U prosincu 1989. godine svijet je svjedočio do tada nezamislivom događaju – vođa komunističkog imperija, Mihail Gorbačov, prešao je prag Apostolske palače i zakoračio u rezidenciju rimokatoličkog pape u Vatikanskim vrtovima. Taj povijesni susret prvog sovjetskog vođe koji je posjetio Vatikan i pape Ivana Pavla II. nije bio tek obična kockica u mozaiku diplomatskog protokola, osim što je njime okončana 72 godine duga stroga ateistička politika Sovjetskog Saveza, bio je to i simboličan kraj Hladnog rata te početak nove ere vjerskih sloboda na Istoku. No, osim samog sadržaja tog povijesnog razgovora i kontekst susreta bio je dramatičan, jer bio je upriličen samo tri tjedna nakon pada Berlinskog zida, događaja koji je simbolizirao kolaps sovjetske kontrole nad istočnom Europom.
Tog jutra, prvog dana prosinca, Mihail Gorbačov susreo se s papom Ivanom Pavlom II., duhovnim vođom porijeklom iz Poljske, zemlje koja je prva stvorila pukotinu u željeznoj zavjesi koja je desetljećima dijelila komunistički Istok od demokratskog Zapada. Atmosfera u Vatikanu tog je dana bila napeta i naelektrizirana, ali i prepuna simbolike koja je ukazivala na nadolazeće velike promjene. Na kartu simbolike 'zaigrala' je i prva dama Sovjetskog Saveza. Iako je strogi, vatikanski protokol tradicionalno nalagao da žene, prilikom susreta s Papom, nose crninu, često i uz veo, supruga sovjetskog lidera, Raisa Gorbačov, tog se dana pojavila u jarko crvenoj haljini, što je mnoge šokiralo, ali je ujedno i signaliziralo da stara pravila više ne vrijede.
Gorbačov je bio vidno napet, svjestan da korak na koji se odlučio ne predstavlja samo diplomatski manevar, nego i fundamentalni, ideološki zaokret kojim Kremlj, u korist univerzalnih ljudskih vrijednosti, napušta temeljni postulat marksističko-lenjinističke ideologije, doktrinu klasne borbe. Prvih nekoliko minuta razgovora dvojice Slavena, od kojih je svaki na svoj način držao sudbinu Europe u rukama, odvijalo se u potpunoj privatnosti, u četiri oka, čak i bez nazočnosti prevoditelja.
Na samom početku razgovora Gorbačov je zaigrao na kartu zajedničkog slavenskog podrijetla, a Ivan Pavao II. iznio je svoju poznatu metaforu o Europi koja, kako je isticao, mora "disati s oba plućna krila", misleći pri tom na sklad između Istoka i Zapada, što je Gorbačov odmah prihvatio. Razgovarali su i o perestrojki, političkom reformskom pokretu koji je Gorbačov pokrenuo krajem 1980-ih s ciljem restrukturiranja sovjetske ekonomije i društva, što je i Papa podržao, kao put prema novoj dimenziji vjerskih sloboda.
No, već je nekoliko prvih, strogo privatnih minuta razgovora, 'otopilo led' i označilo kraj duge zime u odnosima između Moskve i Rima, otvarajući vrata svijetu u kojem vjera više neće biti smatrana opijumom za narod, nego legitimnom ljudskom potrebom. Gorbačov je tog dana i formalno obećao donošenje sveobuhvatnog zakona koji će nedvosmisleno jamčiti slobodu vjeroispovijesti, čime je de facto okončao eru državnog progona Crkve. Bio je to trenutak u kojem je sovjetski lider priznao moralni autoritet Vatikana, a dogovorena uspostava diplomatskih odnosa bila je samo tehnička potvrda te goleme, duhovne kapitulacije totalitarizma pred snagom ljudskog duha.
Kada su godinama kasnije, transkripti tog povijesnog razgovora postali dostupni javnosti, otkrili su dubinu razumijevanja između dvojice lidera koji su se, unatoč dijametralno suprotnim polazištima, složili oko ključnih, moralnih pitanja. Po riječima dugogodišnjeg glasnogovornika Svete Stolice, Joaquina Navarro-Vallsa, dvojica lidera su se "odmah razumjela", jer su obojica bila duboko svjesna da se svijet nepovratno mijenja.
