U lipnju 1978. Aleksandar Solženjicin održao je govor na sveučilištu Harvard koji i danas može biti vrlo poučan, na što ukazuje zanimljiv članak iz novog broja američkog magazina Commentary ili onaj s početka ove godine u magazinu Atlantic naslovljenom "Solženjicinovo upozorenje" Sjedinjenim Američkim Državama (ali i općenito demokratskom Zapadu).
Ruski pisac, nobelovac, politički zatvorenik sovjetskih gulaga i prvo pero književnog otpora sovjetskom komunističkom totalitarizmu, u ljeto 1978. već je dvije godine živio u egzilu u SAD-u. Iz SSSR-a je protjeran 1974., najprije u Zapadnu Njemačku, pa je neko vrijeme živio u Švicarskoj, da bi se 1976. preselio u Ameriku. I evo ga 8. lipnja 1978., drži govor pred diplomcima i profesorima uglednog Harvarda, a u govoru zapravo pokušava ukazati na to da totalitarizam, od kakvog je Solženjicin pobjegao iz SSSR-a, prijeti u budućnosti i Americi i kolektivnom Zapadu, samo u ponešto drukčijem obliku. Kako piše američki profesor slavistike Gary Saul Morson u magazinu Commentary: "Solženjicin je namirisao istu društvenu i intelektualnu trulež među nama. Smatrao je svojom dužnošću upozoriti nas, ali nitko nije slušao. Danas se njegova upozorenja čine proročanskima. Nastavili smo koračati putem katastrofe koju nam je on zacrtao." Ili, kako piše Eliot A. Cohen u Atlanticu krajem veljače ove godine, taj stari Solženjicinov govor na Harvardu bio je oštra kritika zapadnog liberalizma koju danas treba još pozornije čitati i još hitnije shvatiti.
Aleksandar Solženjicin imao je svojih mana. Nije s punim razumijevanjem doživio liberalnu demokraciju, što je i logično jer je bio uronjen u mistično vjerovanje o posebnoj sudbini Rusije, za koju nikad nije mislio da se treba razvijati tako što preuzima liberalnu demokraciju američkog tipa. Bio je protivnik staljinizma, sovjetskog totalitarizma, ali to ga nije automatski činilo demokratom
Komentara 16
Kult nesreće je valjda smisao za kojim čovjek traga!? Sreće se ne treba bojati jer ne postoji ili ako je ima postoji tek u tragovima kao sekundarni rezultat boljih životnih okolnosti.
Napisao je besmrtna djela. Sve ostalo je nebitno.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Osjećaj sreće je duboko individualan i intiman. Vlastitu bol, glad, frustraciju ne možeš dijeliti kao komad kruha s drugima a tako i osjećaj sreće. Priča o kolektivnoj sreći je priča o Sj.Koreji. Svijet se individualizira i taj proces je nezaustavljivv a lametiranje o kolektivnoj sreći je nostalgija za kamenim dobom i plemenskim ustrojem društva.