Nakon uzbudljivog Saigona, melankolične doline Mekonga i sunčanog otoka Phu Quoc, avionom VijetJeta, u društvu lijepih stjuardesa, putujem za Da Nang, treći najveći grad u Vijetnamu, gospodarsko i turističko srce središnjeg dijela zemlje. Da Nang je bio jedno od ključnih američkih uporišta tijekom Vijetnamskog rata. U blizini grada nalazila se velika zračna baza Da Nang Air Base, jedna od najvažnijih baza američkog ratnog zrakoplovstva u jugoistočnoj Aziji. U jednom trenutku ondje je bilo stacionirano više od 60.000 američkih vojnika. Aerodrom je bio među najprometnijima na svijetu tijekom rata. Danas je dio civilne zračne luke Da Nang, ali povijest baze još je važna tema jer je ondje desetljećima ostala kontaminacija dioksinom iz Agent Orangea, koja se postupno sanira.
Dok sam se vozio Grabom (vijetnamskim Uberom) od zračne luke u Da Nangu prema 30 kilometara udaljenom gradiću Hoi Anu, taksist mi je ispričao zanimljivu priču koju ću prepričati svojim riječima. Dana 8. ožujka 1965., dakle danas je točno 61 godina od toga događaja, na plažu kod Da Nanga iskrcalo se 3500 američkih marinaca iz United States Marine Corpsa. Bio je to povijesni trenutak jer je označio početak izravnog ulaska američkih borbenih postrojbi u kopneni rat. Do tog trenutka SAD je u Vijetnamu imao uglavnom savjetnike, pilote i logističko osoblje. Iskrcavanje u Da Nangu bio je jasan znak da Washington prelazi iz faze podrške u otvorenu vojnu intervenciju.
Prizor je bio jako neobičan: marinci su izlazili iz amfibijskih transportera na tropsku plažu, a lokalne vlasti Južnog Vijetnama organizirale su doček. Na nekim fotografijama koje mi je pokazao taksist vide se djevojke koje vojnicima stavljaju cvjetne vijence oko vrata. Američki zapovjednici kasnije su govorili da im je bilo neugodno jer su stigli u ratnu zonu, a prizor je bio gotovo turistički.
Prvotni zadatak marinaca bio je braniti veliku zračnu bazu Da Nang, jednu od ključnih američkih baza u ratu. Međutim, vrlo brzo počeli su izlaziti iz baze i sudjelovati u borbenim operacijama protiv snaga Vietkonga i sjevernovijetnamske vojske. U godinama koje su slijedile, Da Nang je postao jedno od najvećih američkih vojnih središta u Aziji, s desecima tisuća vojnika, ogromnim aerodromom i lukom iz koje su opskrbljivane operacije širom Južnog Vijetnama.
Zanimljivo, Da Nang je i mjesto na kojem su francuske kolonijalne snage prvi put napale Vijetnam 1856., čime je počela francuska kolonijalna dominacija nad zemljom. No povijest je ovdje ironična pa je plaža na kojoj su se 1965. iskrcavali marinci danas mirno turističko mjesto u koje putnici iz cijelog svijeta dolaze na kupanje i surfanje. Rat je ondje ostao tek sloj sjećanja ispod pijeska. S puno ljudi sam razgovarao i nitko ne govori s gorčinom o ratu, Francuzima ili Amerikancima, govore o tome kao da su gledali film. A filmovi o vijetnamskom ratu itekako su mi stvorili predrasude o Vijetnamcima, koji su zapravo beskrajno srdačni i druželjubivi ljudi, a žene su im vrlo profinjene, nježne i ženstvene. – Za novog Franklina dobiješ dva i pol milijuna donga, a za starog dva milijuna – kaže mi vlasnica zlatarnice u centru Hoi Ana, koja je ujedno i mjenjačnica.