Gorbačov je shvaćao da reforme koje je pokrenuo zahtijevaju novu moralnu osnovu, dok je Papa vidio u Gorbačovu čovjeka providnosti, koji će omogućiti mirnu tranziciju iz totalitarizma. Upravo je Ivan Pavao II. odigrao ključnu ulogu u tom procesu, posebice kroz svoju podršku poljskom sindikatu Solidarnost, čiji je uspjeh pokrenuo domino efekt u cijelom istočnom bloku. S druge strane, za razliku od svojih prethodnika koji su gušili pobune tenkovima u Budimpešti i Pragu, Gorbačov je odlučio ne intervenirati vojno, dopuštajući tako narodima istočne Europe da sami odlučuju o svojoj sudbini.
Ta njegova odluka, koja mu je kasnije donijela i Nobelovu nagradu za mir, bila je djelomično rezultat njegove pragmatičnosti i spoznaje da je sovjetski ekonomski model neodrživ, ali i rezultat dugogodišnjeg moralnog pritiska Vatikana. Put Mihaila Gorbačova do Vatikana započeo je mnogo prije 1989. godine, odmah nakon što je u ožujku 1985. godine preuzeo čelno mjesto generalnog sekretara Komunističke partije.
Nakon što je sa samo 54 godine došao na vlast Gorbačov je lansirao dvije ključne politike koje će obilježiti njegov mandat - glasnost (otvorenost) i perestrojku (preustroj). Glasnost je omogućila do tada nezamislivu slobodu govora, kritiku vlasti u medijima i preispitivanje mračnih strana sovjetske povijesti, dok je perestrojka trebala restrukturirati ekonomiju. Upravo je početak transformativnog programa glasnosti i perestrojke bio i prvi korak na njegovom putu prema povijesnom susretu u Vatikanu.
Posljedice tog susreta sovjetskog lidera i pape osjetile su se, gotovo odmah, diljem Sovjetskog Saveza - nakon više od sedam desetljeća prisilne hibernacije vjerske su se zajednice počele buditi. Samo godinu dana nakon audijencije, Sovjetski Savez donio je i zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je ukinuo zabrane vjerske poduke i udruživanja, a Ukrajinska grkokatolička crkva, koja je bila brutalno 'prekrižena' 1946. godine, ponovno je legalizirana, te su joj vraćene katedrale i imovina.
U sovjetskim republikama su, bez uplitanja vlasti, bili imenovani novi biskupi. Iako zbog otpora Ruske pravoslavne crkve papin posjet Moskvi, o kojem se razgovaralo, nikada nije realiziran, vrata koja su otvorili tog prosinca 1989. ostala su trajno otvorena, omogućivši milijunima ljudi povratak vjeri i slobodi. Nakon Papine smrti 2005. godine Gorbačov je Ivana Pavla II. nazvao "humanistom broj jedan na planeti".
Otvori KEKS Pay
Rimska crkva je finansirala oktobarsku revoluciju Komunisti papino zlato. Papino zlato, je putovalo u Rusiju kroz Nemačku, bilo je vredno 666 miliona dolara... Ali poenta što su kumunisti dobili i Carevo zlato. Crvena Armija bila blizu ubistva starog poglavara ruskeoglavara ruske crkve Patrijarh ih je pozdravio širom otvorenih ruku, zaplakao i izgovorio sledeće reči: - „Drugovi, konačno ste stigli. Čekali smo vas. Čuvali smo carevo zlato za vas, moji dragi drugovi!” - ,, Komunisti su bili zatečeni ovim njegovim rečima. Spustili su oružje i prihvatili zlato i prijateljstvo patrijarha, i zapovedili da ubistva pravoslavnih sveštenika, monaha i monahinja odmah stanu. Pravoslavna crkva je bila spašena. Zbog toga je rimska crkva poludela