U jesen 1991. godine Hrvatska je bila u vrlo teškom položaju. Srbo-crnogorska agresija bila je na vrhuncu, gotovo trećina teritorija bila je okupirana, mrtvi i ranjeni brojali su se u stotinama i tisućama, prognanih je svakog dana bilo sve više. Hrvatska nije bila međunarodno priznata, a embargo na uvoz naoružanja prijetio je svima koji bi se možda drznuli pomoći joj. Bilo je to teško vrijeme u kojem smo ostali potpuno sami, prepušteni bestijalnom razaranju četvrtoj vojnoj sili u tadašnjoj Europi, tzv. JNA. Ostavljeni od cijele Europe i svijeta, uz tek rijetke i malobrojne iznimke čiji su se glasovi sramežljivo probijali u medijski prostor, u kojem je tada prevladavala teza o nekakvom građanskom ratu u bivšoj SFRJ. Bilo je to vrijeme prije društvenih mreža gdje su vijesti prenosile i dominantni narativ formirale velike međunarodne medijske kuće, tada još dijelom pod utjecajem jugoslavenskih diplomatskih i obavještajnih struktura.
Iako ostavljeni od gotovo svih, bili smo odlučni obraniti svoju domovinu i stvoriti državu, odlučniji no ikad prije u svojoj tisućljetnoj povijesti. Ta odlučnost svakodnevno je iskazivana na stotinama kilometara dugoj bojišnici. Odvažnost i ustrajnost doimali su se gotovo nadnaravnima. Jer koji bi narod bio toliko iracionalan suprotstaviti se toliko nadmoćnoj vojnoj sili riskirajući pri tomu sve što ima: svoje živote i zdravlje, svoje domove i imovinu, svoju djecu, svoju budućnost. Nikada, baš nikada u svojoj povijesti, hrvatski narod nije bio toliko ujedinjen, složan i odlučan. Odlučan suprotstaviti se agresoru, ustrajan obraniti svoju domovinu i konačno oživotvoriti san o vlastitoj državi. Upravo u toj slozi, solidarnosti i pomirbi Hrvata, koju je mudro zagovarao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, upaljena je vatra pobjede koja je obasjala zoru stvaranja neovisne Hrvatske. Vatra koja je nosila hrvatske branitelje, dajući im čudesnu snagu i izdržljivost, jer su znali da je cijeli narod uz njih, beskompromisno i nepokolebljivo.
Kako drukčije protumačiti odvažnost vukovarskih branitelja koji su bili potpuno okruženi, napadani stotinama tenkova i topova, suprotstavljajući im se samo pješačkim naoružanjem i improviziranim vojnim sredstvima. Kako protumačiti žrtvu branitelja Škabrnje, žrtvu policajaca u Dalju, branitelja u šumi Rosinjači, branitelja Dubrovnika, Gospića, Zadra, Šibenika, Osijeka, Vinkovaca, Banovine i ostalih hrvatskih gradova i općina. Takvog nesrazmjera naoružanja i vojne moći kakva se manifestirala u Hrvatskoj 1991. rijetko se može naći u povijesti modernog ratovanja. Samo gardijska mehanizirana divizija tzv. JNA imala je veću vatrenu moć od cjelokupne Hrvatske vojske u to vrijeme. Unatoč tomu, Hrvati se, protivno brojnim očekivanjima, nisu predali. Spremni na maksimalno odricanje, na goleme žrtve jer su znali da je alternativa uništenje, razaranje i smrt. Jer su znali da se bore za opstanak svojih obitelji, svoje države i svoga naroda. Baš u tom natprirodnom otporu, protivno svakoj racionalnoj odluci, u tom nepokolebljivom duhu, prkosnoj odvažnosti, slomljena je srbočetnička sila i ideja o velikoj Srbiji. Slomljena je jednom zauvijek. Uz velike žrtve, uz tisuće poginulih i nestalih, uz tisuće ranjenih i osakaćenih, tisuće ožalošćenih, i gotovo da nema hrvatske obitelji koja nije podnijela gubitak i bol.
I zato je u Hrvatskoj studeni mjesec tišine. To nije ona tišina kada smo usredotočeni na posao koji radimo, na tekst koji čitamo, na predavanje koje slušamo, kada odlutamo u prirodu. To nije niti ona tišina u kojoj osluškujemo sebe, svoje misli, dvojbe, pitanja koja nas muče. To je jedna posebna vrsta tišine. To je naša zajednička, hrvatska, prkosna tišina. U toj se tišini zrcali srce našeg naroda, svijetli svijeća naših predaka. Tišina u kojoj cijela Hrvatska korača 18. studenoga. Korača u Vukovaru i Škabrnji. Korača tužno, ali ponosno. Korača tiho, ali odlučno. Korača mirno, ali uzdignute glave. Korača sjetno, ali dostojanstveno. Tišina kolone sjećanja, tišina zahvalnosti stradalima, nestalima i poginulima za Domovinu.
Da, studeni je mjesec hrvatske tišine, ali ne i hrvatske šutnje. Ne smijemo i ne možemo šutjeti o našoj povijesti. O stradanjima naših ljudi, naših gradova. O žrtvi Vukovara i Škabrnje, o Ovčari i Veleprometu. Ne možemo šutjeti o Blagi Zadri, Marku Babiću, Velimiru Đereku, Jean-Michelu Nicolieru i ostalim herojima. Ne možemo šutjeti o vukovarskoj bolnici, o doktorici Vesni Bosanac i doktoru Juraju Njavri. Ne možemo šutjeti o liječnicima i drugim zdravstvenim djelatnicima poginulima u Domovinskom ratu, od dr. Ivana Šretera, ubijenoga u Bučju u rujnu 1991., do dr. Jurice Ivka, poginulog prvoga dana Oluje kod Otočca. Ne možemo šutjeti o nestalima, uporno ćemo tražiti podatke o njima. Ne možemo šutjeti o ratnoj šteti. Ne možemo šutjeti o logorima, o ratnim zločinima i zločincima čije procesuiranje još tražimo. Ne možemo šutjeti o boli koja je nanesena hrvatskom narodu. Ne možemo šutjeti o pjesmama koje smo pjevali tijekom Domovinskog rata. Ne možemo šutjeti o stvaranju hrvatske države i hrvatskim braniteljima. Ne možemo šutjeti o stradalima, nestalima i poginulima za Domovinu. Zahvalno ćemo im poručiti: „Hrvatska, to ste vi! Vama ju dugujemo!“ I zato čuvajmo uspomenu na Domovinski rat. Njegujmo vrijednosti proizašle iz njega. Slogu, solidarnost, zajedništvo, ustrajnost i odvažnost. Na njima gradimo i unaprjeđujemo našu Hrvatsku. Hrvatsku znanja, rada, stručnosti i odgovornosti. Hrvatsku prosperiteta, Hrvatsku bez podjela i sukoba. Jer, Hrvatska, to smo svi mi.
Otvori KEKS Pay
