Dok Branimir Glavaš u Remetincu štrajka glađu, Osječani se za njega mole Bogu i pale svijeće. Nogometaši NK Osijeka u subotu su istrčali na teren odjeveni u majice s porukom potpore Glavašu. Sljedeće nedjelje u aljmaškom svetištu Gospe od Utočišta, jednome od najznačajnijih mjesta na koja hodočaste hrvatski katolički vjernici, bit će služena sveta misa za remetinečkog pritvorenika. Tim simboličnim gestama ljudi mirno i bez uzavrelih strasti pokazuju što misle o istrazi kojoj je cilj razriješiti ubojstva civila, u najvećem broju srpske nacionalnosti, u kaotičnom, ratnom Osijeku 1991. godine. Svijeće koje pale svake večeri pod zidom na kojemu piše "Osijek nepokoreni grad" i riječi molitve koje izgovaraju na trgovima slikovito govore da ljudi koji sudjeluju u tihim prosvjedima smatraju da se i Glavašu i Domovinskom ratu čini nepravda, da je u cijeloj priči riječ o političkom obračunu vlasti s nepoćudnim odmetnikom iz vlastitih redova, čovjekom bez kojega ne bi bilo obrane Osijeka te da žrtva više od tisuću ljudi pobijenih u Osijeku srpskim granatama i snajperima nikad neće dobiti prednost u istražiteljskom rasporedu koji se oblikuje u Haagu i Zagrebu.
Kao što za Osječane ujedinjene u kolektivnoj molitvi i paljenju svijeća Glavaš a priori nije kriv ni za jedan ratni zločin koji mu se pripisuje, tako u Osijeku i izvan njega postoje ljudi kojima ne treba sudska presuda da bi u Glavašu unaprijed vidjeli krivca. Sam Glavaš, pak, svoju vrlo aktivnu obranu temelji na tezi da se protiv njega montira politički proces. Ali, čak i da se pokaže da ima pravo kad tvrdi da mu Mladen Bajić i Vladimir Faber "pakiraju" odgovornost za zločine koji s njim nemaju veze, štrajkom glađu to, sasvim sigurno, neće dokazati. Osloboditi ga ne mogu ni gladovanje ni svijeće ni molitve, već samo dokazi kojima će pobijati optužbe. Štrajkom glađu Glavaš se može prometnuti u svojevrsnog političkog mučenika čiji križni put izaziva sućut, ali isključivo među ljudima koji ga ionako podupiru. One koji za njega misle da je ratni zločinac samoiscprljivanjem neće navesti da promijene stav niti na taj način može otključati vrata remetinečkog pritvora i kupiti slobodu.
No, slučaj Glavaš nije samo priča o sudbini jednoga čovjeka niti je priča samo o mračnim ubojstvima koja su bacila sjenu na Domovinski rat. To je, prije svega, priča o hrvatskom pravosuđu. Jer, ako su točne Glavaševe tvrdnje da je nevin, onda je on najveća žrtva nedoraslog i ispolitiziranog pravnog sustava koji se u vrijeme kad su se zločini odigrali nije s njima znao nositi, nije ih znao kazniti niti spriječiti, a niti se znao suprotstaviti političkom opredjeljenju da je bolje da zločin prekrije šutnja. Da je bilo političke volje da se barem neki slučajevi razriješe već tada, da nije bilo kompromitirajućih sudskih odluka kojima su amnestirani ubojice civila, da nije vladala klima da je u ratu sve dopušteno, teret koji Hrvatska nosi na leđima danas bi bio nešto lakši.
Branimir Glavaš danas otkriva kako je on sam u to doba poticao istrage ubojstava i kako je još ranih devedesetih, nakon dolaska međunarodnih snaga, pisao ministru policije i cijelom državnom vrhu da je vrijeme da se ubojstva počnu raščišćavati i da se uvede red u grad. Danas kaže kako nije bilo nijednog razloga da se ubojstva ne istraže i ubojice sudski procesuiraju, ako ne prije, ono poslije "Oluje", u kojoj je oslobođen najveći dio okupirane Hrvatske. Osim političkog razloga, naravno. Ako je točno da je nevin i da nije bio zapreka istraživanju ubojstava, Glavaš bi mogao štošta otkriti o tom vremenu i ljudima. Kao što je, recimo, Petrač otvorio priču o tajnim računima.
Otvori KEKS Pay
