volio konzultirati i nije žurio, ali ipak se sjetio da će ga “sad, u 18 sati” Sanader zvati na telefon te je želio da se sastanak ubrza i da SDP-ovci imaju svoj prijedlog imena glavnoga pregovarača. Da ne bude samo da Račan sluša što će Sanader ponuditi. Tonino Picula tada govori da je Vladimir Drobnjak “normalan”, profesionalan, nije politički ostrašćen i može dobro funkcionirati i s vlašću i s oporbom. Račan oduševljeno pljesne dlanovima. Drobnjak je, na koncu, i za vrijeme Račanove Vlade bio hrvatski pregovarač za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. To je to!
Sanader je možda i znao, ili barem naslućivao, da Plenkovićeve goleme ambicije sežu i dalje od diplomacije, možda i u visoku politiku. Ako je tako i bilo, Sanader je možda osjećao da ga Plenkovićeve ambicije ugrožavaju, a od Drobnjaka se nije osjećao politički ugroženim jer taj iskusni diplomat političke ambicije nikad nije ni imao.
Kad Plenković izgovara svoje “ne” i govori da ne želi biti broj 2 pod Kolindom Grabar-Kitarović, on možda i ne zna da Sanader, Račan i svi koji u tom konsenzusu trebaju sudjelovati planiraju dovući Drobnjaka natrag iz New Yorka. Drobnjak je za veleposlanika u UN-u otišao u ljeto 2003., nakon predaje zahtjeva za članstvo Hrvatske u EU. Otišao je s mjesta šefa hrvatske misije pri EU, gdje je Plenković broj 2, pa Plenković možda, računajući da je Drobnjak u New Yorku i da ondje ostaje dok se slaže pregovarački tim s EU, smatra da nitko nije pozvaniji i bolji od njega za glavnu ulogu u pregovorima koji slijede s Europskom unijom. Kako god bilo, u toj epizodi Plenković ostavlja dojam toliko ambicioznog diplomata da je spreman reći “ne” premijeru kojemu se baš i ne smije reći “ne”, pogotovo na takvu ponudu koja se događa samo jednom u povijesti države. Pregovarački tim sastavlja se samo jedanput.
Zašto je Plenković, koji je u svom radu sistematičan i nije sklon improvizacijama, toga trenutka toliko riskirao, improvizirao u nadi da će njegovo “ne” nagnati Sanadera da mu iznese bolju ponudu? Neki kažu da se na to okuražio smatrajući da je sa Sanaderom u prijateljskim odnosima. Da su dovoljno bliski prijatelji da njegovo “ne” može proći. Prije nego što je Sanader postao premijer, kao predsjednik HDZ-a koji je često dolazio u Bruxelles navodno bi se oslanjao na Plenkovića, tada formalno broja 2 u hrvatskoj misiji pri EU, kad je trebao operativnu pomoć u ostvarivanju nekih kontakata po Bruxellesu. Ili kad bi želio provesti slobodno vrijeme u kojem finom restoranu. Na zidu legendarnog bruxelleskog restorana Armand & Co, koji je držao Hrvat Dubravko Kovač, među fotografijama uglednih gostiju koji su tu zalazili, poput Sylvestera Stalonea i Stevena Spielberga, visjela je i fotografija Ive Sanadera (a i Stipe Mesića).
Čim je završio telefonski razgovor s Plenkovićem, koji je odbio njegovu ponudu da bude tajnik pregovaračkog tima, Sanader ga je odmah odlučio premjestiti iz Bruxellesa i poslati u neku drugu diplomatsku misiju. Sjećanja sudionika toga sastanka u sobi iza Sanaderova ureda u Banskim dvorima razlikuju se u jednom detalju. Jedna osoba spominje da je Sanader rekao da se Plenkovića pošalje u Albaniju. Druga, koja zvuči uvjerljivije, kaže da je odmah rekao: „Znaš šta, pošalji ga u ambasadu u Ukrajinu.”
Svi su osjetili da je Sanader ljut na Plenkovića, i to ne bez razloga jer, kako kaže jedan član toga tima, sve se to događalo u konstruktivnom ozračju, u ozračju optimizma i zadovoljstva, s dojmom da su svi do tog trena funkcionirali kao složna ekipa, fokusirana na nešto što se odvija glatko. Sve dok se ne pojavi taj netko tko je u takvu atmosferu unio svoje “ne”.
Svoju verziju te epizode s Plenkovićevim “ne” Sanaderu opširno je opisao i Zoran Milanović u jednoj od svojih predsjedničkih paraposlanica na Facebooku, 24. listopada 2020. godine:
“Plenkoviću je jezik bio brži od pameti. Htio je biti glavni pregovarač, ‘šmrkavac’ od 33 godine. Sanader je ovu bezobraznu odbijenicu shvatio osobno, ali ponio se relativno plemenito. Naredio je da Plenkovića maknu iz Bruxellesa i umjesto da ga s punim pravom angažira u kotlovnici Ministarstva vanjskih poslova, naređuje da ga se pošalje u Kijev, tada još uvijek grad na koji smo gledali kao prvo mjesto do Černobila. Na scenu stupa još jedna dramatis personae, Miomir Žužul, i spašava Plenkovića, te ga, uz prešutnu Sanaderovu suglasnost, ipak delegira u Pariz, gdje se ne događa ništa bitno i gdje sljedećih pet godina mlati po kroasanima, piše dugačke, povremeno zanimljive, ali sasvim nebitne bilješke i čeka novu prigodu... Dakle, Plenković se, kako bi on za mene rekao, pokušava ‘ukrcati u vlak žrtve’, a žrtva nije, niti je ikada bio, već samo arogantni balavac grandomanskih stremljenja. Najveća žrtva koju je u životu podnio je neki lakši faul na nekom usporenom i prigodnom haklu na jedan koš.”
Tko je, ili što je, na kraju spasilo Plenkovića od prekomande u Ukrajinu, zemlju za koju će se tek poslije zainteresirati u svojoj političkoj karijeri, najprije kao europarlamentarac u vrijeme ruske aneksije Krima, a potom i kao premijer; ali u tom trenutku svakako zemlju koju bi tada, 2005., zasigurno doživio kao svoj vlastiti Sibir? Spasili su ga neki Sanaderovi suradnici, koji su sugerirali da onoga tko se razumije u europsku politiku treba zadržati unutar granica Europske unije. Spasila ga je i opća slika o njegovoj sposobnosti. Jedan sugovornik, svjedok svega toga, kaže da slanje Plenkovića u Pariz nije bilo ni po kazni ni po nagradi, nego “pod normalno”, po profesionalnom prepoznavanju njegovih kvaliteta.
– Mislim da je Sanader prema njemu želio ostati korektan, da ga je doživljavao u stilu: ok, još je mlad, pusti ga. Pustio ga je u Pariz. Da Sanader nije htio da on bude u Parizu, on jednostavno ne bi bio u Parizu i točka. Izolirao ga je u Parizu, ali držao ga je zlatnom kavezu – smatra jedan drugi diplomat, svjedok toga vremena.
Plenković u Pariz stiže krajem siječnja 2005. godine. Nije to izgnanstvo kao iz ruskih romana, ali neka vrsta izgnanstva jest. Pariz je njegova Elba, on je u egzilu, ali ne tako nekomfornom. I s neugašenom ambicijom. Zna da će se pokušati vratiti. Samo ne zna, jer ne može biti siguran, da će se nova dobra prilika ikad više stvoriti.
Otvori KEKS Pay
CACA se vrna!