Sigurnost civilnog stanovništva ponovno dolazi u fokus europskih politika nakon desetljeća u kojima su mnoge države postupno zanemarivale sustave civilne zaštite. Nedavni događaji na Cipru pokazali su koliko je infrastruktura za zaštitu građana u slučaju krize često zapuštena, ali i koliko je Europa danas neujednačeno pripremljena za izvanredne situacije.
Sve je započelo nakon incidenta u blizini britanske vojne baze RAF Akrotiri na Cipru, gdje je dron, za koji se sumnja da je iranske proizvodnje, pogodio područje. Nakon tog događaja vlasti su pokrenule hitne inspekcije civilnih skloništa diljem otoka. Rezultati su pokazali zabrinjavajuće stanje. Od približno 2.500 službeno registriranih skloništa, oko 200 ih je proglašeno neupotrebljivima. Inspektori su tijekom provjera otkrili brojne probleme, pojedini podzemni prostori bili su pretvoreni u skladišta, neke garaže bile su potpuno blokirane automobilima, a dio skloništa bio je zatrpan otpadom. U nekoliko slučajeva lokacije koje su bile označene u sigurnosnoj aplikaciji SafeCY uopće nije bilo moguće pronaći na terenu.
Zbog toga su ciparske vlasti angažirale specijalizirane timove, uključujući civilne inženjere iz Ministarstva unutarnjih poslova i stručnjake iz drugih državnih službi, kako bi ubrzali provjere i pokrenuli čišćenje i obnovu skloništa. No slučaj Cipra otvorio je i šire pitanje, u kakvom su stanju sustavi civilnih skloništa diljem Europe.
Kako navodi EuroNews, mnoge mreže skloništa izgrađene tijekom Hladnog rata danas su zapuštene ili potpuno ukinute. Iako se često pretpostavlja da Europska unija ima veliku ulogu u zaštiti stanovništva, u praksi je njezina nadležnost u ovom području vrlo ograničena. Prema europskim ugovorima, odgovornost za civilnu zaštitu prvenstveno snose same države članice. EU može pomagati u koordinaciji i pružanju pomoći tijekom kriza, ali ne može narediti izgradnju skloništa, određivati obvezne standarde niti financirati bunkere bez pristanka država članica.
Ono u čemu EU ima veću ulogu jest organizacija pomoći kada kriza već nastupi. Kroz Mehanizam civilne zaštite EU-a države mogu zatražiti međunarodnu pomoć ako njihovi kapaciteti postanu nedostatni. Unutar tog sustava postoji i program rescEU koji uključuje zalihe privremenih skloništa, poput šatora, modularnih stambenih jedinica i prefabriciranih kampova. Međutim, takva infrastruktura prvenstveno je namijenjena zbrinjavanju raseljenih osoba nakon katastrofa poput potresa, poplava ili velikih migracijskih kretanja, a ne zaštiti stanovništva tijekom bombardiranja ili vojnih napada.
Najveći test tog sustava dogodio se nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Europska unija je kroz mehanizam civilne zaštite isporučila više od 140.000 tona humanitarne pomoći ukupne vrijednosti gotovo 800 milijuna eura. Dio te pomoći uključivao je prefabricirane stambene jedinice za desetke tisuća ljudi, tisuće kreveta te milijune deka i šatora. Ipak, stvarna skloništa koja su štitila građane tijekom napada, poput podzemnih metro stanica i bunkera, izgrađena su i financirana na nacionalnoj razini, dok je EU prvenstveno pružao pomoć raseljenom stanovništvu.
Razlike među europskim državama u pogledu spremnosti za zaštitu civila pritom su velike. Finska se često navodi kao primjer dobre prakse jer raspolaže s više od 50.000 skloništa koja mogu zaštititi oko 85 posto stanovništva. Ta zemlja razvila je sustav u kojem su mnogi podrumi, javne zgrade i parkirališta projektirani tako da se u slučaju potrebe mogu brzo pretvoriti u skloništa. Sličan pristup imaju i neke skandinavske te baltičke države.
S druge strane, pojedine velike europske zemlje imaju vrlo ograničene kapacitete. Njemačka trenutno raspolaže s manje od 600 funkcionalnih bunkera koji mogu zaštititi tek mali dio stanovništva, zbog čega je vlada najavila plan ulaganja vrijedan oko 30 milijardi eura kako bi do kraja desetljeća znatno povećala kapacitete civilne zaštite. Nizozemska je tijekom posljednjih desetljeća gotovo u potpunosti ukinula svoja skloništa, dok Francuska, Italija i Španjolska uglavnom fokusiraju planove civilne zaštite na prirodne katastrofe, a ne na vojne prijetnje.
Hrvatska je po pitanju civilnih skloništa u nešto drugačijoj situaciji, ali problem je sličan, kapaciteti su ograničeni i neujednačeni po županijama. Prema podacima Državnog ureda za reviziju iz rujna 2023. godine, u Hrvatskoj postoji ukupno 2.040 skloništa za građane, s kapacitetom od 367.965 osoba, što pokriva tek oko 9,5 posto ukupnog stanovništva.
Najbolje pokrivena područja su Istarska županija, gdje skloništa mogu primiti 31,7 posto stanovništva, Grad Zagreb s 22,3 posto i Primorsko-goranska županija sa 11,8 posto. S druge strane, najmanje skloništa nalaze se u Virovitičko-podravskoj županiji – samo jedno sklonište za 100 ljudi, odnosno 0,1 posto stanovništva. Mali broj skloništa bilježe i Ličko-senjska, Međimurska i Šibensko-kninska županija, dok čak 50 gradova i 405 općina uopće nemaju javno sklonište.
U 14 najvećih gradova revizija je posebno provjerila učinkovitost skloništa. Sedam gradova – Karlovac, Osijek, Pula, Rijeka, Varaždin, Zagreb i Zaprešić, ocijenjeno je učinkovitima, uz potrebna poboljšanja, dok su ostali gradovi – Bjelovar, Dubrovnik, Koprivnica, Slavonski Brod, Split, Velika Gorica i Zadar, ocijenjeni djelomično učinkovitima. U Zagrebu je, primjerice, ukupno 1.041 sklonište, no samo je 11 u čistom vlasništvu grada, dok su ostala u stambenim zgradama, zgradama javnih ustanova ili trgovačkih društava, često bez rješenih imovinsko-pravnih odnosa.
FOTO Zvali su je samoborskim Versaillesom, godinama je bila dom štakorima: Danas ima novog vlasnika
Otvori KEKS Pay
Europa nije slobodna. Kolonija je Izraela i Amerike..Gurnuta je u rat kontra njenih interesa!! Amerikanci su Irance isprovocirali da Europu ostave bez goriva, da bi ju bankrotiranu dobili za dolar...