Iskreno, na prvu me zbunila jer nisam shvatio o čemu govori. No brzo sam se pribrao i shvatio da sam joj dao jednu staru i jednu novu novčanicu od 100 dolara. – Franklin je Franklin, u čemu je kvaka? – Stari Franklin se lakše krivotvori i cijena mu je niža. Nigdje nećeš dobiti više od dva milijuna. Na kraju sam cjenkanjem došao do 2,3 milijuna, ali eto savjeta za one koji idu u Vijetnam: obavezno ponesite nove novčanice od 100 dolara. – Čudno da se vaš predsjednik nije sjetio da njega stave na novčanicu od 100 dolara – zajedljiva je bila draguljarka dok mi je brojila donge. – Trump? Nije on moj predsjednik, ja sam iz Europe... – To je isto, on je vođa Zapada. Hm, pomislio sam, pa i Vijetnam je amerikaniziran, kao da Amerikanci nisu nikada ni otišli, sa svih strana vrište McDonaldsi, Burger Kingovi, KFC-i, Starbucksi... Ali prešutio sam znajući da ovi ljudi nemaju ni trunke zlobe, koja je nama zapadnjacima u genima.
No zamislila me tom upadicom o Trumpu. Na novčanici od 100 dolara nalazi se Benjamin Franklin, jedan od utemeljitelja Sjedinjenih Država i simbol američke državnosti, ali on nikada nije bio predsjednik. To bi lako mogao biti argument Trumpu da zatraži da ga se “skine” s novčanice i stavi njega. Inače, Franklin je jedna od samo dvije osobe na američkom novcu koje nikada nisu bile predsjednici. Druga je Alexander Hamilton na novčanici od 10 dolara.
Hoi An mali je povijesni grad na obali središnjeg Vijetnama, poznat po očuvanoj trgovačkoj arhitekturi iz 15. do 19. stoljeća. Središnji dio grada pod zaštitom je UNESCO-a. Grad vrvi turistima sa Zapada, Koreje i Tajvana i izgleda kao da ste u golemom šoping-centru koji razdvaja rijeka. Kafići, restorani i trgovine naslagani su jedni na druge, beskrajno šarenilo toliko je primamljivo da čovjek ne zna što bi kupio, kamo bi sve zavirio, što bi pojeo... Nakon tjedan dana vijetnamske hrane, koju su obilježile juhe pho i svježe proljetne spring role, svraćam u tajlandski restoran usred jedne uske uličice jer želim pojesti toliko željenu juhu tom yum. I u Zagrebu na nekoliko mjesta u ponudi imaju ovu kultnu juhu, ali da se ne lažemo – nije to to. Za cijenu od 55.000 donga (nešto manje od dva eura) dobio sam toliku zdjelu ove “žestice” da je nisam uspio isprazniti. Kad sam nakon jela krenuo u toalet jer mi je trebalo ozbiljno umivanje nakon obilnog znojenja od ove juhe, vlasnica mi je rekla da se moram izuti jer moram proći kroz njihovu kuću, a na ulasku u toalet dočekat će me papuče. Zanimljivo, i u Saigonu u javnim WC-ima vlada takvo pravilo: izuvanje.
Hoi An nekada je bila jedna od najvažnijih luka jugoistočne Azije gdje su trgovali Kinezi, Japanci, Portugalci i Nizozemci. Posebno je poznata po krojačima – u staroj gradskoj jezgri danas djeluje oko 500 krojačkih radnji! Tradicija potječe još iz trgovačkih vremena kada su lokalni obrtnici šivali odjeću za bogate trgovce i pomorce koji su pristajali u luku. Moderni procvat počeo je 1990-ih kada je grad postao turistička destinacija. Putnici su otkrili da ondje mogu za dan ili dva dobiti odijelo ili haljinu šivanu po mjeri za mnogo nižu cijenu nego na Zapadu. Danas je to gotovo zaštitni znak grada: turisti ujutro izaberu tkaninu, navečer dolaze na probu, a sljedeći dan odlaze s potpuno novim odijelom ili kaputom. Grad je tako postao svojevrsna svjetska prijestolnica “brze krojačke elegancije”. Nekad vam manje zahtjevno odijelce sašiju dok ručate.
