"Nemoguće. Sigurno je neka varka." Tako je Hiroo Onoda, japanski obavještajni časnik, reagirao kada su mu prvi put rekli da je Drugi svjetski rat gotov. Bilo je to početkom 1950-ih, više od pola desetljeća nakon što su se posljednji pucnji u Europi i Aziji utišali. Onoda je sjedio na obali filipinskog otoka Lubanga, s puškom u rukama, i zurio u jedan od propagandnih letaka koje su netom bacili američki avioni. Na njemu je pisalo da je Japan kapitulirao još 1945. godine. "Da je rat stvarno gotov", mislio je, "zar bi nas ostavili ovdje bez naredbe za povratak?" S njim su u džungli bila još dvojica vojnika. Nisu vjerovali ničemu što je pisalo na letcima. Za njih je sve to bila samo još jedna američka psihološka operacija. Na tom otoku, na tom komadiću zemlje daleko od svijeta, Hiroo Onoda nastavio je ratovati još punih dvadeset devet godina. Na Lubang je raspoređen potkraj 1944. kao 22-godišnji potporučnik. Njegov zadatak bio je jasan: spriječiti neprijatelja da se iskrca na otok i sabotirati logistiku ako do toga dođe. Izričito mu je naređeno da se ne smije predati. "Možeš umrijeti, ali se ne smiješ predati", bile su riječi njegova nadređenog.
Naime, kad su se Amerikanci iskrcali na Filipine 28. veljače 1945., Onodin zapovjednik i ujedno i zapovjednik specijalnih snaga na tom području, bojnik Yoshimi Taniguchi, zapovjedio je svima da se bore do kraja. Onodi je rekao da drži jedan bunker u brdima i da se ni pod kojim uvjetima ne smije predati ili si oduzeti život, a po odlasku mu je dao obećanje da će se vratiti po njega kad se Japan obrani i kad se ratna sreća okrene opet u korist Japana. Primivši tu posljednju zapovijed, Onoda i trojica suboraca – Shoichi Shimada, Kinshichi Kozuka i Yuichi Akatsu – povukli su se duboko u šumu. Malo-pomalo ova mala grupa je idućih mjeseci vršila izviđanje i utvrđivanje terena i glavne baze. U mapu otoka Lubanga, na kojem su bili, ucrtavali su nove rute i izrađivali nove zemljovide. Tijekom tih izviđanja su na samom početku jeseni 1945. godine došli u nekoliko oružanih konflikata s filipinskom vojskom i policijom, a ponekad i s nekom američkom ophodnjom. Krajem listopada jedan od vojnika je, nakon što je odstrijelio tele i dovukao ga kao hranu, sa sobom donio i jedan letak na kojem je, na engleskom i japanskom jeziku pisalo: "Rat je završio 15. kolovoza! Predajte se!" Međutim, svi su zaključili da je posrijedi samo jeftin trik neprijatelja, te su nastavili sa svojom misijom. Nakon nekoliko mjeseci prestali su viđati Amerikance na otoku te su zaključili da se bojište pomaknulo. A, sukladno tome, da se Japan još opire i da rat još traje. Godinama su Filipinci u džungli nalazili tragove njihove prisutnosti – razbacane limenke, spaljene kolibe, pokoji pucanj u daljini. Filipinska vlada pokrenula je potragu. Megafonima su emitirali snimke s glasovima članova njihovih obitelji, uključujući Onodina brata, koji su im govorili da je rat gotov. Ni to nije pomoglo. "Da je zaista gotovo," ponavljao je Onoda, "zar bi nas još tražili?"
Jedan od četvorice, Yuichi Akatsu, napustio je grupu 1949. i predao se šest mjeseci kasnije. Ostali su ga smatrali izdajnikom te su se potom još više povukli u brda i pojačali oprez. Dvije godine nakon toga, zrakoplov je nadletio to područje i izbacio nove letke s pozivom za predaju. Uz letke su se nalazile fotografije i pisma njihovih obitelji. No, ova trojica donijela su zaključak da se radi o još jednom pokušaju neprijateljske propagande. U razdoblju između 1945. i 1974. Onoda i njegovi suborci više puta su napadali lokalne farmere, spaljivali njihova skladišta riže, oduzimali im stoku i oružje. Smatrali su ih neprijateljskim suradnicima. Filipinska policija odgovarala je napadima. Shimada je ubijen u jednom od takvih sukoba 1954. godine. Ostala su samo dvojica – Onoda i Kozuka. Desetljećima su živjeli u improviziranim skloništima, prikupljali kišnicu, popravljali svoje uniforme i oružje, išli u izviđanja i pisali dnevnike. Sve dok 1972. filipinska policija nije ubila i Kozuku. Tada je Onoda ostao potpuno sam.
Dvije godine kasnije je japanski putnik i avanturist Norio Suzuki odlučio osobno potražiti Onodu. Prijateljima je rekao da ide u potragu za "poručnikom Onodom, pandama i Yetijem – tim redoslijedom". Na Lubang je stigao 20. veljače 1974. i odmah krenuo u potragu. Već pred kraj tog prvog dana Suzuki je postavio šator na koji je, za svaki slučaj, izvjesio japansku carsku zastavu. Nakon otprilike pola sata pred šatorom se stvorio čovjek koji je u Suzukija uperio pušku. Ovaj je ostao smiren te je Onodi rekao da je Japan slobodna zemlja i da ga je došao uvjeriti da je rat završio. Onoda nije odmah povjerovao. Rekao je da će se predati samo ako mu zapovijed izda njegov bivši nadređeni, major Taniguchi. Suzuki se vratio u Japan i u pomoć pozvao tada već starijeg Taniguchija, koji je radio kao prodavač knjiga. U ožujku 1974. godine, gotovo tri desetljeća nakon završetka rata, Hiroo Onoda konačno je dobio ono što je tražio: službenu naredbu da prekine operaciju. Kada se iskrcao u Japan, dočekale su ga tisuće ljudi, kamere, novinari... Nosio je dotrajalu uniformu i mač. Predao je pušku, još uvijek u ispravnom stanju, zajedno s 500 metaka i nekoliko ručnih bombi. Onoda se nije snašao u modernom Japanu. Tehnologija, politika, tempo života – sve mu je bilo strano. Nakon kratkog vremena preselio se u Brazil, gdje je osnovao farmu. Vratio se tek 1984. i osnovao školu preživljavanja za japansku mladež. Umro je 2014. kao 91-godišnjak, a nikada nije izrazio žaljenje zbog svojih postupaka. Uvijek je tvrdio da je samo slijedio zapovijedi.
Otvori KEKS Pay
Pa ovaj Japanac je u stvari jedan od naših kojima 45. i 95. još uvijek traju i još uvijek se bore .