Bio sam u teškoj dvojbi koju radnju odabrati. Kako obilazim jednu za drugom, svaka mi se čini sve bolja, dok napokon ne shvaćam da su zapravo sve manje-više vrlo slične. Stoga biram po estetici i odlučujem se za radnju s mladom vlasnicom koja me je kupila rečenicom: – Vama bi tako dobro pristajao kožni mantil. Svi naručuju kratke jakne, ali vama treba nešto sasvim drukčije. I krenuli smo napraviti biznis. Otvorila je prostoriju s kožom u kojoj me dočekalo bar 200 različitih tipova i boja kože. Najprije izaberem ciglastu, ali na kraju biram klasiku, tamnosmeđu, jer računam ako krojač nešto zabrlja, da ne izgledam previše ekscentrično. Dok me vlasnica Lan mjeri, pokazujem joj sliku detektivke Sage iz moje omiljene serije “Most”. – Može li vaš krojač napraviti ovakve džepove?
Malo je analizirala sliku. – Pošalji mi je pa ću vidjeti, mislim da će moći. Lan me sutra, ni 24 sata otkako mi je izmjerila tijelo, zove WhatsAppom. – Kaput je gotov, dođi! Nisam mogao vjerovati. Pitam je je li sigurna, da sam ja onaj čudak koji je naručio kaput poput detektivke iz danske serije, kaže da jest i da me čeka u radnji. A ja sam upravo biciklom obilazio selo Cam Thanh, poznato po uzgajivačima školjki. Okrećem volan, vraćam se u grad i isprobavam kaput, malo mi visi na ramenima i malo je preširok, ali tu je sada krojač, koji onako odoka procjenjuje koliko ga još mora suziti. Pitam se, zar neće izmjeriti, označiti? Ne, on je samo to ispipao rukama i rekao mi da dođem za sat vremena. Vraćam se za sat i pol i kaput je savršeno skrojen, a cijena – 250 eura. Za taj novac ne bih u Hrvatskoj mogao kupiti ni prsluk. Sljedećih dana u Hoi Anu često sam viđao turiste kako se šeću starim ulicama s velikim vrećama za odijela, kao da su upravo opljačkali garderobu nekog kazališta.
Navečer hodam uz rijeku Thu Bon, koja svijetli poput Las Vegasa. Dok rijekom plove stotine čamaca s kojih kormilari vabe ljude da ih prevezu u drugi, još zabavniji dio grada, koji otkrivam tek tu noć, na vodi plutaju i tisuće malih papirnatih lampiona sa svijećom u sredini. Izgleda kao da se komadići zvjezdanog neba spuštaju niz rijeku. Puštanje lampiona na vodu simbolizira otpuštanje briga, nesreće i loših misli, ali i želju za srećom, zdravljem i dobrim životom.
Prelazim rijeku i utapam se u gomili ljudi koji traže zabavu, a kako su svi bar na ovih nekoliko dana milijunaši, mnogi odlaze trošiti na nepregledni noćni market. Tu ima doslovce svega: od svakojake hrane, pečenih pilića i ptica koji stoje u izlogu kao da će svaki čas oživjeti, do garderobe, lampiona, torba, igračaka, suvenira, na kojima prevladava žuta vijetnamska zvijezda, ili natpisi poput “Forget work, drink coffee”, “Good morning, Vietnam”. Iako nisam dio nikakve turističke skupine, ne mogu izbjeći da se tu i tamo utopim s njima. Jer sutradan sam želio vidjeti tzv. korpa-čamce, kamo su nahrupili i drugi turisti.
Priča o njima zapravo počinje u doba francuske kolonijalne vlasti u Vijetnamu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Francuzi su tada uveli poreze na brodove i čamce. Snalažljivi ribari pronašli su rupu u pravilima i napravili okrugle “košare” od bambusa, presvučene smolom i katranom da budu vodonepropusne, tvrdeći da to nije brod, nego ribarska košara. Francuski poreznici našli su se u komičnoj situaciji: pred njima stoji čovjek koji vesla u nečemu što očito plovi kao čamac, ali izgleda kao ogromna zdjela za rižu. Nije im bilo jasno kako to pravno klasificirati pa su ribari neko vrijeme izbjegavali porez. Tako je nastao jedan od najneobičnijih plovnih izuma u Aziji.
S vremenom se pokazalo da su ti čamci i izuzetno praktični: lagani su, mogu se izvući na obalu jednom rukom, stabilni su na plitkim vodama i među mangrovama i jeftini za izradu. Zato su ostali u upotrebi i jedan su od simbola Hoi Ana. Ribari ih i danas koriste za mreže i rakove, a turisti ih doživljavaju kao malu avanturu na vodi. Uglavnom, iako je prilično atraktivno voziti se ovim plovilima, meni je to predugo trajalo pa sam zamolio svog kormilara Ahna da me vrati na obalu. Ali nikako me nije shvaćao, nego je plovio sve dalje. S vremenom mi je ipak godilo to naše nerazumljivo brbljanje, a i on je bio prilično zabavan dok je iz rijeke rukama počeo vaditi rakove.
Na kraju, kad smo se svi s dvadesetak tih korpa-čamaca parkirali na obalu, izvadio sam iz džepa 100.000 donga (3,3 eura) i dao mu napojnicu. Ahn je u tom trenutku ustao s tim novčanicama i počeo sumanuto uzvikivati jedine dvije riječi koje je znao na engleskom:
– Number one! Number one! Svi kormilari za njim su digli vesla u zrak i vikali: – Number one! Number one!
Tada sam shvatio: to je poticaj drugim turistima da i oni daju napojnice. Možda ne bi nitko izvadio novac da ja nisam počastio svog kormilara. Zato je on “Number One” – on je prvi dobio novac i onda je mašući njime potaknuo druge turiste da i oni daju svojim kormilarima. A znate zapadnjake, tko sad ne bi od sramote dao pare.
Sutradan odlazim biciklom pet kilometara izvan do obale Južnog kineskog mora. Valovi su veliki, ali pješčane plaže pune ljudi. No iza tog lijepog prizora skriva se jedan od najvećih geopolitičkih sporova današnjice – spor između Vijetnama i Kine oko Južnog kineskog mora, koji traje desetljećima i ima nekoliko razloga. Prvi su otoci. U tom moru nalaze se dva važna arhipelaga: otočja Paracelska i Spratly. Ti su otoci maleni, često samo stijene ili koraljni grebeni, ali zemlja koja ih kontrolira može proširiti svoju ekskluzivnu gospodarsku zonu na stotine kilometara mora oko njih. Kina tvrdi da joj gotovo cijelo more povijesno pripada i to prikazuje tzv. linijom devet crtica, koja zahvaća oko 90 posto tog akvatorija. Vijetnam, Filipini, Malezija, Brunej i Tajvan takve tvrdnje osporavaju.
Drugi razlog su resursi. Ispod morskog dna nalaze se potencijalno velika nalazišta nafte i plina. More je ujedno jedno od najbogatijih ribolovnih područja na svijetu, a za obalne zemlje ribarstvo znači hranu i radna mjesta. Treći razlog je svjetska trgovina. Kroz Južno kinesko more prolazi jedna od najvažnijih pomorskih ruta na planeti. Ogroman dio globalne trgovine između Azije, Europe i Bliskog istoka prolazi tim putem. Tko kontrolira taj prostor, ima i snažan strateški utjecaj.
Zbog toga Kina posljednjih godina gradi umjetne otoke i vojne baze na koraljnim grebenima, dok Vijetnam i druge države pokušavaju braniti svoje zahtjeve patrolama, diplomacijom i međunarodnim pravom. Spor se povremeno zaoštri, ali zasad ostaje u sferi političkog i pomorskog nadmetanja. Zanimljivo je da dok turisti na plaži kod Hoi Ana mirno piju kokosovu vodu i gledaju ribarske čamce kako se njišu na horizontu, negdje daleko na istoj toj pučini patroliraju vojni brodovi nekoliko država. Ista voda koja izgleda beskrajno razigrana i nježna u suton zapravo je jedno od najnapetijih mora današnjeg svijeta. Rano ujutro odlazim na aerodrom u Da Nangu na let VijetJetom do Hanoija, glavnoga grada. U praskozorje kroz prozor aviona uživam u pogledu na ovu divnu zemlju. Dobro jutro, Vijetname!
FOTO Zovu je 'bosanska Adriana Lima': Zbog Nore svi gledaju vremensku prognozu
Otvori KEKS Pay
